Jeretički izlet u nebo Grozdane Olujić

Povodom Osmog marta – prilog za portret Grozdane Olujić (1934 - 2019), srpske i jugoslavenske književnice. Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića

Grozdana Olujić?

Zašto da ponekad ne budem od praktične koristi čitaocima? Ne lutajte ni mrežom, ni katalozima italijanskih biblioteka – naći ćete samo podatak o njenom romanu Glasovi u vetru (Voci del vento, Stilo editrice, Bari 2018, sa srpskog: Danilo Capasso), jedinom prevedenom na italijanski. Ko zna, da za ovaj roman nije dobila Ninovu nagradu 2009 (dakle, prije srozavanja ove nagrade na aktuelni nivo), da li bi i taj bio preveden?

Bilo kako bilo, zašto da diskursom o ovakvoj marginalizaciji djela jedne od opravdano najprevođenijih jugoslavenskih književnica kvarim ovaj osvrt¹? (Stari, nemoj opet da daješ razlog onim čitaocima koji će sa lakoćom reći: “Iste litanije, isti lamenti! Opet!”) To, naravno, govorim samom sebi pa to komotno preskočite. Bolje je da odmah kažem koju o jedinom djelu Grozdane Olujić prevedenom na italijanski.

Ako se latite Glasova u vetru, vjerujem da ćete roman pročitati do kraja. Priča naratora Danila Arackog, povijest jedne srpske građanske porodice, proza je koja formalno spaja odlike porodičnog i emigrantskog romana. Drama jedne porodice u romanu postaje i specifično ogledalo drame dvadesetog vijeka obilježenog ratovima i seobama. Nema ni patetike, ni lamenta u pripovijedanju Arackog. Ne, jer ima prije svega ubjedljivosti naracije, i činjenica koje zacijelo nisu samo plod fikcije. Otud je možda nevažno i spontano pitanje je li Aracki autorkin alter ego. Sve to, kao i ostalo – neka bude prepušteno čitaočevu doživljaju i sudu o ovom romanu kojim, čini se, dominira motiv nemogućnosti bijega pred duhovima prošlosti. To su oni isti duhovi koje lakše podnosimo ako ih smatramo uspomenama?

Pravi razlog nastanka ovog osvrta je Izlet u nebo, autorkin romaneskni prvenac. Naravno, riječ o ovom djelu ali i svojevrsnom dokumentarnom materijalu koji djeluje kao priča o pojavi tog i danas zanimljivog djela, nipošto nije diskretidacija ostalih djela njenog opusa. Ali, prvo da kažem koju o njoj.

Grozdana Olujić, romansijerka, bajkopisac, esejista i prevodilac, rođena je 1934. u vojvođanskom mjestu Erdevik (opština Šid). Gimnaziju je završila u Bečeju, a studij i magisterij engleskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prvu priču objavila je 1953, u listu Borba, a svoj prvi roman Izlet u nebo napisala je kad je imala 22 godine. O tom djelu, kasnije. Glasam za ljubav (1963), zagrebački list Telegraf je izabrao za najbolji kratki roman godine. Kao i njen prvenac, imao je filmsku ekranizaciju² i doživio prevode na brojne evropske jezike. Romane Ne budi zaspale pse (1963) i Divlje seme (1967) objavila je beogradska Prosveta, jedan od ondašnjih najuglednijih jugo-izdavača. Od tada pa do duboke starosti posvećuje se isključivo pisanju zbirki bajki i priča za djecu, kojim stiče popularnost kod najmlađih čitalaca, takođe svjetsku slavu. Prevodi djela sa francuskog, ruskog, engleskog.

Koncem 60-ih godinu dana provodi u Ajovi (SAD), na jednom seminaru za pisce. U Ameriku se vraća (1982-84) kao stipendist Fulbrajtovog fonda, na Univerzitetu u Kaliforniji drži predavanja o Kafki (1983), a o poetici bajke na Kolumbija univerzitetu. Tokom 80-ih tri puta boravi u Indiji (gdje je takođe poznata), raste njeno zanimanje za indijsku filozofiju i kulturu. Piše eseje o djelima Franca Kafke, Tomasa Vulfa, Marsela Prusta i Viržinije Vulf.

