Migranti, knjiga optužbe i izgubljenih iluzija

U izdanju UMco ove godine je u Ljubljani objavljena knjiga novinara Boštjana Videmšeka U bijegu – Moderni egzodus /2005-2016/: sa izbjeglicama na putu prema obećanim zemljama – (Na begu - Moderni eksodus /2005–2016/: z begunci in migranti na poti proti obljubljenim deželam)

Poštovani Boštjane,

na margini posljednje stranice vaše knjige U bijegu zapisao sam: “Ne vjerujem u dobar prijem ove knjige…” Zašto bih u to povjerovao? Takozvani “prosječni Evropljanin” ima razloga da vam vjeruje kako je objektivno sve što ste zapisali na vašem putu u ovih jedanaest godina: od Melile i Lampeduse do  Subotice i Morahaloma, od tursko-sirijske granice, Patrasa i Atine do rijeke Sutle i Krasa? Vi ste od onih rijetkih i, nažalost, sve rjeđih novinara koji se nisu zalijepili za uredsku stolicu i stol na kojem se komotno prepisuju i agencijske vijesti. Takvima kao što ste vi danas ne vjeruju “prosječni” a ni mnogi među onima koji su sebe svrstali u razne elitne kaste – političke, prije svih ostalih, ali da ne zaboravim i onu “kulturnu”. Da je drugačije, ne bi ni bilo ove knjige, ni fotografija vašeg kolege Jureta Eržena, ni pogovora Ervina Hladnika. Ne, ni ratova ne bi bilo, ni bijede u dvije trećine svijeta, ni besmislenog bogaćenja jačih na račun slabijih, ni informativnih manipulacija, pa ni ovih migracija koje, ne shvatite me pogrešno, u svojoj osnovi su jedna strašno nepravedna pojava. To velim jer  mislim da barem malo poznajem dramu “pomjeranja” sa rodnog tla – dakle, šta znači odlazak zauvijek.

Ali, naš “prosječni” i njemu slični po ravnodušnosti i dalje će više vjerovati, kako vi kažete, disciplinovanim izvođačima globalne ratne politike, kojim dodajem i njihovu informativnu poslugu, negoli vama i svima onima u kojima empatija živi kao dokaz da smo još uvijek ljudska bića a ne samo dvonošci. 

U vašoj knjizi vi ste dali glas posljednjima, da kažu i šta misle ne samo o svojoj tragediji. Jednostavno - to je i naša tragedija! Zar nije tragično (mada i komično) da Evropljanima 21.vijeka, koji na raspolaganju imaju sva moguća informatička sredstva, odbijaju sliku nesreće drugih? U ovom dijelu svijeta, kojem je zapravo namijenjena ova knjiga, mi smo gluhi na pitanja nafte, vode, plodne zemlje – svega što ulazi u korporacijske interese koji, onako, kao usput, ne mare ni za elementarni humanitet.

Ipak, ja se duboko nadam da će vašu knjigu U bijegu pročitati ne samo mnogi mladi u Sloveniji, već da će ova optužba – zaslužujući prijevod na mnoge evropske jezike – biti predmet jedne široke diskusije.                 

 

Intervju:

Vašu knjigu Na begu doživio sam i kao potresno svjedočenje iz kojeg se naprosto ‘oslobađaju’ pitanja. Jedno od onih koje me pratilo tokom čitanja jednostavno je a bolno u svojoj realnosti: Evropa je tako lako zaboravila svoju prošlost i migracije svojih stanovnika tokom XX stoljeća?  

Ne samo da je zaboravila – Europa je tragediju izbjeglica iskoristila za obračun sa vlastitim lažnim identitetom koji je godinama uspio preživjeti ispod kaputa političke korektnosti, a sada je na površinu isplivala naša istina. Rasizam. Ksenofobija. Umjetne podjele. Radikalizam komfortne zone. Neofašizam. Od Baltika do Jadrana, kako kaže Florence Hartmann. Prošlost je tu. Hic et nunc.  

