Kosovska policija registruje preko 1,000 zvanično prijavljenih slučajeva nasilja u porodici godišnje, a žene čine četiri od pet žrtava nasilja. Sa druge strane, zvanična statistika je samo vrh ledenog brijega - tek mali broj žena ima hrabrosti da prijavi agresore
Tekst je dostupan i na makedonskom i na albanskom.
Prema podacima Odsijeka za ljudska prava Policije Kosova, između 2002. i 2009. godine prijavljeno je ukupno 9,772 slučajeva nasilja u porodici - više od 1,000 slučajeva godišnje u zemlji koja, prema posljednjem popisu stanovništva, ima manje od dva miliona stanovnika. Skoro 80 posto svih žrtava, kod prijavljenih slučajeva, su žene, dok se muškarci javljaju kao počinioci nasilja u devet od deset slučajeva. U više od polovine svih slučajeva, nasilje nad ženama je povezano sa nasiljem nad djecom.
Ova pojava je rasprostranjenija u ruralnim krajevima Kosova, gdje je nivo obrazovanja u prosjeku niži od urbanih centara, a ekonomska situacija i uslovi života su puno teži. Kraj rata donio je nove mogućnosti u gradovima, ali i široko rasprostranjeno siromaštvo i nezaposlenost na selu. U tom kontekstu, muškarci često ne uspijevaju da ostvare svoju tradicionalnu ulogu onoga koji zarađuje i "glave porodice" i umjesto toga, demonstriraju moć kroz agresivno ponašanje prema suprugama i dejci.
Zlostavljanje u porodici ima više oblika, od zapostavljanja do fizičkog, seksualnog, psihološkog i ekonomskog nasilja. Posljedice takvog nasilja trpe i žrtve i čitava zajednica i dovode do rasturenih porodica, samoubistva i ubistva.
Uz trgovinu ljudima, nasilje u porodici je jedna od najozbiljnijih opasnosti koja prijeti ženama i djeci u zemlji. Prema nalazima rodnog razvoja Razvojnog programa UN-a (UNDP), Kosovo i susjedna Albanija imaju najniži indeks rodnog razvoja u čitavom regionu.
Vrh ledenog brijega
Zvanični podaci svjedoče o postojanju ove pojave, ali ne ilustruju njene stvarne dimenzije u društvu. Kako možemo da kvantifikujemo slučajeve koji ostaju neprijavljeni?
Ženska mreža Kosova (ŽMK), organizacija osnovana 2000. godine, je krovna organizacija koju čini više od 80 udruženja koja zagovaraju ženska prava. U 2008. godini, mreža je sprovela studiju „Bezbjednost kod kuće“, koja je pokazala da je 43 posto stanovništva iskusilo neku vrstu nasilja u porodici. Studija je pokazala i da se nasilje nad ženama i djecom uglavnom podcenjuje, zato što se velika većina žrtava ne usuđuje prijaviti zlostavljivače. Postoji više razloga za to, i svi su povezani sa tradicionalnim, ruralnim karakterom kosovskog društva u kome patrijarhalne strukture žestoko ograničavaju žene i učvršćuju stereotipe o ženama.
Većina ljudi ne smatra nasilje kršenjem ženskih prava, već normalnom interakcijom između muškaraca i žena. Nasilje nad ženama je društveno prihvaćeno do te mjere da je studija ŽMK otkrila da više od trećine svih ispitanika i ispitanica smatra fizičko nasilje među partnerima kao nešto što je normalno. Dalje, nasilje se smatra privatnom stvari koja takva treba i da ostane. Žena koja prijavi nasilnika izdala je i osramotila čast porodice - paradoksalno, sramota ne pada na one koji vrše nasilje već na one koji govore o njemu. Finansijska zavisnost žena, strah da će izgubiti djecu, kao i strah od novog nasilje doprinose da žene ćute o nasilju koje trpe.
