Danilo Kiš – pisac na našoj strani

U 2015. godini bila je osamdesetogodišnjica rođenja Danila Kiša (1935-1989) - komentar

Jedna kritika, iz visine

Moj prijatelj Fer  - predugo je, i meni i njemu: Ferdinando – telefonirao mi je, nedavno. Izdaleka, reče kroz malo smijeha i nešto više kašlja.  Ovaj friulski novembar, topao kao nikad, u Karniji je drugačiji. Hladno je, a sluti i na snijeg. Jedno selo, sedam-osam duša, to je mjesto njegovog egzila, dobrovoljnog. Tako nas posmatra sa ‘određene visine’, kojoj je dodao i metar-dva knjiga koje, dok je bio mlađi, on misli da nije dovoljno razumio. Neka se ne čudim tom kašlju - imati sedamdeset u stvarnom životu nije kao u reklamama na kojim starci preskaču ograde i smijulje se djevojkama u minićima. Njega čudi nešto drugo. Tek što pomislih da će reći nešto o bodljikavim žicama na granicama evropskih zemalja ili o atentatima u Parizu, on reče da se neka tišina u Evropi, pa tako i u Italiji, nagomilala oko jednog pisca. Imao bi, ove godine, osamdeset. On, Danilo Kiš (1935-1989). U izdanju kuće Adelphi, prevedeno je sedam njegovih djela – Fer je i te knjige  preselio gore. Koliko mu je poznato – niti jedan italijanski univerzitet nije poklonio pažnju jednoj tako značajnoj godišnjici. I to od onih koje ne bi trebalo da su ‘reda radi’. Koliko on zna - bilo je nešto govora, u Parizu, na École des Hautes Études.

On, Fer, i pored pohađanja dva kursa srpskog i jednog kursa hrvatskog, nije dovoljno jasno razumio vijesti o toj godišnjici u prostorima istočno od Sežane. Poćutavši, reče mi da sam i ja onoj tišini dodao svoju pregršt ćutanja. Nisam se javio ni riječju – ni u nekim novinama, ni u “Balkanskom opservatoriju”. Njemu se, eto,  čini da dosad nisam bio ravnodušan prema godišnjicama, pogotovo na stranicama OBC-a.

Kiš - između Priče i plastične boce

Ne, rekoh, nisam ravnodušan, mada mislim da je korisnije literaturu misliti svakodnevno negoli prigodno. Ipak, godišnjice - rođenja ili smrti velikih ljudi - jesu nekakva ogledala. Mog Kiša, nažalost, ne uspijevam utrpati u hiljadu riječi – otud moja, recimo ‘OBC’ šutnja. Što se tiče univerziteta koji su mogli dati  hommage  Kišu, ti, dragi Fer, presavij tabak i napiši protestno pismo nekom direktoru katedre. (Poznajemo se dugo, znam da ga ne mogu naljutiti.) Može biti da se poneko,  osim konstruisanja vlastitog curriculum vitae, zanima i čitanjem  neovdašnjih pisama.

Ipak, dragi Fer, tišina o kojoj si govorio nije crne boje. Kiš nije pisac za širu publiku, ali čitan je od Njujorka do Tokija. Istina, u malim tiražima. Prodaje se kao neka vrsta otrova poslije čije upotrebe neki crv u mozgu i srcu (ne baš u svakom) prisiljava našu ruku da velikim slovom piše Memorija, Priča, Pobjeda nad Zaboravom. To je otrov koji budi i pitanje o smislu literature u 21.stoljeću. Meni je žao što na italijanskom nije dostupna studija Marka Thompsona “Birth Certificate: The Story of Danilo Kiš”, objavljena 2013. Godinu potom, “Potvrda o rođenju – Priča o Danilu Kišu”, plod dvadesetogodišnjeg Thompsonovog istraživanja o piscu, u prevodu Muharema Bazdulja objavljena je u Beogradu. U svojoj recenziji te knjige objavljene u SAD-u i Engleskoj, potom prevedene na njemački (u pripremi su prevodi na španski i kineski), pjesnik  Čarls Simić smatra da je to prva biografija i obimna kritička studija o Danilu Kišu na engleskom jeziku. Pjesnik je zabrinut (otrov-Kiš djeluje), pa veli da Thompsonova studija stiže u vrijeme kada se strana književnost sve manje predaje na koledžima i univerzitetima i kad studenti, pa čak i neki njihovi profesori, ne prepoznaju nekada poznata imena. (Tu se zaustavih: Je li to neko moje predavanje, telefonsko?)