Ako bismo napravili sažetak člana 1. Konvencije o statusu izbjeglica, reklo bi se da su države svijeta 1951. godine, nakon humanitarne krize koju je pokrenula masovna migracija izbjeglica tokom Drugog svjetskog rata, odlučile da moraju važiti univerzalna, međunarodna pravila koja regulišu status osoba koje se nalaze izvan države čiji su državljani i koje imaju opravdan strah da će biti javno progonjene zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, ili pripadanja nekoj socijalnoj ili političkoj grupi, te se zbog toga ne mogu vratiti u svoja prvobitna boravišta. Ova Konvencija, po vašem mišljenju, još uvijek važi?

Važi na papiru, a na terenu nikako. Europa je »dozvolila« da je između 2000. i 2016. godine u Sredozemnom moru poginulo 26.000 ljudi. Samo ove godine više od 3000. To je zločin protiv čovječanstva; naš zločin.  

U vašoj knjizi vi tvrdite i da su izbjeglice viđene kao “atomski otpad, Jevreji 21. stoljeća”. Dakle, to su neznanci koji negativno utiču na ‘zdravlje’ Evropljana i, jednostavno, stalno se pojavljuju kao ‘smetnja’. Kako vi, kao jedan osobit svjedok naše epohe, vidite kakvo je stvarno društveno, političko i, prije svega, kulturno zdravlje Starog kontinenta?

Stari kontinet umire od starosti. Europa je danas više geografski nego politički ili društveni (kamoli kulturni) pojam. Europa opet postaje prostor diktature velikih nacionalizama, koji su preživjeli sve ideologije i to je užasno opasno. Naš etnocentrizam je kao ljudski egocentrizam – oslobođeni smo srama, empatije i osjećaja krivnje. A to su temeljni kameni etike. Propao je društveni ugovor.

U ‘prepotopnoj’ Evropi, dakle onoj nekadašnjoj, bez interneta i socijalnih foruma, čini se da su istupi rasističke i naci-šovinističke prirode ipak bili ograničeni trgom, birtijom i militantnim lecima. Ako čitamo aktuelne poruke rasista, etnocentrista i šovinista – koji poručuju da izbjeglice treba pobacati more i… još koješta im učiniti, jasno je dokle smo stigli. Šta vama, kao čovjeku i novinaru, danas govori  ‘sloboda’ izražavanja na tim, famoznim socijalnim internet-forumima? 

Kao čovjeku sve to mi se gadi, ali je logično: živimo u vremenu soludo kratkog »attention-spana«, kad svako ima mišljenje ama baš o svemu. Bez znanja, izkustva, ekspertize, ljudskog kontakta. Digitalni svijet je svijet bez sankcija, koji bogato nagrađuje deficitarne »karaktere«. Kao novinar toga se plašim – putem društvenih mreža u Americi je 2015. konzumirano 70% svih medijskih materijala. To je avangarda. Naša profesija će biti sve više banalizirana – standardi su strašno pali; svaka budala koja poznaje šest slova i posjeduje mobilni sa malom kamerom već misli da je natural-born novinar.

Koliko smo danas svjesni kakva može biti krajnja cijena nacionalizma i ideološke ortodoksije, kojim su izbjeglice ipak samo povod a ne i pravi uzrok?

Nipošto nismo svjesni. Srebrenica je bila agresivno potisnuta iz historijskog sjećanja, a Auschwitz u diskursu današnjice  više nije ni metafora. Zbog toga su nove srebrenice i auschwitzi nešto što nas ne bi smjelo iznenaditi.

