U razgovoru sa prolaznicima Njegoševom ulicom u Beogradu dopisnica OBC Transeuropa dobila je raznolike odgovore: pojedini ”ne prate cijelu tu situaciju“ vezanu za mural Mladiću, neki su protiv postojanja murala a nekima je ”sve što se dešava napad na Srbe“
Beogradski mural sa likom pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića krajem prošle sedmice je, po nalogu opštinskih vlasti na Vračaru, prekrečen, ali je istog dana vraćen u prvobitno stanje, budući da je originalno napravljen na materijalu s kojeg je moguće skinuti dodane slojeve farbe. To nije bio prvi put da je pokušano prekrivanje murala ratnog komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske oslikanog na zgradi na uglu Njegoševe ulice i Ulice Alekse Nenadovića u Beogradu.
Postojanje murala, okupljanja, hapšenja i protesti građana, u posljednjih mjesec dana su predstavljali oličenje dubokih podjela u društvu, vezanih za ratove i posljedice ratova devedesetih. Doživotna kazna zatvora, koja je u junu ove godine izrečena pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove u Hagu, je drugostepena presuda Mladiću. Na kraju suđenja, koje je trajalo od 2012. godine, Mladić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Kao i na prošlost vezanu za rat, nije neobično da se prolaznici pored murala Mladića većinom na njega ne obaziru. Rijetki u prolazu odmjere sliku visoku oko tri metra na kojoj nekadašnji vojni oficir salutira, uz koju je ispisana poruka: ”Generale nek je tvojoj majci hvala“.
Tokom prošlog mjeseca, u razgovoru sa prolaznicima Njegoševom ulicom, dobila sam različite odgovore: neki uopšte nisu raspoloženi za razgovor o ovoj temi, drugi imaju suprotstavljena viđenja o svrsi murala i o nastojanjima aktivista da ga uklone.
Građanin Beograda u šezdesetim godinama komentariše kako je sve što se dešava ”sramotno i gadno“ i da njemu lično smeta što je takav mural u ulici kojom svaki dan prolazi. Kaže da mu se ne sviđa kako se tretiraju aktivistkinje i aktiviste koji su pokušali da ga uklone. Dodaje i da inače nije siguran kako su pojedinci mogli nešto da poduzmu tokom proteklih mjeseci, iznoseći svoj utisak da nije jednostavno napraviti nešto takvo jer se ne zna kome biste se mogli zamjeriti.
Njegova sugrađanka misli upravo suprotno. Žena u pedesetim godinama, koja kaže da stanuje nekoliko metara od ovog raskršća, poručuje kako mural i treba da je tu, da ga ona svaki dan gleda i da je sramota da pokušavaju da ga unište. Na pitanja o tome šta misli o nedavnim dešavanjima, hapšenjima aktivista i protestima, kratko odgovara da se ne slaže što se ”Srbima brani“ da kažu šta misle na način na koji to rade aktivisti i da je to za nju još jedan primjer napada na Srbe kao narod.
Troje Beograđana u tridesetim godinama na pitanja o muralu kažu kako nisu ni primijetili da su u toj ulici i da ne prate mnogo pisanja medija. Jedan iz grupe kaže kako mu ne smeta da postoje slični murali i da za njega to ne predstavlja glorifikovanje onoga ko je naslikan. Kaže kako ne prati mnogo šta se dešava i da ”nije ni na jednoj strani“, ni na strani aktivista koji žele ukloniti mural niti na strani onih koji ga čuvaju od takvih pokušaja. Njegove dvije saputnice kažu da ne podržavaju da jedan mural u njihovom gradu prikazuje takvu ličnost i da postojanje murala Ratku Mladiću nije prava slika Beograda.
Nerazumijevanje aktivizma
Njegoševa ulica u Beogradu posljednjih je sedmica mjesto aktivizma i revizionizma, o čemu se pozorno izvještava u medijima i što ne prestaje biti tema i na društvenim mrežama. Sve je otvorilo pitanja o suočavanju s prošlošću ali i o odnosu prema činjenicama i podjelama koje postoje u društvu.
