Dušan Makavejev (foto Anefo/wikimedia )
Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića povodom prve godišnjice smrti filmskog režisera Dušana Makavejeva (1932-2019), srpskog, jugoslavenskog i evropskog avangardiste
Tokom mojih italijanskih godina, kojih se već nabralo prilično, nisam propuštao članke i eseje o Dušanu Makavejevu, sineasti čiji život se ugasio u Beogradu, krajem januara prošle godine… Vijest je obišla cijeli filmski svijet, kulturne rubrike najznačajnih evropskih i američkih1 novina objavile su članke o djelu i životu režisera i sineaste predstavljenog u svim filmskim enciklopedijama. Tom prilikom izjave o njemu su dali vodeći svjetski sineasti; slijedili su hommages 2 u Srbiji i drugdje.
Makavejev, Rupa u duši
Nakon ruskog Oktobra i građanskog rata u Sovjetskom Savezu,Kraljevinu Jugoslaviju, naročito Srbiju i Beograd, zapljusnuo je talas ruskih emigranata. Desetinama hiljada lica Beograd je bio polazna stanica na putu prema Francuskoj, Engleskoj, Americi…, a brojnima i ona posljednja. Jedan od onih koji su ostali u prijestonici bio je Sergije Makavejev. Iz braka sa Jelkom Bojkić, prvom diplomiranom veterinarkom u Jugoslaviji rođen je Dušan. U filmu A Hole in the Soul (Rupa u duši, BBC Scotland -1994), dokumentarnoj autobiografiji, do daske makavejevskoj, njihov sin pripovijeda na engleskom: “Rođen sam u ulici nazvanoj po srednjovjekovnom kralju koji je oženio petogodišnju princezu, oslijepio svog oca i ubio svog brata…” (Njegov prijatelj, pjesnik Raša Popov, tvrdi da je to bilo devet godina prije rođenja Mikija Mausa, dakle 1932, u Ulici kralja Milutina.)
Makavejev je diplomirao psihologiju na beogradskom Filozofskom fakultetu. Tokom studija upoznao je djelo Vilhelma Rajha, njemačkog psihoanalitičara i najvećeg zagovornika slobodne ljubavi, koji je 1939. pobjegao iz Njemačke. Pedesetih godina u SAD-u je doživio negiranje i teške osude svojih naučnih teza o seksualnosti i društvu. Makavejev je rano osjetio “čudo i čaroliju filma”. Sirenskom zovu zujanja ručne filmske kamere odazvao se u Kino klubu, centru mladih sineasta, antikonformista. Na Filmsku i pozorišnu akademiju upisao se 1955. Nakon nekoliko amaterskih dokumentaraca, diplomskim radom, kratkim filmom Antonijevo razbijeno ogledalo, nagrađenim na Amaterskom Kanu 1957, otvorio je put ka profesionalnoj karijeri. U tom periodu se formira i na autorima francuskog novog talasa, ali iznad svih ističe Ajzenštajna, oca filmske montaže. I dalje snima dokumentarce provokativnog sadržaja, ali punu pažnju filmske publike je skrenuo svojim prvim dugometražnim filmom Čovek nije tica (1965). Film je uznemirio jednopartijski establišment. Poenta filma: u autoritarnom društvu let je isključen. Makavejev je bio član Partije, od onih mladih koji su vjerovali da komunizmu bolje pristaju ljudsko lice i sloboda negoli namrgođenost i odsustvo humora. Film sve više postaje sredstvo njegovog obračuna sa idelogijom čiji ideali su se počeli osipati već koncem rata. Između brojnih dokumentaraca, najradije gledam njegovu Paradu (1962). Kako ovaj filmski mozaik krcat humorom i ironijom na Prvomajsku paradu ne bi završio u bunkeru, Makavejev se odrekao scene u kojoj ciganka hoće da gata o Titovoj sudbini dok Maršal izlazi iz automobila.