Fragmenti:

Kada su se na slovenačkoj granici pojavile prve izbjeglice, u našoj državi je zavladalo vanredno stanje. Uključili su se svi mogući alarmi. Vidljivo je bilo da su predstavnici vlasti bili izgubljeni, zacijelo i šokirani. U njihovim riječima,  gestovima i djelovanju prepoznatljivi su bili nekompetentnost, nepoznavanje problematike, deficit čovjekoljublja i skoro nevjerovatna količina političkog  oportunizma, čime su  – nasuprot potrebi z ajednom stvarnom akcijom - oblikovanje politike prepustili javnom mnijenju. Mediji – barem većina ovih – javno su se uključili u izliv (i kreaciju) krajnjeg populizma, vodeće ideologije naše današnjice i našeg prostora. Sirijske izbjeglice, koji su na putu prema  Evropi proveli više sedmica, čak i mjeseci, novinari su pitali zašto radije nisu ostali kod kuće i, na primjer, s oružjem se suprotstavili pripadnicima Islamske države. Pitali su ih zašto svi bježe i da li su svjesni da se i  “kod nas” ne živi u raju. Niko od tih novinara nikad nije bio ni u Siriji ni na bilo kojem drugom bojištu. Niko od tih novinara, politika i ispitivača javnog mnijenja nije okusio rat na vlastitoj, privilegovanoj koži. Kada su teroristi 13. novembra 2015. napali Pariz, upravo su ti mediji i političari u pokušaju demonizacije i dehumanizacije izbjeglica tvrdili “da smo u ratu”, a da ni približno nisu znali šta je rat. Riječ je oružje i oruđe – rata.

(…)

Migrante i izbjeglice su u velikoj »akciji čišćenja« otjerali iz velikih mjesta. Oni kojima je uspjelo da izbjegnu zatvor, sabirne centre i deportacije povukli su se na periferije ili prema mjestima iz kojih je teoretski moguć bijeg iz države. Na primjer – u Patras, lučki grad, koji je postajao migrantska prijestonica tog dijela Evrope, iz kojeg su Grci u 20. stoljeću masovno bježali iz svoje države. Zbog siromaštva, fašizma, diktature, vojne hunte, građanskog rata …

“Već sedam mjeseci živim u napuštenoj fabrici, nasuprot novoj luci. Ničeg tamo nema. Peremo se u moru. Ako pada kiša, na kiši. Jedemo jednom dnevno, svi zajedno. Hranu tražimo po smeću. Katkad dobijemo nešto humanitarne pomoći. Ima nas mnogo. Svi imamo isti cilj i teškoće. Trajektima i lađama hoćemo u Italiju pa dalje, prema sjeveru Evrope. Jedina mogućnost nam je da se krišom uvučemo u neki kamion. Ili ispod kamiona. To je vrlo opasno. Obično nas lako otkriju. Zatim nas uhapse i odvedu u Atinu. Tamo nas izbace na ulicu. To mi se već dvaput dogodilo. Prvi put sam se u Patras vratio pješice. Sedam dana hoda. Spavanje -  napolju. Drugi put zaustavilo mi se neko vozilo. Ponekad se svaki peti od nas uspije probiti do brodova. Policajci se tada prave da nas ne vide – odgovara im da nas se oslobode.  Otkako su Italijani u skladu sa dablinskim sporazumom počeli vraćati u Grčku skoro sve migrante  i

otkako Evropa prijeti Grčkoj da će je izbaciti iz šengena, sve je mnogo teže. Tu smo i čekamo na čudo,” to mi je, u parku, gdje je pokušavao da sastavi improvizovani  ribarski štap  ali ga je ometao jak vjetar, hladnokrvno pripovijedao dvadesetsedmogodišnji bezubi Afganistanac Mustafa Bakr. Sa svojim društvom, pošto su trgovcima ljudima u Teheranu platili  dvije hiljade eura po osobi, kroz Tursku je putovao prema Evropi. Granicu je prešao na rijeci Marici (gr. Evros). Kao i drugi migranti, dokumente je ostavio u Turskoj i, kako mu je savjetovano, predao se grčkoj graničnoj policiji.

(Fragmente iz knjige Na begu Boštjana Videmšeka sa slovenačkog preveo: B. Stanišić)