Topolò, Europa. Glasovi s granice / 1

Uskraćena dvojezičnost, špijunaža u obiteljima, Gladio: povijest je duž granice ostavila neizbrisive rovove, koji i danas utječu na život mjesta Topolò na talijansko-slovenskoj granici gdje se, zahvaljujući između ostalog europskim fondovima, pokušava izgraditi budućnost

Kada se govori o naselju Topolò, sačinjenom od skupine kuća uzdignutih na padini obgrljenoj planinama u provinciji Udine, nekoliko stotina metara od granice sa Slovenijom, uglavnom se nabraja ono čega nema: nedostaje škola, nedostaje trgovina, nedostaje kafić te pošta, nema ambulante, trafike, ni ljekarne, a internetska veza također zna biti nepredvidiva. Proniknuti u bit ovog naselja mnogo je složeniji i delikatniji pothvat, koji možda nema toliko veze s onim što postoji i što nedostaje koliko s onim što je bilo i što bi moglo biti.

Stoljećima stjecište kultura i razmjena, spona između talijanskog i njemačkog govornog područja, nakon Prvog svjetskog rata Topolò se našao na snažnom udaru političkih oluja, najprije s fašizmom, potom s Hladnim ratom, i doslovno je usahnuo. “Raseljavanje nije bilo samo prirodni fenomen uvjetovan gospodarskom situacijom – reklo nam je više osoba s kojima smo razgovarali tijekom boravka u mjestu Topolò – ovdje se radilo o svjesnoj strategiji potpune depopulacije, u cilju uklanjanja slovenske manjine, koja je ranije bila većina”.

Povijest, u spoju s osobitim geografskim položajem mjesta Topolò – smještenog na kraju ceste koja se uspinje od Cividalea – još uvijek snažno odzvanja u sadašnjosti dvadest stanovnika ovog naselja. “Ovdje se iščitava 20. stoljeće”, tvrdi Moreno Miorelli, koji je u Topolò stigao prije trideset godina sa svojim projektom site-specific umjetničkih instalacija. Istog mišljenja je Donatella Ruttar, višegodišnja sudirektorica festivala Stazione Topolò – Postaja Topolove. “Iako Željezna zavjesa službeno više nije postojala, tenzije su se vraćale u naletima čak i u prvim godinama festivala, sredinom 1990-ih, a tko se bavio granicom ili slovenskom manjinom promatran je sumnjičavo i vjerojatno nadziran od strane vlasti”.

Tijekom čitavog 20. stoljeća stanovnici naselja Topolò imali su duboko konfliktan i težak odnos s vlastima: kolonizirani u vlastitom domu, onemogućeni da govore vlastiti jezik nemilosrdnom politikom prisilne talijanizacije koju je provodio fašizam, doživjeli su sudbinu sličnu onoj germanofona u provinciji Bolzano, da bi od 1946. bili manipulirani i nadgledani od strane središnjih talijanskih demokratskih vlasti i tajnih službi u anti-jugoslavenskom kontekstu. Za razliku od stanovnika Južnog Tirola, kojima su postepeno priznata prava jezične manjine, Talijani govornici slovenskog jezika iz doline rijeke Nadiže gorak su poraz poslijeratne povijesti. “Ma kakva Europa – rekao nam je Moreno Miorelli – ovdje nije bilo ni talijanskog Ustava”.

Prava na papiru stigla su tek 2001. (sic!) službenim priznavanjem jezične manjine, no trebat će proći sigurno još nekoliko desetljeća da bi u ovom krhkom tkivu, prožetom sumnjičavošću, sramom i nepovjerenjem, nepravde bile barem ublažene, ako ne potpuno ispravljene, te da bi ideja državljanstva dobila svoj pun značaj.

“Iako se slovenski govorio u cijelom ovom području – priča arhitektica Donatella Ruttar, odrasla u Clodigu, udaljenom nekoliko kilometara od mjesta Topolò – i sami moji roditelji branili su nam da ga govorimo, a moj otac je zahtijevao od mog brata da ga oslovljava sa ‘papà’, dakle na talijanskom”.

Tijekom 1960-ih, u punom jeku Hladnog rata, oni koji su njegovali slovenski jezik označavani su kao “titovci”, sumnjičeni za održavanje veza s neprijateljem preko granice i nadzirani od strane pripadnika tajne organizacije Gladio.