Direktorka Instituta za medijsku raznolikost – Zapadni Balkan, Ivana Jelača, kaže da je upravo suočavanje s prošlošću ključno i da je problem u tome što mnogi Ratka Mladića, iako je osuđeni ratni zločinac, vide kao heroja.
”Prosto nismo se još uvijek suočili sa ulogom Srbije u ratu i to stvara konfuzije. Čak i suđenja i presude suda se vide kao napad na Srbiju i silne zabrane. Mi još uvek ovde jako puno održavamo taj narativ da je sve protiv nas i da je to takva politika da se mnogo toga koristi protiv nas, a tu onda dolazimo do politike. Mislim da to ima jako puno potpore u tome kako političari i čak institucije govore o tome“, kaže Ivana Jelača.
Jelača ističe potez Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije da zabrani okupljanje koje je Inicijativa mladih za ljudska prava bila najavila na 9. novembar, Međunarodni dan borbe protiv fašizma. Za nju je ministarstvo saopštenjem u kojem kaže da policija ”ne štiti mural već štiti javni red i mir i kontroliše sprovođenje zabrane okuplјanja“ zapravo predstavilo aktiviste kao huligane koji hoće da prave nered.
”Generalno mislim da u našem društvu jos uvek nema dovoljno razumevanja prema aktivizmu kao takvom i onda oni na poziciji moći to vrlo lako zloupotrebe“, kaže Jelača i dodaje kako su u Srbiji i zemljama regiona problematični i apatija i nezainteresovanost građana za društvena dešavanja.
”Mnogo toga se tumači kao politika, ne vidi se uloga pojedinca, pa ljudi neće da se mešaju u politiku. A i političari tako postavljaju, kao ovo nije za obične ljude, ne vide ljudi sebe kao kontrolu vlasti, ne vide da su političari tu u njihovoj službi, nego obrnuto se to posmatra“, pojašnjava. ”A zašto oni koji su protiv ne reaguju, pa mislim da nema dovoljno razumevanja za aktivizam“.
Konstantno traženje neprijatelja i formiranje političkog kapitala oko toga udaljava društva od poštovanja različitosti. Jelača kaže kako se hranjenjem negativne percepcije različitosti produbljuju podjele i kreira konstantan izvor straha kako to pojedini mediji i političke elite vole da predstave.
U ranijem razgovoru za OBC Transeuropa, aktivistkinja Aida Ćorović koja je prošlog mjeseca bila privedena nakon što je sa koleginicom Jelenom Jaćimović iz protesta mural gađala jajima, rekla je da oko cijele priče postoji mnogo spinova i laži koje dolaze od vladajućih struktura, ali i da su građani Srbije umorni od svega što se dešava, ekonomski iscrpljeni i paralisani za svaki vid otpora.
Iako su slike Beograda i ekoloških protesta posljednjih dana inspirirajuće za građane širom regiona, nedavno objavljeni rezultati ispitivanja javnog mnijenja koje je provela nevladina organizacija Crta pokazali su da je u poslednjih godinu tek trećina građana učestvovala u nekoj lokalnoj akciji, a većina onih koji nisu učestvovali ni u jednoj akciji kao razlog su naveli to da ne vjeruju da nešto mogu promijeniti i ne vide smisao u takvom angažmanu.
Teme vezane za rat i propitivanje prošlosti, i s odmakom od sada već tri decenije od početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji, zahtijevaće još mnogo napora aktivista i angažmana šireg građanstva, ne samo u Srbiji, nego u svim državama ove regije. Taj proces će usporiti činjenica da ni u jednoj od ovih država na vlasti nisu oni koji bi, dugoročno gledajući, htjeli da ostave pečat u pravljenju suštinski važnih koraka u pomirenju. Do tada će takva borba ostati na istrajnosti manje grupe aktivista i onih građana koji žele da šalju i šire pozitivne vrijednosti. A koje većina trenutno ne razumije, ili prolazi pored njih šutke.