Prozi za odrasle se vraća radom na zbirci kratkih priča Afrička ljubičica (1984), iz koje su pojedine uvrštene u antologije i panorame svjetske i evropske kratke priče, na raznim jezicima. Romanu se vratila u poznim godinama, radom na Glasovima u vetru. Preživeti do sutra (napisan 1962) je roman koji je čekao 57 godina na objavljivanje (našao ga je njen sin Aleksandar Lešić). Nakon izdanja njenih šest romana (2018), u izdanju Srpske književne zadruge, isti novosadski izdavač, tri godine nakon romansijerkine smrti, objavio je njena Sabrana djela³ u 14 knjiga.

Izlet u nebo je roman pobjednik na konkursu sarajevske Narodne prosvjete, svojevremeno vrlo uglednom. Izabran između 157 rukopisa, objavljen je prvi put 1957. Hvaljen (naravno: neoprezno) na početku svog puta kao plod jednog autentičnog proznog pera, odmah je cenzurisan, pa se prvo izdanje pojavilo sa manjkom trećine teksta. Istina je da je nakon Ljubljanskog kongresa pisaca Jugoslavije (1952) književnom scenom zaduvao svjež vjetar, ali nedovoljno jak da oduva ne samo cenzore već i autocenzuru i kritičara.

O romanu su pisala brojna značajna pera jugo-književne kritike, ne usuđujući se da potvrde prvotne pohvale književnog kvaliteta romana i autentičnost glasa Grozdane Olujić. Ova priča o djevojci Minji, studentkinji koja iz provincije stiže u poslijeratni Beograd opterećena ratnim sjećanjima o kojim razmišlja bez patriotizma, uz to posmatra svijet oko sebe vlastitim očima pa ne vidi obećane “svetle horizonte”, vrlo brzo postaje “slučaj”. Slučaj Izleta u nebo, koji je započeo komplimentima žirija a potom javno kritikovan kao amoralan, evocira Slavica Garonja Radovanac u svojoj studiji Žena u srpskoj književnosti, (Dnevnik, Novi Sad, 2010). Jedan kritičar, “otrežnjen” nakon “pijanstva” tim romanom, koji je vidio kao “deo naše mladosti, deo istine o nama”, posle tri mjeseca je napisao: „Ne, to nismo mi... to nije istina o nama”.

Sumnjiv u domovini Grozdane Olujić, roman je doživio uspjeh u svijetu. Preveden je u Francuskoj, Engleskoj, Nemačkoj, Španiji, Norveškoj, Danskoj, Finskoj, Čehoslovačkoj, SAD, Indiji...

Ipak, ovaj, prema jednom kritičaru, “neuspeli izlet u literaturu” imao je svoje teatarsko izvođenje 1959. (pod naslovom Čudna devojka, u režiji Milenka Maričića) u Beogradskom dramskom pozorištu ali je odmah skinut sa repertoara, a povučen je i poziv na Sterijino pozorje, najznačajniji jugoslavenski festival. Minja na sceni izgovara da sebe vidi kao “belu jogurtnu mušicu onesvešćenu od gladi”. I to je bilo previše glasno za uši obećavalaca svijetlih vidika? Ulogu Minje igrala je Radmila Andrić, Nenada – Voja Mirić, a Peđu – Zoran Radmilović. U režiji Jovana Živanovića snimljen je istoimeni film (u produkciji Avala filma, Beograd 1962), sa istim glumcima, s tim što je Minju igrala mlada Špela Rozin, po mnogima jedna od najboljih (i najljepših) slovenačkih glumica. Bila je to prva filmska uloga velikog Zorana Radmilovića. Taj film je odavno uvršten u djela crnog talasa. Vrijedi ga pogledati (vidi link u fusnoti).