Moreno nam pokazuje iskaznicu br. 2443 izdatu 1. kolovoza 1946. domoljubu čije je ratno ime bilo Piemonte. “Treći dobrovoljački oslobodilački korpus kasnije je postao Gladio, a znamo kojim su se još poslovima kasnije bavili ovi domoljubi”. Miorelli se doselio u dolinu Nadiže početkom 1990-ih slijedeći prevashodno zov povijesti: strastven, revnostan, kreativan u traženju i pronalaženju veza, pjesnik, prijatelj i suradnik jednog od najvećih talijanskih strip autora, osnivač Stanice Topolò neumorno ističe koliko je povijest ovog dijela Italije zamršena, složena i bolna.

Ovdje se s prozora vidi profil Kolovrata, rova koji su Talijani morali predati Austrijancima u listopadu 1917. tijekom čuvene bitke kod Kobarida (talijanski Caporetto). Iako danas tamo, u Kobarid, Furlani nedeljom idu jesti, obići klance Soče i kupiti benzin, ideja o granici i dalje je opipljiva i konkretna, prije svega zbog onoga što se dogodilo u desetljećima koja su uslijedila nakon Prvog svjetskog rata.

“Sve do Velikog rata ovdje se lingvistička granica nije poklapala s onom političkom i vojnom”, objašnjava Donatella, idejna kreatorica i kustosica muzeja naracije Slovensko multimedialno okno u mjestu San Pietro al Natisone, posvećenog kulturnom krajoliku od Julijskih Alpa do mora, od Mangartske planine do Tršćanskog zaljeva. Iako je u neposrednoj blizini prolazila granica između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske, do početka 20. stoljeća mještani ovih dolina održavali su čvršće odnose sa selima “s one strane” nego s dnom doline “s ove strane” u Beneškoj Sloveniji, odnosno Furlanskoj Slaviji. “Brinuli su se o pašnjacima, sakupljali drva, išli u lov na teritoriju koji je često prevazilazio granicu”, pojašnjava Donatella te dodaje da su ova stalna prodiranja utjecala i na vjerski život, uz postojanje prekograničnih župa te groblja u Monarhiji na kojima su sahranjivani i stanovnici Kraljevine.

Pravi poraz počeo je s fašizmom i potiskivanjem jezika, onog slovenskog dijalekta koji je bio materinski jezik većine stanovnika doline Nadiže, a nastavio se i nakon proglašenja demokratske republike po završetku Drugog svjetskog rata kroz strategiju iseljavanja. “Ovdje je čak i za sječu drveta bila potrebna dozvola Ministarstva odbrane”, kaže Moreno Miorelli. “Teško su živjeli i oni svećenici koji su njegovali lokalnu kulturu, a koji su bili mrski vlastima i NATO-u, te su posebno nadzirani”.

Otuda i odljev stanovništva, koji je doveo do toga da mjesto Topolò, u kojem je nekada živjelo četiristo ljudi, danas ima dvadeset puta manje stanovnika. S mještanima nestale su i razne djelatnosti, pa je tako posljednji kafić zatvoren prije četrdeset godina. Slična sudbina zadesila je u 20. stoljeću cijelo područje koje se lepezasto pruža od padina Kolovrata do brda Svetog Martina: muškarci odlaze u belgijske rudnika, a žene rade u uslužnim djelatnostima diljem Europe.

“Ipak, Topolò je uvijek spremno prihvaćao antikonformističke inicijative, poput dovođenja tri stotine ovaca iz Makedonije sredinom 1970-ih”, prisjeća se Donatella. Njezin budući suprug, arhitekt Renzo Rucli, 1975. godine, kao član nove ljevičarske lokalne uprave (jedinstven primjer u cijeloj dolini, u izrazito demokršćanskom kontekstu koji je, ako ništa drugo, naginjao ka desničarskim partijama), surađivao je u osmišljavanju pilot projekta usmjerenog na očuvanje teritorija, stvaranje radnih mjesta i razvoj novog poduzetništva. Preteča europskih prekograničnih programa, “ovčarski projekt” obuhvaćao je tečajeve šišanja ovaca, prerade vune i tkanja, pa iako je vremenom propao, ovdje ga se svi sjećaju s ponosom. “Za nas je to bio znak da je u mjestu Topolò zajednica još uvijek bila živa, unatoč svemu”, osmjehuje se Donatella.

Uslijedila je Stanica, s umjetnicima iz cijelog svijeta, ali i rekonstrukcija pola naselja zahvaljujući europskim fondovima za tzv. raštrkani hotel, kao i obnova krajolika i staza u sklopu ostalih europskih projekata. No to je već neka druga priča.

(nastavlja se)