Aleksandar Trifunović (foto Buka Magazin )
Koje su posljedice ruske invazije na Ukrajinu u Bosni i Hercegovini? Šta građani misle o aktuelnom ratu? O ovim pitanjima razgovarali smo s Aleksandrom Trifunovićem, glavnim urednik portala Buka iz Banjaluke
Da li ste primijetili neku bitnu promjenu od početka rata u Ukrajini po pitanju političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji Zapadnog Balkana?
Mislim da možemo napraviti razliku između situacije u Bosni i Hercegovini i one u Srbiji. U ovim državama vladaju potpuno različiti sentimenti, iz dva razloga. Prvo, Bosna i Hercegovina je još uvijek država u kojoj žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Od početka rata u Ukrajini Srbi su zauzeli stranu, i to mnogo eksplicitnije u odnosu na Bošnjake, a pogotovo u odnosu na Hrvate, koji se skoro uopšte ne oglašavaju. Dakle, otkad su Srbi rekli: “Mi smo za Rusiju”, u medijima Republici Srpskoj, i uopšte kada se komentarišu dešavanja u Ukrajini, ne spominje se ruska agresija nego se govori o specijalnoj vojnoj operaciji Rusiji, čak se spominjala i denacifikacija. Ovaj narativ se ne napušta već godinu dana. S druge strane, u Federaciji BiH forsira se prozapadni narativ. Dakle, ono što je specifično za BiH jeste da su građani zauzeli strane. Otkad je počeo rat u Ukrajini, čini se kao da smo i mi ovdje započeli novi rat, u virtuelnom, političkom smislu. Političari iz RS zauzimaju jedan stav o situaciji u Ukrajini, političari iz FBiH drugi, i stiče se utisak da smo mi usred te priče.
Situacija u Srbiji je potpuno drugačija, barem iz moje perspektive. Proruski narativ je i tamo vrlo jak, podjednako kao i u RS, ali ne postoji snažna protivstrana. U Srbiji i opozicija često ima proruski stav, ponekad je snažnije proruski orijentisana u odnosu na samog Vučića.
Tako da je rat u Ukrajini definitivno doneo novu vrstu narativa. Srbi smatraju da ako je Rusija napadnuta, ili ako je nekog napala, to je i naš problem, i Srbi treba u tome da učestvuju. Naravno, broj onih koji idu u Ukrajinu da ratuju mnogo je manji od onih koji samo virtuelno ratuju, sve se pojednostavljuje i u potpunosti se usvaja ruska verzija priče o samim uzrocima rata, bez ikakvog preispitivanja. Međutim, postoji ogromna razlika između stavova u RS i u Srbiji. Ovdje vlada jedan aktivni borbeni narativ, Srbi smatraju da je njihova misija da stanu u odbranu Rusije, pogotovo imajući u vidu da su Bošnjaci stali na suprotnu stranu, to je onda još jedan razlog da se trudimo da pokažemo jedni drugima da ne možemo da živimo zajedno.
Ali zvanični stav Republike Srpske je neutralnost. Kako onda objašnjavate ovu situaciju?
To je potpuna laž. Povodom Dana Republike Srpske Milorad Dodik dodijelio je orden Putinu. Dakle, sigurno se ne može govoriti o neutralnosti. Na samom početku ruske agresije na Ukrajinu ambasada Rusije u BiH podsjetila je Dodika na dogovor s Putinom. Poslali su saopštenje u kojem su doslovno rekli da podsjećaju Dodika na dogovor koji ima s Putinom. Dodik ne može biti neutralan ni da hoće. Nema besplatnog ručka s Putinom. Dodik je koristio popularnost koju Putin i Rusija uživaju u narodu za osvajanje političkih bodova, sad se ne može tek tako povući. Dakle, mislim da je priča o neutralnosti samo diplomatski pokušaj da se izbjegne direktno svrstavanje na jednu ili drugu stranu.
Kako komentarišete dvosmislen stav Hrvatske prema Moskvi?
Mi podcjenjujemo moć ruske nafte. Čitava hrvatska privreda, posebno naftna industrija tesno je povezana s ruskim tržištem, politikom i kapitalom. Orban je vrlo blizak Putinu, a Mađarska je praktično vlasnica INA-e, najveće hrvatske naftne kompanije. Sigurno se želi zaštiti ruski kapital. Na kraju krajeva, ruske banke su kupile najveći trgovački lanac u Hrvatskoj, tačnije bile su najveći povjerenik nakon raspada Konzuma. Dakle, mislim da u Hrvatskoj prevladava ekonomski, a ne nacionalni sentiment kada je u pitanju Rusija. Međutim, iz izjava pojedinih hrvatskih političara, članova Sabora ali i samog Milanović, jasno je da postoji neka vrsta simpatije prema Rusiji.
