Jezik, riječ, postojanje

Razmišljanje o materinjem jeziku i usvajanje novog jezika u stranoj zemlji. Intervju s Anitom Vuco, prevoditeljicom i spisateljicom, po povratku s Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu

Koje je vaše prvo iskustvo s Italijom kojeg se sjećate? - Meolo, Venecija, krajem osamdesetih, bila sam gošća talijanske obitelji čijeg sam sina upoznala u Budimpešti na maturalnom putovanju. Gospođa Ana, Davideova majka, primila me je tada kao rođenu kćerku što sam tijekom svih ovih godina i ostala.

Kakav je bio vaš prvi dojam u susretu s talijanskom kulturom? - Dalmatinka sam, što ujedno znači da se nekakav "prvi" susret nikada nije odigrao; prije bi se moglo reći da je talijanska kultura svojevrsni oduvijek prisutni pozadinski odjek, otkako znam za sebe.

Kada je pisanje talijanskim jezikom za vas postalo prirodno? - Tek početkom devedesetih, kad sam, zbog studija, već boravila u Italiji. Ponekad mi se čini da se to nikada ne bi dogodilo da istovremeno zemlju iz koje potječem nije zadesio rat, iako u to ne mogu biti sigurna. Činjenica je da sam u tom periodu naivno prestala upotrebljavati srpski ili hrvatski jezik, kako god da ga se želi nazvati (jer i dalje ne prihvaćam njegovu prislinu diferencijaciju); za pisanje sam se koristila isključivo talijanskim, uz ogromne napore koje je to podrazumijevalo, ali i u govornom jeziku također, čim bi moj sugovornik pokazao da ga i malo poznaje. Više od dva desetljeća odabir jezika bio je "komotni alibi" koji mi je pružao makar sišućnu distancu od svega onoga što bi me inače u potpunosti dotuklo. Nikada ne bih povjerovala da je tu povredu moguće svjesno zacijeliti ili barem djelomično probaviti, no to se ipak događa, upravo sada, zahvaljujući književnom prevođenju koje je bilo tek prvi sramežljivi korak, i na koji se potom nadovezalo pisanje, posredstvom kojeg sam si ponovno prisvojila svoje tako dugo zatomljavano jezično nasljeđe. Neočekivana radost, ogromna. Predrag Matvejević mi je to već svojevremeno prorekao: «Previše si mlada da bi znala da nisi ti ta koja može odlučiti napustiti neki jezik, taj jezik, naime, neće odustati od tebe. Izbiti će van snažan i moćan, čim budeš dovoljno jaka da oprostiš sebi stvari za koje nisi kriva».

Kakav je vaš odnos s talijanskim jezikom? Da li na njemu promišljate sebe? Smatrate li da je riječ o jeziku koji vas je u stanju prihvatiti u svoje okrilje? - Kao što sam upravo rekla, u trenutku kada sam se, uslijed povijesnih zbivanja, zbog kojih se svako postojanje jednog jedinstvenog srpsko-hrvatskog jezika kojem pripadam javno odlučno negiralo, osjetila kao jezično siroče, budući da ta dva jezika nisam sposobna razlikovati niti nasilno razvojiti jedan od drugoga, talijanski mi je pružio tada dragocjeno utočište, omogućivši mi da njegovim korištenjem ne budem prisiljena odustati od niti jednog dijela sebe. Bio je to posve neutralan teren, jedna nova, manje bolna perspektiva. Pisanje je uvijek namjerno zarezivanje u vlastitu nutrinu; u ovom slučaju, koristeći talijanski, ruci svoga kirurga dajem mogućnost da bude čvršća. Jasno da je postao jezik na kojem doživljavam ne samo sebe već i sve ostalo što me okružuje. To se naprosto događa, neposredno. Izmiče svakoj kontroli ili svjesnoj odluci. Donedavno sam tvrdila da je to jezik na kojem razmišljam, ali se prije ili kasnije dostignu još dublji slojevi svijesti. Naše misli nisu ni na jednom jeziku, već sasvim van njega. One su siva tvar, ujednačeni ocean zapažanja koji bi se potencijalno mogao preobraziti u bilo koju formu. To ovisi samo o nama. Kada se srž osjećaja iskristalizira, u tom trenutku kao da smo upotrebom kliješta iz te bezoblične mase spremni izvlačiti jednu riječ za drugom, trudeći se da stvorimo uravnoteženi mozaik koji bi ostao što bliži onom prvobitnom stanju iz kojega sve potječe, u nadi da će u sebi i dalje sadržavati isti smisao. U svakom slučaju, danas niti jedan drugi jezik na svijetu ne bi mi mogao značiti onoliko koliko mi znači talijanski. Reći da ga volim je reducirajuće i premalo.

