Banjalučki e-magazin Buka je na svom jutjub kanalu objavio kratki spot Hejt, Sloveni, još ste živi?, koji je tokom svega dva aprilska dana vidjelo više od 2 miliona stanovnika Regiona
Supermarket - negdje, negde u Regionu. Pred pultom mesnice – Azra, Bošnjakinja. Dule, Srbin – mesar.
Azra: Hejt, Dule!
Dule: (kao slučajno maše satarom) Hejt, Azra!
Azra: Daćes mi teleću koljenicu, svinjo debela.
Dule: Hoćeš ovu od po kile ili kilu, kurvo turska?
Azra: Pa biće u redu ova od pola kile, pederčino četnička.
Dule: Dobro, dobro, pakujem odmah, kravo.
Azra: (ljubazno se smiješeći) Puno hvala, stoko…
Dule: (isto tako ljubazno) Ništa…
Isti supermarket. Idući prema kasama, Azra susreće Josipu, Hrvaticu.
Josipa: Hejt, Azra…
Azra: Hejt, Josipa…
Josipa: (zavirujući u Azrina kolica) Samo to, smeće balijsko?
Azra: Da, samo to, kurvo ustaška…
Josipa: Ko nema u košari, nema ni u glavi…
Azra: U zemlji glupih ti bi bila kraljica…
Josipa: (ljubazno se smiješeći) Pa hajde, pozdravi onog svog odvratnog muža i onu tvoju ružnu djecu…
Azra: (isto tako ljubazno) Pozdravi i ti po kući, pocrkali svi dabogda.
Pauza
Hristina Popović, glumica (Azra u skeču): Smešno, a? Onako…
Goran Bogdan, glumac (Dule): Baš se nekako ovako svaki dan častimo na internetu…
Severina Kojić, pjevačica (Josipa): Stop govoru mržnje… Uvijek i svuda.
Pauza. Slijede “reklame”:
Hejt, Sloveni, još ste živi?
Dajte šansu mozgu – buka (e.magazin)
STOP GOVORU MRŽNJE
Spot Hejt, Sloveni još ste živi? (hate, eng. mržnja) u rekordnom roku je postao perjanicom kampanje e.magazina Buka usmjerene protiv govora mržnje u Regionu. Dva miliona klikova u svega dva aprilska dana, a do trenutka u kojem pišem ovaj osvrt - više od pet miliona. Način – brutalan a istinit. Daleko od hiperbole.
Svejedno, moju malenkost je oblio stid. Ali…
“Ima nas!”, javio mi se jedan prijatelj iz daljine, prekookeanske. I dodao kako ne vjeruje da postoji efikasniji medijski način od ovog, kratkog – u centar zla. Dodao je da je mislio na sve ljude koji su ostali ljudi, na sve one koji su digli svoj glas protiv bezumlja – prije, tokom i nakon bratoubilačkog rata. Ali i da je većina dobrih i pozitivnih ljudi pasivna. Tamo, koje nam je nekad bilo ovdje. Isto tako u takozvanoj dijaspori. Dvonošci sa jedinom idejom contro drugih, koji nisu “njihovi”, nisu rijetkost.
Ja? Sjetio sam se jednog intervjua u kojem Dragan Velikić govori o fukari, ali u smislu bijede najnižeg društvenog jednoumlja. “Sjajno!”, uzviknuo je na to moj prekookeanac.
Minut i trideset dvije sekunde spota kojim se poziva na razum, upereno je protiv tri decenije razvoja i širenja govora mržnje.
Poruke tog govora u Regionu, uprkos zvaničnim lingvističkim podjelama, savršeno su jasne svim primaocima. Potom nastoje da uzvrate istom ili većom mjerom. Svi znamo da se radi o jednoj manjini, ali isto tako da je ta manjina stekla prednost nad svima koji joj se sklanjaju sa puta. Ne, nije to slučajna manjina, ni slučajni recidiv naših sramotnih ratova. Ona rasipa svoj govor mržnje ne samo putem interneta već i sloganima kojim grmi sa tribina fudbalskih stadiona i sportskih dvorana. U tom govoru nisu završena ratovanja devedesetih, ni etnička čišćenja, ni sulude homogenizacije nacija. Cijeli rječnik – nekoliko desetina riječi.
Nož, žica, Srebrenica! Ubij Srbina! Ubićemo, zaklaćemo - ko sa nama nije! Srbe na vrbe! Udri po Turcima! Ustaše, ustaše! Četnici, četnici! Balije, balije!