Vratimo se na situaciju u Republici Srpskoj. Da li postoji bilo kakva diskusija u javnosti, ili među elitama o uzrocima i odgovornostima za rat u Ukrajini, ili su svi proruski orijentisani?
U nekim neformalnim situacijama, na primjer kada se sjedi u kafani, ljudi ponekad dovode u pitanje određene aspekte rata, Putinovo ponašanje, itd. Ali generalno, u javnom mnjenju dominira stav da Rusija čini ispravnu stvar. Milorad Dodik je zauzeo stav koji je potpuno suprotan evropskom i svjetskom stavu, braneći rusku verziju priče. Tako da ne postoji nikakva debata o ovom pitanju, nijedan medij ne naziva situaciju drugačije, ako izuzmemo medij koji ja uređujem. Mi smo izabrali da nazovemo stvari pravim imenom jer mislimo da je to logično i ispravno. Ako napadnete suverenu zemlju, vi ste agresor, i tačka. U svakom slučaju, u Republici Srpskoj i u Srbiji vlada najjači proruski narativ u Evropi i Rusija ovu situaciju može iskoristiti kako god želi.
Dosad nisam primijetio nikakav agresivan stav Rusije prema BiH. Zvanični stav ruske ambasade je da BiH može sama da bira svoj put, ali se naglašava da, u zavisnosti od toga koji put BiH izabere, Rusija uvijek ima pravo da se brani. Dakle, unapred nam se stavlja do znanja da ako izaberemo Evropu ili NATO, Rusija će nas smatrati svojim neprijateljem. Dodik otvoreno govori: “Mi nećemo da idemo u NATO”, političari u Sarajevu govore: “Mi hoćemo u NATO”. Postoji permanentni sukob dve političke poruke koje su potpuno oprečne.
Tu je potom i Erdogan, koji je blizak i s Putinom i s Dodikom, a s druge strane Turska je članica NATO-a. Onda Erdogan dođe u BiH i kaže nam da treba da gledamo na istok, a ne na zapad. Dakle, situacija je vrlo konfuzna. U svakom slučaju, trenutno Turska i Rusija imaju veći uticaj u BiH nego bilo koja zapadna zemlja, jednostavno zato što su pokazale određeni interes za ove prostore. Lavrov je dolazio nekoliko puta, Erdogan takođe, ali nijedan evropski političar tog ranga nije došao da nam pruži podršku. Čini se da Evropa ne zna šta će s BiH. Rusija je već iskoristila taj prazan prostor, tu nezainteresovanost Zapada da proširi svoj politički uticaj ne samo u Republici Srpskoj nego i u Federaciji.
Da li mislite da su turski i ruski uticaj u BiH slični? Idu u istom pravcu ili se u nečemu razlikuju?
Vrlo zanimljivo pitanje. Mislim da je Erdogan taj koji vodi igru, on je više zainteresovan za BiH nego Rusija. Erdogan ima veliki uticaj i u Srbiji, ali ovdje praktično ima odrešene ruke, Alija Izetbegović mu je povjerio da bude zaštitnik Bošnjaka. Međutim, sličnu ulogu mu pripisuje i Dodik, koji Erdogana smatra političarem s kojim se može sarađivati. Bošnjaci i Srbi stalno su u konfliktu, ali i bošnjački i srpski lideri žele dobre odnose s Erdoganom.
Više puta ste spomenuli ruski uticaj u BiH. Kako biste opisali taj uticaj? Kako se manifestuje? Prisutan je na ekonomskom planu ili je riječ o emotivnoj vezanosti zbog istorijskih razloga?
Rusija ovdje ne investira, nema nikakve investicije. Pričalo se o nekim kreditima koje Rusija planira dati Republici Srpskoj, ali ništa se nije obistinilo. Rusija kalkuliše sentimentom koji je ovdje prisutan, i to vrlo dobro radi. U svim segmentima društva o Rusiji se govori kao o bratskoj zemlji, iako ruska strana nikada nije pružila nikakv dokaz te bratske ljubavi.
Dodik je rekao da je protiv rata u Ukrajini, ali da ne želi da se miješa. Nikada nije osudio [postupke Rusije]. Ako vi date orden Putinu usred rata, znači da ste jasno zauzeli stranu. Dodik to nikada ne bi uradio kad bi znao da mu može politički naštetiti. On zna da njegovi birači to od njega očekuju. Dodika jedino zanima da politički opstane i ostane na vlasti, a taj cilj će lakše ostvariti podržavajući Rusiju nego ideju Evrope.