Koje su glavne razlike između talijanskog i vašeg materinjeg jezika, kako na formalnom planu tako i u vašoj osobnoj percepciji? - To su uobičajene razlike između bilo kojeg romanskog i slavenskog jezika, one međutim ne postoje u mojoj osobnoj percepciji. Ta dva jezika, ili tri po današnjem mišljenju mnogih – mada mi je želja da naglasim kako moj osobni stav o srpskom i hrvatskom jeziku nema nikakvu namjeru da potiče bilo kakvu ovu ili onu političku ideju – savršeno su se stopila u jedno. Dok nemate djece sliku ljubavi o kojoj svi govore gradite na osnovu intuicije, a zatim otkrivate kako ona nadilazi sve što ste mogli zamisliti. Dok čekaš treće dijete, strahuješ da mu od sebe nećeš moći ponuditi više ništa, kao da je sva ljubav na koju si spreman već raspodijeljena i potrošena. Pri svakom narednom rođenju nastavljaš se čuditi njenom umnožavanju, o gubitku tu nikada nije riječ. Isti mehanizam odnosi se i na jezike koje osjećam svojima, sjedinjene do točke da bih morala uložiti čudovišan napor da bih ih sagledala kao različite entitete. Kada mi je prije više godina operirana umbelikalna hernija liječnici su umetnuli zaštitnu mrežicu koja sraste sa okolnim tkivom, i tako mišićima trbuha ponudi oslonac pri njihovom podizanju i vršenju njihove prvobitne funkcije. Eto, sviđa mi se pomisao da je talijanski jezik upravo ta mrežica, samo što pridržava čitavu mene.

Da li prijevod na talijanski jezik uspijeva uvijek zadovoljiti sve ono što želite izraziti ili postoje stvari koje ostanu neprevodive? - Rečenice koje pišem uvijek se rađaju direktno na talijanskom jeziku, nisu prijevod. Na njemu postojim. Moglo bi se tvrditi obratno, kada se nađem u situaciji da s talijanskog moram prevesti na jedan od moja dva materinja jezika, tada zna ostati nečeg neprevodivoga. Na talijanskom mogu preokrenuti red riječi u rečenici, izostaviti član tamo gdje je potreban ili umetnuti jedan prijedlog umjesto drugog, a da pritom ono bitno ipak ostane netaknuto. Kao da srž sjenčam brzim, tankim, svjetlotamnim premazima kista. Greške se počine, shvate, nadiđu. Odnose se na vanjski aspekt jezika, ne na njegovu dubinu. Talijanski savršeno izražava onu vrstu hibrida koji sam postala.

Koliko je važna vaša izvorna kultura čak i kada pišete na talijanskom jeziku? Koliko je vaše zemlje zastupljeno u vašem pisanju? - Te dvije kulture koegzistiraju, jedna ne isključuje drugu. Oni slabije zadubljeni možda bi rekli da su se moja slavenska obilježja ublažila, drugi bi pak istaknuli kao ipak nisam talijanka. Različitost me prati posvuda. Vječita sam strankinja na obe strane ili pak ona koja se u raznim sredinama osjeća podjednako kod kuće. To je samo stvar perspektive, pritom radije odabirem ovo posljednje gledište. Bojim se da ovdje jezik ima malo ili nikakvog udjela, povijesno razdoblje u kojem sam rođena izbija u prvi plan. Čuvar sam sjećanja koja pripadaju jučerašnjoj Jugoslaviji – izraz je to koji je prvi put u književnom tekstu upotrijebila Luči Žuvela (u Otocima spasa) –, državi na koju se ponosim usprkos svemu što se dogodilo kasnije. Vjerujem da je mali broj ljudi na svijetu imao pred sobom toliku ljepotu i moja osobna odgovornost kada pišem je da to prenesem. Taj entuzijazam življenja, tu ironiju u izražavanju, specifičan smisao za humor, odmjerenost. Mnoge priče koje su se u meni nataložile nisu još uvijek našle svoju odgovarajuću formu, i usprkos mom trudu, ne mogu sa sigurnošću reči da će se to ikada dogoditi, da ću pronaći onaj jedini prihvatljivi oblik nužan da im se oda potrebna počast. Duboko sam uvjerena da sjećanje na dobro prevazilazi sve drugo. Usprkos mom htjenju, o čemu god da pričam taj rat je uvijek prisutan i ne mogu ga izbjeći, čak i onda kada ga takvim ne imenujem. On čuči u mojim šutnjama, u bijegovima, u načinu na koji promatram ili se prihvaćam bilo koje teme. On mi je usadio znanje o tome koliko je svaka stvar relativna, prolazna, nesavršena, bolna, koliko možemo biti psine. Do kojih razina se može protegnuti proces zaljubljivanja. Koliko naša sposobnost procjenjivanja zauvijek ostaje zamagljena. Koliko vremena gubimo u lošim raspoloženjima za koje je malo reći da su banalna. I premda to ne želim, ta me tragedija određuje, gdje god da krenem. Vrijeme koje protječe ne donosi ni olakšanje ni zaborav. Mnogi detalji i uvijek nove nijanse pojavljuju se povremeno na površini; i nije dovoljno samo živjeti sa njima, potrebno ih je preraditi do te mjere da se odstrani svaka moguća štetnost. Pisanje uostalom i tome služi, osobito tome. Ono može obuhvatiti nagomilani bijes i pretvoriti ga u nešto korisnije. U tom smislu zemlja iz koje potječem određuje svako moje slovo.