Ta manjina kapilarno je prisutna, posvuda. Ako budete imali “čast”, možete susresti Srbe, Hrvate, Bošnjake, Crnogorce, kosovske Albance, pa i Slovence i Makedonce koji se lako predaju svojoj “ulozi” od plaža i barova do radnih mjesta, bolnica, škola… Imao sam “čast” da ih čujem i u Italiji, takođe u drugim evropskim zemljama. Ne zanemarimo ni prekookeanske krajeve. Ima ta manjina tihu ili glasnu podršku “određenih” političkih stranaka svojih zemalja, takođe vladajućih struktura. Svaka na svom bunjištu. (Ali, šta se ne čini za šaku glasova u istoj Evropi, demokratskoj naravno?) Ni mediji nisu nevini, ali nisu nevini ni oni koji nekritički slušaju te raspršivače netolerancije, bolesnih monologa i, posljedično, mržnje. Zar svaki televizor nema daljinski? Zar je jutjub toliko siromašan drugim videima? Zar treba tako mnogo soli u glavi da kažemo našoj djeci da ne idu na koncerte na kojim dreče šovinisti?
“Svjedoci smo sve učestalijeg govora mržnje, koji postepeno osvaja online i offline prostor i prijeti da postane opšteprihvaćeni način komunikacije u našem društvu. Opasnosti navikavanja na ovu vrstu govora su višestruke […] Da ga ne ignorišemo, to nam je bio cilj, da ne ignorišemo tu količinu govora mržnje, već da se s njom uhvatimo ukoštac. Postoji ta stalna uzrečica kod nas ‘pusti budale’ – ne, budale se ne smiju pustiti, mi moramo objasniti i sebi i drugima štetnost govora mržnje i to na brutalan način“, upozorava Aleksandar Trifunović, glavni urednik Buke čija kampanja ima za cilj afirmisanje kulture dijaloga, empatije i razumijevanja među ljudima.
Budimo zahvalni redakciji Buke , njenom glavnom uredniku Aleksandru Trifunoviću, idejnom kreatoru spota i reditelju Predragu Ličini, glumcima Hristini Popović i Goranu Bogdanu, pjevačici Severini Kojić za ovaj gest otpora. Zahvalni, velim, ali i kritični prema sebi: koliko puta smo i sami rekli pusti budalu? Ali, takva prisjećanja su, ako se sjetimo perioda u kojem su prije oružja progovorile riječi kao municija netolerancije i negiranja drugih, vjerovatno već literatura. Ipak, otpor ima svoje granice, a vidim ih i u već dugogodišnjoj gluhoći onih koji smišljeno udružuju vlast i subkulturu. Takvima bi palo na pamet da iz školskih programa konačno uklone reviziju istorije te uvedu predmet građanske edukacije? Nažalost, a na nesreću poslijeratnih generacija, koncept pameti takvima je nešto sasvim drugo.
Hejt, Sloveni bi morali vidjeti i učenici barem svih srednjih škola u Regionu, pa da uslijedi diskusija deblja i jača od svinje šovinizma koja rije tlo na kojem bi morale rasti biljke različitosti a ne korov zbog kojeg hiljade mladih kontinuirano napuštaju Region. Morali bi? Tako bi bilo kad bi se pitali normalni, pristojni građani. Ali, ko njih pita za bilo šta? Tamo se zna ko se pita, ko odlučuje a ko šuti, trpi i iznova glasa za one koji politički odlučuju! Ali, sami od sebe neće nestati, nema pomoći od pusti budale ni u tom slučaju.
Buka je učinila svoje, chapeau. Reditelj Ličina, glumci – takođe, a sve u svojim ljudskim granicama. I njima chapeau.
Hejt, Sloveni - David tolerancije protiv Golijata netolerancije i bezizlaza?
Love protiv hate - u svakom slučaju.
Dragan Velikić, u intervjuu Fukare je malo, ali je dobro organizovana (Vreme, broj 1275, 11.06.2015)
Ja ne znam zašto se raspala Jugoslavija. Mogu da imam neke ideje. Recimo da je nekome smetala, svejedno kome; nekima je smetala, raznima. Ali nije imala snage, ili nije imala pameti, da se sačuva. Mislim da je stvar u pameti. Dozvolili smo pravoj, ordinarnoj fukari da povede glavnu reč, da određuje norme i zakone, da pali i granatira. Istinski, ne mogu da verujem da fukara preovlađuje na ovim našim prostorima. Ali kad pogledate šta i kako se piše po raznim forumima, onda je logično da se javi misao da ove prostore nastanjuje fukara, i da zaslužuje da živi ovako kako živi. Sa druge strane, ja u životu – na ulici, u bioskopu, u pozorištu, na pijaci, u gradskom prevozu – svuda gde se krećem, srećem mnogo više normalnog i dobrog, poštenog sveta. Tako da ne znam, možda ti botovi prave haos. Možda je fukare malo, ali je dobro organizovana? Možda smo mi ostali nesposobni? Nedovoljno edukovani za pristojan život?