Da li samo Republika Srpska i bosanski Srbi imaju tako čvrstu emotivnu vezu s Rusijom ili cijela BiH?
Samo Srbi. Hrvati u BiH nisu zauzeli nikakav poseban stav prema ratu u Ukrajini. Za razliku od Hrvatske, koja je ono što se dešava u Ukrajini zvanično nazvala agresijom, Čović nikada nije upotrebio ovaj termin niti je puno komentarisao ovo pitanje. S druge strane, Bošnjaci, uključujući političko vodstvo, osuđuju Rusiju i često porede rat u Ukrajini s agresijom na BiH.
Da li ste primijetili neku promjenu u BiH po pitanju unutrašnje sigurnosti? Zapadni mediji često pišu o mogućnosti izbijanja novih sukoba, pa čak i rata u BiH. Mislite li da su u pitanju besmislice ili je zaista došlo do nekih vidljivih promjena u odnosima između RS i FBiH, i generalno u BiH?
Rat u BiH nikada nije prestao, zaustavljen je, ali da nas nije zaustavio Dejtonski mirovni sporazum, mi bismo nastavili ratovati. Politička rukovodstva su natjerana da potpišu sporazum, međutim rat je nastavljen svim drugim sredstvima, politikom, kulturom,… Stoga, kada pričamo o mogućnosti novog rata u BiH, pre svega nužno je konstatovati da ovdje i dalje traje rat, srećom po nas nije oružani, ljudi ne ginu, ali je podjednako štetan po naše društvo. Kada bi se ponovo zapucalo, mislim da bi novi rat u BiH bio mnogo brutalniji od onog 1990-ih, koji je već jedan od najbrutalnijih ikada vođenih u Evropi, jer danas je u BiH narativ mržnje izuzetno jak, ta depersonalizacija Drugog… Nije više jak samo srpski nacionalizam, podjednako su jaki i hrvatski i bošnjački. Nisu svi nacionalizmi jednako štetni, ali nijedan nacionalizam nije dobar. U nacionalizmu nema gradnje, nema budućnosti. Dok god u našem društvu dominira nacionalistički narativ, mi smo izgubljeni.
Iako svuda oko sebe imamo dokaze o tome koliko je rat štetan, šta nam je doneo – ovo društvo se još uvijek nije oporavilo od rata – ovdje se o ratu i dalje priča sa strašću, kao o nečem dobrom. BiH je prva evropska zemlja po broju stanovnika koji su otišli ratovati u Siriju. Ovdje ljudi i dalje žele rat, kao da je rat ključ rješenja, kao da se ratom nešto može riješiti.
Da li raspolažete konkretnim podacima o osobama iz BiH, posebno iz Republike Srpske, koje su otišle ratovati u Ukrajinu?
Nema zvaničnih informacija. Vjerujem da su pojedinci išli, ali ne masovno. Nije suština u tome koliko ljudi odavde ide da ratuje, već u tome da naše društvo ne vidi da je rat zlo. Poruka treba biti da aktuelni rat neće doneti ništa dobro Rusiji, ovdje se pak insistira na tezi da rat može biti rješenje problema. Dok god ljudi u BiH tako razmišljaju, znači da rat [1990-ih] na njih uopšte nije uticao da promijene nešto u svojoj glavi.
Da li mislite da se od početka rata u Ukrajini stav Evropske unije prema BiH promijenio? Pokazuje li sada Evropa više interesovanja za BiH?
Evropa je trenutno zainteresovana za BiH samo zbog ruskog uticaja. Onog trenutka kad se rat u Ukrajini završi – a mora se završiti, jer nijedan rat ne traje vječno – BiH će biti potpuno zaboravljena. Mi smo već spremni na činjenicu da će naše društvo biti potpuno zaboravljeno.
EU je zainteresirana za BiH isključivo u kontekstu sigurnosti. Evropa mora biti svjesna pozicije BiH. Mi se nalazimo u srcu Evrope, okruženi smo članicama NATO-a. Otkad je počeo rat u Ukrajini, BiH se možda malo češće spominje u Briselu. Nedavno sam pročitao da je Generalni sekretar NATO-a izjavio da ovaj vojni savez mora posvetiti veću pažnju Bosni te da će razviti određenu sigurnosnu politiku u tom smjeru. Međutim, ovdje i dalje niko ne dolazi, nijedan evropski političar nije došao da pošalje poruku o BiH kao evropskom društvu. U međuvremenu, ljudi odlaze iz BiH, niko ne želi ovdje puštati korijenje. Zašto bi se neko iz Evrope interesovao da naše društvo postane bolje ako skoro niko ko ovdje živi ne vjeruje da je to moguće?