Jesu li vaši romani/ pjesme ikada bili diskriminirani u izdavačkom svijetu zato što ste strani autor kojem talijanski jezik nije maternji? - Ne bih znala reći. Pišem oduvijek, ali svoje tekstove nikada nisam pokušala objaviti. Tek nedavno sam rimskoj izdavačkoj kući Ensemble ponudila svoje prve stihove, nastale početkom devedesetih, zamolivši ih da budu "objektivni". Ne zanima me objavljivanje po svaku cijenu samo zato što je neki skup riječi nanizanih po određenom rasporedu moj. Parole blu [Plave riječi], zbirku objavljenu u septembru 2016. godine, doživljavam kao dnevnik raspoloženja kroz koja sam prolazila, koji može govoriti o jednom odrastanju. Čudesno je koliko radosti znaju donijeti komentari nepoznatih ljudi, koje su ovi jednostavni, "neobrađeni i odveć direktni" stihovi na neki način dotaknuli. U određenoj mjeri ohrabrena takvim prijemom, prošloga sam decembra jednu od mojih priča – Josephine. Napule bello. – poslala na Književni državni natječaj Lingua madre (Maternji jezik) u svom XII izdanju, gdje je osvojila Drugu nagradu (Specijalnu nagradu ženskog vijeća regije Pijemonte). Sama činjenica da je neki današnji žiri smatrao shodnim nagraditi priču koju sam u stvarnosti napisala još 1998. godine, mami osmijeh; kao da su tim činom potaknuli onu mene od prije devetnaest godina, govoreći mi jasno i glasno da je vrijeme šutnje prošlo, zauvijek. Dugo sam svoje skice smatrala nedovršenim tekstovima koje treba dodatno upotpuniti, kao da je pisanje romana neminovno. Nisam prihvaćala toliko jednostavnu i vidljivu istinu, a sredina u kojoj živim tome je nedvojbeno pridonijela. Tek su nedavna putovanja u Srbiju i u Rusiju, susreti sa dragim prevodiocima i piscima u Beogradu, doprinijeli buđenju odlučnosti da sačuvam meni sopstvenu formu najkraće moguće priče, jedine koja omogućava sažimanje građe do maksimuma. Usprkos tome, ja se ne osjećam kao strani pisac na ovom jeziku koji mi pripada jednako koliko i bilo kome drugome tko se u njemu rodio, već slojevito biće čiji su dijelovi međusobno povezani. Sigurna sam da će izdavač kakav mi je potreban znati prepoznati vrijednosti i nagraditi specifično gledište koje ova situacija nudi. Uostalom, smatram da smo u književnosti svi podjednako stranci. To je jedino mjesto gdje se državljanstvo stječe kvalitetom teksta i neizmjernim, stalnim radom. Ničim drugim. Niti jedan jezik ga ne može zajamčiti. Sam koncept materinjeg jezika može biti štetan. To je slijepa uličica koja ne uzima u obzir nužne širine. Mrtav kolosijek potreban onima koji žele istaći nadmoć određenih subjekata nad drugima, bilo ona opravdana ili ne. Ukoliko se neka knjiga čita samo zato što su je napisale žene, izvorni govornici ili stranci, ukoliko je to jedini ključ poimanja nekog teksta, mene, kao što bi Kiš rekao, takva beletristika malo ili nikako ne zanima.