Institucije i mediji
Žrtve rijetko dobiju potrebne usluge i pomoć od državnih institucija kao što su policija i pravosuđe. Policija, kao i pravosudni sistem, često odlažu ili zapostave podršku žrtvama ili preduzimanje mjera protiv zlostavljača. Počinioci, čak i kad se radi o serijskim zlostavljačima, rijetko budu gonjeni od strane pravosudnih organa, pa žrtve imaju malo povjerenja u institucije.
Zahvaljujući prisustvu međunarodne zajednice i pritiska organizacija za ženska prava, vlada Kosovo je nedavno započela rad na reformi zakonodavstva o nasilju u porodici, kako bi ga uskladila sa evropskim standardima. 2010. godine, sa ciljem da osigura bolju zaštitu žrtava i adekvatno kažnjavanje zlostavljača, kosovska Vlada je usvojila zakon i Nacionalnu strategiju protiv nasilja u porodici. Ipak, reforme nisu bile primjenjene na pravi način, a nasilje u porodici nije krivično djelo u novom kaznenom zakoniku. Mehanizmi koordinacije između institucija - policije, pravosuđa, socijalnih usluga, bolnica - su slabi, a tamo gdje ih ima, ne poštuju se dovoljno. Ono što nedostaje je realna politička volja za rješavanje problema - mjere koje su preduzete do sada, mada formalno bitne, više nalikuju na izložbene eksponate koji treba da impresioniraju međunarodnu zajednicu.
I mediji igraju svoju negativnu ulogu u ovoj situaciji. Nasilje u porodici rijetko stiže do glavnih vijesti - a i kada stigne, novinari imaju više razumijevanja za počinioce nego za žrtve. Uopšteno govoreći, mediji jačaju stereotipe i diskriminaciju umjesto da educiraju javnost o jednakim mogućnostima i ženskim pravima.
Život u skloništu
U takvom mračnom okruženju i kontekstu, sedam ženskih udruženja rade stvari koje su od ključne važnosti, ali su i pune opasnosti. Udruženja su osnovala i vode sedam skloništa za žene i djecu koji su pretrpjeli zlostavljanje, locirana u glavnim urbanim centrima na Kosovu (Prištini, Prizrenu, Peći, Gnjilanu i Mitrovici). 2008. godine, u pokušaju da se prekine ćutanje institucija i medija, stvorili su Nacionalnu koaliciju protiv seksualnog nasilja i nasilja u porodici.
U periodu neposredno poslije rata, skloništa su primala žene koje su pretpjele nasilje tokom konflikta. Nekoliko udruženje je pružalo podršku ženama koje su se suočile sa teškim zadatkom da svjedoče u Tribunalu u Hagu. Danas skloništa nude sigurni smeštaj, ishranu, odeću, kao i psihološku, zdravstvenu i pravnu podršku zlostavljanim ženama i djeci. Nekoliko udruženja također pruža podršku djeci u obrazovanju, kao i ženama u nalaženju posla, sa ciljem osiguravanja njihove finansijske nezavisnosti. Do sada su skloništa primila preko 2,000 žena i djece.
Udruženja pružaju usluge koje su prijeko potrebne u društvu i obavljaju zadatak koji su zvanične institucije potpuno zapostavile. Vlasti pokrivaju samo 20 odsto ukupnih troškova rada tih skloništa, a javni fondovi se dodjeljuju na godišnjoj osnovi. Zbog toga, udruženja su prinuđena da se u finansiranju svojih aktivnosti oslone na sve manje međunarodne fondove. Finansijska nesigurnost onemogućava dugoročno planiranje, naročito kada se radi o pomaganju reintegracije žrtava u društvo. Konačno, nedostatak resursa koji bi bili investirani u sigurnosne mjere za volontere i žrtve doprinosi opasnosti sa kojom se suočavaju udruženja koja rade na tom polju, kako za žrtve koje su pretrpjele nasilje, tako i za aktiviste.