Čitajući intervjue sa mladim i mlađim književnicama (u ovom slučaju srpskim, ali to važi i za ostale iz Regiona), posebno sa onima koje odmah pokriju istaknu zastavu feminizma, dosad nisam naišao niti na spomen njihovih velikih prethodnica (Isidore Sekulić, Anice Savić Rebac, Svetlane Velmar Janković…), niti na spomen imena i djela recimo Jelene Lengold, sjetim se Grozdane Olujić.

Kažem sebi i tada: “Pisala je prokleto dobro! Možda i zato jer je znala da knjige kao i ljudi imaju svoju sudbinu?”

Sudbina Izleta u nebo? Taj roman je nadživio svoje vrijeme, a danas ga možemo čitati u integralnom izdanju. Možda i pitajući se zašto je toliko opala važnost književnosti. Ali, o neveselim stvarima – nekog drugog dana. Danas je Osmi mart.

Fragment iz romana Izlet u nebo

Hodali smo zatim ulicama i birali nameštaj za naš izmišljeni stan, razgledali električne štednjake, frižidere, ulazili u radnje i pitali za cenu ovoga ili onoga štofa, srdačno se smeškali i govorili:– Ostavite nam to, molim vas, navratićemo kasnije.

Radnji i izloga bilo je mnogo i mi smo produžavali igru.

– Hoćeš li da imaš kuću bez balkona ili sa balkonom? – pitao je Nenad, a ja sam odgovarala prividno začuđena: – S balkonom, naravno, s balkonom.

Zatim smo razmatrali prednosti centra nad tihom svežinom predgrađa i odlučili se za predgrađe.

– Tu će deca moći da se igraju ne strahujući od tramvaja i kamiona – rekao je. – A dece ćemo, obavezno, imati dvoje.

 „Devojčicu plavu i tihu na njega“ – pomislih – „i dečaka tvrdoglavog kao ja. Ta deca, naravno, neće znati šta je to jesti samo nezaprženi pasulj i nositi odela sašivena od izlizane majčine suknje. Njima će biti nepoznata reč smrt. Avioni ih neće podsećati na zvezde gledane kroz grede krova. Nikada se neće igrati rata, jer neće znati šta je to. Kad budu gledala u ljudske oči, neće morati da se pitaju: „Ko zna šta ovaj misli?“ Ako zavole, neće govoriti: čemu to? U njihovim očima nikada se neće pojaviti nesigurnost i strah. Smejaće se mnogo i u očima nositi pregršti zvezda. Možda će ponekad biti buntovni i tvrdoglavi i pokušati da traže obalu, svaka mladost to traži, no neće morati dugo da lutaju niti će to lutanje biti uzaludnost.“

Da li? – pitam se odjednom i u očima se rađa sumnja, a odmah zatim podsmeh. Čemu izmišljanje ovakvih igara? Bilo kakva izmišljanja i bilo kakve igre, ne mogu izmeniti naša detinjstva, niti preinačiti onu igru koja je proigrana, kao i onu koja tek treba da se igra. A ipak: možda postoji neko rešenje? Kakvo rešenje? – odmahujem rukom. Jedna zemlja sa sedamnaest miliona može da ima velike nade i mnogo dobrih namera, ali da bi svet postao siguran za sutra, potrebna je garancija svih njegovih miliona.

-------------------

1 Autor iskazuje zahvalnost sinu Grozdane Olujić, prof. dr Aleksandru Lešiću, za velikodušnu pomoć.

2 Reditelj: Toma Janić; scenario: Toma Janić, Josip Lešić. Uloge: Vukosava Krunić, Slobodanka Marković, Branislav Miladinović, Drago Mitrović, Hermina Pipinić, Boško Toskić,Pavle Vuisić. Produkcija: Bosna film, Sarajevo – 94 minute. Insert iz filma .

3Urednici: Zorana Opačić, Aleksandar Jovanović, Radivoje Mikić, Marko Nedić, Petar Pijanović, Jelena Panić Maraš. Valentina Hamović, Strahinja Polić i Milivoje Mlađenović.