Ah, ote se Feru, gdje se nalazimo?

Hm, dragi Fer, neko u Karniji, neko u ravnici. Ne, on nije zadovoljan: šalama se ne rješavaju stvari, nego - gdje je Kiš? U svojim djelima, velim. Ne, Fer opet nije zadovoljan, gdje da potražimo Kiša danas? Između Priče i plastične boce, velim najednom. Hm, priča je ‘nešto’, plastična boca je – ništa? Potom ga je zanimalo zašto sam zaćutao. A šta je trebalo da mu velim? Da je Priča ‘sve’, a plastična boca, kako je mislio Kiš, ipak nije ‘ništa’? Jer,  neuništiva je, kao i banalnost.  I da dodam: pisac, ipak-ipak, odlučuje se za Priču. To je važno, čak i danas, dok nadmašujemo Orwellova predviđanja o redukciji našeg rječnika. Neugodni Englez je svojevremeno tvrdio da kroz pedeset godina nećemo koristiti više od šest stotina riječi dnevno. Aktuelna istraživanja pokazuju da smo pali ispod tristo.    

Kiš, pisac na ‘našoj strani’

Pozitivno je zabrinut, rekoh, ne samo Simić, već i direktor  beogradske kuće Arhipelag, Gojko Božović: “Osećam najdublje lično, čitalačko i profesionalno zadovoljstvo, jer objavljivanje Dela Danila Kiša u deset knjiga nije samo primer kapitalnog izdavaštva, već i ostavština za budućnost. Književnost Danila Kiša je veliko delo modernih vremena i visoka, jedna od najviših, mera u književnim stvarima. Takve mere su nam sve neophodnije, pogotovu danas kada često izgleda kao da književnost nije važna ili da je književnost svaka vrsta teksta koju neko napiše u dokolici.” Ne, ova godina, kao ni prethodna, kad je obilježavana dvadeset i peta godišnjica smrti Danila Kiša, nije bila siromašna ‘tamo’, u nekad-Jugo - sada išaranoj podjelama i granicama. (O nacionalizmu je ostavio proročke misli, evo samo jednog odlomka iz istoimenog zapisa: “I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde?”).

Bilo je konferencija, susreta, teatarskih predstava, filmskih projekcija – sve u ime njegovog djela, i ne samo u Beogradu koji je pisac, uprkos svemu, volio nekom bolnom ljubavlju. Istina,  Kiš je bio dopisni član Srpske akadamije nauka, ali – koliko znam - Visoka Institucija nije se oglasila povodom  godišnjice. To je, ipak, jedan znak. Vjerovatno jasniji i –paradoksalno? – pozitivniji nego što nam se čini. I lako pretvoriv u pitanje šta bi Kiš, uopšte, tražio u Akademiji - bilo kojoj i bilo čijoj. Na kraju krajeva, svaka akademija je samo ‘naša’, ima svoja područja i svoje granice.

Čini se da nam sud Nicholasa Lezarda, kritičara Guardiana, povodom nedavnog izdanja Kišove “Enciklopedije mrtvih” u džepnom izdanju, implicitno daje jedno objašnjenje. Iako mnogo duguje Borhesu, Kiš je – prema Lezardu -  posjedovao “neku veću toplinu, neko veće razumijevanje za ljutsku patnju. Jedan je od onih pisaca za koje osjećate da je na vašoj strani. Kiš je bio jedan od najvećih u svom vijeku, ne samo da je bio originalan  i saosjećajan um, kadar, o čemu ova zbirka svedoči, da pripovijetki udahne novi život. Ukratko, ne mogu dovoljno da preporučim ovu knjigu ili vas uvjerim da je pročitate". 

To je sve?

To je sve, dragi Fer, i – kako vidiš – oko Kiša ipak nema onih tišina. A za jednu razbibrigu – i tužnu i radosnu? – poslušaj, lako je to naći u ‘mreži’, Danila koji svira gitaru i pjeva.