Njegov film Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT je označio početak3 crnog talasa srpskog i jugoslavenskog filma, dakle antikonformističkog viđenja socijalističke stvarnosti. U jednom kadru, već odavno mitskom, Eva Ras leži na krevetu – prvi kadar u jugoslavenskom filmu sa nagim tijelom. Na bjelini tijela - crna mačka. U Rupi u duši, bespoštednoj prema sebi, komunizmu, kapitalizmu i rodnom gradu u dekadenciji nacionalističke euforije, Makavejev “preskače” sve što je ostvario do 1971, pa tako i svoj film Nevinost bez zaštite (1968). U Rupi smo u sredini stvari – saznajemo razlog “dobijanja vozne karte” u jednom pravcu. Misterije organizma - W.R4 samoupravni cenzori nisu uspjeli da svare. Naravno, onog ljeta 1971, film se nije pojavio na Pulskom festivalu (pohvaljen je u Kanu) ali, sljedeće godine, Makavejev se, na putu prema Francuskoj, pojavio u Trstu. Za njim je uskoro stigla Bojana, njegova supruga, “sa posteljinom, starom peglom na paru, batik cipelama i šoljicama za kafu…”. Metod “meke varijante” jugo komunizma bio je poznat – nisu proglašeni nepoželjnima svi učesnici realizacije tog filma koji cijelu godinu neće silaziti sa repertoara londonskih kina, neka odleti samo jedna glava a poneke, glumačke, neka se nađu na crnoj listi. Za primjer, da ostali pravilnije razmišljaju.
Bojana i Dušan sačuvali su spisak predmeta za “privremeni izvoz”, uredno ovjeren pečatima jugoslavenske carine.
Misterije organizma – W.R, u kojoj je režiser ostvario svoju kritiku ne samo komunizma već i kapitalizma (prvi dio filma posvećen je šikaniranju Vilhelma Rajha u SAD-u, dakle u jednoj zemlji demokratskog svijeta) tih godina imaju priliku da vide samo gledaoci na Zapadu. To bi kod nas bilo ono “previše”. Cenzori, gnjavatori - prema Makavejevu, nisu razumjeli ili, ponajprije, nisu ni namjeravali da razumiju autorov odnos prema krutosti ideoloških pogleda na seks i slobodu. Makavejev, već osuđen u štampi zbog “pornografije”, izbačen je iz Partije. Odsječena glava5 Milene Dravić, u nezaboravnoj sceni u laboratoriju sudske medicine, recituje kratki a nezaboravni monolog o komunizmu i slobodnoj ljubavi koje kontrastira fašizmu i seksualnoj represiji. Monolog završava provokacijom, Titovim riječima izrečenim na jednom suđenju, prijeratnom: “Drugovi, ja se ni danas ne stidim svoje komunističke prošlosti!”
Makavejev, zapadni period
Tada počinje drugi period stvaralaštva Dušana Makavejeva, ona zapadna, recimo i kapitalizam-faza. Komunistički cenzori ostali su tamo gdje jesu, ali na Zapadu je naišao na producente, piramidu filmske “organizacije” i “sisteme” za uticaj na filmske stvaraoce u cilju postizanja profita. Ipak, privlači pažnju onih koji ne očekuju milionske dobitke. Sveet movie (1974) finansirali su francuski, njemački i kanadski producenti, Montenegro (1982) – švedski, The Coca-Cola kid (1985) – australijski, Manifesto (1988) – američki i (konačno) jugoslavenski, Gorila se kupa u podne (1993) – njemački i beogradski. Koji Makavejev je ubjedljiviji – jugo ili zapadni? Imam svoj odgovor, ali neka o tome govore eksperti.
I to je našlo svoju kratku a provokativno uzbudljivu sintezu u Rupi u duši. Los Anđeles – Makavejev stoji pored velikog plakata za film Posljednji akcijski junak, u kojem glavnu ulogu ima Arnold Švarceneger. Film je iznevjerio očekivanja, finansijeri su ostali praznih džepova. “Kako čovjek može odrediti koja je prava a koja kriva strana ekrana?”, veli Makavejev. Kriva strana – prava strana? Ostaje nam da naslućujemo njegov odgovor.