Kako se osjećate kada na vas primijenjuju tzv. etiketu "migrantske književnosti", ako je to ikad bio slučaj? Smatrate li da je riječ o odgovarajućoj definiciji? Zašto? - Ne samo da se ne prepoznajem u etiketi tzv. "migrantske književnosti", već niti u jednoj potrebi za klasifikacijom općenito. Ima dana kada mi se čini da mogu čuti vapaj koji navire iz svake stanice moga tijela: «U redu, sve znam, ali ja nisam stranac!» Prema jednoj staroj definiciji Danila Kiša, koja se tiče jevrejstva, i koju za ovu priliku tek neznatno mijenjam kako bih je primijenila na ideju doseljenika, stranac je samo onaj tko se strancem osjeća. I tko drugima dopusti da podižu prst kako bi ga svojim mjerilima određivali. Smatram da etiketa "migrantske književnosti" nije odgovarajuća, jer kao i sve definicije nosi u sebi potrebu za grupiranjem bez upoznavanja i shvaćanja. U većini slučajeva, oni koji je koriste, potaknuti su pozitivnim namjerama što uopće ne dovodim u sumnju. Upućujem jednostavno na činjenicu da bismo se prihvaćanjem slične odrednice ponovno našli na početku; kad bismo se proslavili samo kao stranci koji su "odabrali" ovaj jezik za iznošenje vlastite egzistencijalne drame, to bi značilo da nikakav značajan korak na književnom planu nismo postigli.

Kakav je vaš odnos prema kritičarima? Smatrate li da je vaš književni slučaj potpuno shvaćen u Italiji? Kakva je pozicija drugih autora za koje smatrate da su vam slični? - I na ovo pitanje moći ću odgovoriti kroz koju godinu, možda. Nadam se da ću u međuvremenu susresti kritičare koji u meni neće vidjeti samo etikete, predefinicije, pretpostavke. Nadam se da me neće čitati iz perspektive koja se bazira na "u" ili "izvan" Italije, već da će u tekstovima naći sve ono što je o meni potrebno znati. Praktički ništa. Smisao nije biti "slučaj", to je za književnost već poprilično loše. Meni slični ne pripadaju određenom jeziku niti nacionalnoj kulturi, a ni vrijeme naših življenja često se ne podudara. Mogu se prepoznati samo u onima koji su odbili svaku pripadnost udobnim kategorijama; u rijetkima, ako ćemo govoriti istinu. Zadatak pisca nije razmišljati o kritičarima, niti o potencijalnim čitaocima, jedina opsesija koja me u ispisivanju jedne stranice vodi je biti i ostati časna. Naspram mrtvih. Zaslužiti njihovo poštovanje je ono čemu težim.

Budući da ste autor koji stvara na talijanskom jeziku koji ga povezuje sa ovom zemljom i kulturom, osjećate li se dijelom talijanske književnosti? - Kao što sam već rekla, ja se ne osjećam strancem. Čitav Mediteran je moj dom, jedna strana Jadrana nije bitno različita od druge. U principu nikada nisam ni izašla iz istog okružja. Ali uz to, moram naglasiti da dijelim mišljenje po kojem je književnost jedna i nedjeljiva, dobra ili loša, i samo po osobnim zaslugama se možeš zateći unutar ili van nje, u tome leži sve. Jezik na kojem pišem, ako bi se moji tekstovi pokazali osrednji, ne bi mi dao nikakvo pravo da zahvaljujući njemu budem smatrana dijelom velike književne tradicije nastale na talijanskom jeziku. Kao što, s druge strane, povezanost između kulture ove zemlje i autora na bilo kojem od jezika iz čitavog svijeta, koji su budućim generacijama znali ostaviti nešto inovativno i dobro, nije ništa manje značajna. Ističem još jednom, bilo bi previše lako naći se u književnosti zahvaljujući jeziku kojim se piše ili u kojem ste rođeni. "Tradicija se ne može naslediti" – kazao je Danilo Kiš u intervjuu Tražim mesto pod suncem za sumnju iz 1984. godine, u knjizi Život, literatura – "a ako vam je potrebna, morate je (gospodo) steći velikim trudom. […] oni koji proglašuju sebe čuvarima vladarskih pečata i narodnih predanja, čistote jezika i čistote narodnih običaja, a svoju nacionalnu pripadnost smatraju svojom duhovnom prćijom, kao da se pisac može roditi sa lozom, kao da se kulturna tradicija može posisati sa majčinim mlekom, kao da se duhovno plemstvo ne ostvaruje jedino duhom, koji je, bodlerovski rečeno, la noblesse unique, plemstvo jedino". Bilo bi previše lako i nepravedno.

Za lektoriranje teksta zahvaljuje se Ursula Burger