Posljednji, beogradski dani
Umjetnik o kojem se u svim svjetskim filmskim enciklopedijama govori, srećom ne samo kao o političkom protivniku sistema već prvenstveno o sineasti koji je svojim filmskim postupkom dao svoj veliki doprinos ne samo jugoslavenskom već prije svega evropskom i svjetskom filmu 20. stoljeća, u jesen 2018. proglašen je za počasnog doktora Fakulteta dramskih umjetnosti. “Već neko vreme sam okružen doktorima pa da sad konačno mogu ravnopravno da razgovaram sa njima… Još uvek ne znam do kraja šta zaista znači umetnik, a još manje doktor umetnik, ali u svakom slučaju - hvala!”, izjavio je uz neizbježni osmijeh. Onaj isti, koji bi neupućene lako naveo na pomisao da je pred njima samo običan, duhovit čiča koji voli dosjetke a ne jedna od “najsubverzivnijih figura u istoriji moderne kinematografije”.
Volio je životinje, i njih, čini se, u duhu svog anarhizma. U posljednjoj stvaralačkoj fazi – gorile. Govorio je da su impresivni, kao da su neki akademici! (To, o akademicima, sve naravno slučajno!) Subverzivnost je - zar ne? - sinonim jeresi, a jeres je sol umjetničkog čina. I ne samo filmskog.
……………….
U Rupi u duši, Makavejev i njegov prijatelj Vlada Mijanović, u jednom kalifornijskom parku razgovaraju sa jednim budistom.
Vlada: Moj prijatelj… Izgubio je svoju dušu… Njegov telo je ovde, ali dušu je izgubio.
Budist: Gde ju je izgubio?
Vlada: U zemlji zvanoj Jugoslavija…
Budist: To mesto još uvek postoji?
Vlada: Pa sad… Postavljamo to pitanje…
Budist: Sebi?
Vlada: Možda da, možda ne. Ko zna…
Makavejev: Nismo čak sigurni ni da je ikad postojala…
Budist: Reci mi, on je izgubio dušu kao staru cipelu?
Makavejev: Moglo bi se tako reći…
Budist: Reci mi, kako se zoveš?
Makavejev: Dušan…
Budist: Šta znači Dušan?
Makavejev: To znači duša…
Budist: Tvoje ime je tvoja duša?
Makavejev: Da, moje ime je sa mnom, ali moja duša je negdje drugdje…
1 "Gospodin Makavejev bio je, kako je The Nation jednom rekao, 'najsjajnija zvezda na nebu avangarde' ranih sedamdesetih, zahvaljujući filmovima 'Čovek nije tica', 'Nevinost bez zaštite' i naročito 'WR: Misterije organizma', drskim delom koje je postalo miljenik Kanskog festivala 1971. godine", donio je Njujork Tajms u tekstu posvećenom velikom srpskom režiseru Dušanu Makavejevu čiji su filmovi obilovali "politikom, seksom i metaforom".
2 Na beogradskom Festu 2019. prikazan je Slučaj Makavejev ili Proces u bioskopskoj sali, režisera Gorana Radovanovića; projekcijom tog filma Trieste Film Festival je u januaru ove godine odao počast Makavejevu; krajem 2019, na Solunskom filmskom festivalu, pod naslovom Počast velikom anarhisti jugoslovenskog filma, ostvarena je retropespektiva svih njegovih igranih filmova.
3 Prema nekim filmskim istoričarima prvo djelo crmog talasa je Grad (1963), filmski omnibus (Babac, Pavlović, Rakonjac), koji je odmah završio u bunkeru; do 1973. u Jugoslaviji je snimljen 431 film, ali je Grad ostao izuzetak – to je jedini film koji je stigao na sud.
4W.R. – ima dvostruki smisao: Vilhelm Rajh i World Revolution, svjetska revolucija; film je prvi put prikazan u Jugoslaviji, po izlaslu iz bunkera, 1986.
5 U jednom intervjuu osamdesetih godina za londonski Independent, dao je izjavu kako mašta o nastavku filma "WR", u kojem, "Mileni, glavnoj junakinji koju na kraju prvog filma obezglavljuje njen ljubavnik, hirurzi ušivaju glavu nazad, ona rađa trojke, ta deca, zatim, odlaze u Rusiju Mihaila Gorbačova da posete zemlju svoga oca".
