Jevreji na rasciscavanju rusevina U Beogradu, 1941. (public domain)
Tokom Holokausta bilo je ljudi nejevrejskog porijekla koji su spašavali ljudske živote, i po cijenu vlastite sigurnosti. Ove godine, povodom Dana sjećanja na žrtve Holokausta, objavljujemo tri priče Pravednika među narodima iz ondašnje Jugoslavije, koje je odabrao Božidar Stanišić
Nerijetko se sjetim onog davnog jesenjeg susreta u stanu Ade Kabilja (1915-2022), u Beogradu, u Njegoševoj ulici. Prijatelj mog oca, prvi Jevrejin koji je uspio pobjeći iz jasenovačkog logora smrti, jedan od deset svojih sunarodnika koji je preživio holokaust, onomad mi je nekoliko puta ponovio da niko od Jevreja nije potpuno vjerovao vijestima koje su stizale i do rodnog mu Visokog. “Mislili smo da sve to nije moguće, možda su nešto Jevreji u Njemačkoj i Austriji debelo skrivili…”, tako (ili sasvim slično) mi je i napisao, pouzdano se sjećam, i u jednom svom pismu. Slične Adinim bile su i riječi Leona Dude Montilja (1909-1995), takođe prijatelja mog oca. On, budući neoženjen, u posljednjem trenutku je izbjegao u Dubrovnik, grad pod italijanskom okupacijom ali još uvijek siguran za Jevreje.
Sjećam se razgovora i sa njim, u Visokom i Beogradu. Takođe njegove nevjerice: zar to može biti moguće. Naravno, nisu to bili jedini Jevreji koji su sa izvjesnom nadom živjeli u Kraljevini Jugoslaviji, koja je, prije svega zahvaljujući kraljevskom namjesniku, anglofilu Pavlu Karađorđeviću, uz Veliku Britaniju bila jedina evropska zemlja koja je dugo odoljevala nacističkim pritiscima. Namjesnik je imao političke oponente: Stojadinovića, Mačeka, Cvetkovića, Korošca…, pred kojim je popustio u jesen 1940, kada vlada usvaja neku vrstu kopije Nirnbenških zakona iz 1935.
Proglas o rasnoj pripadnosti u NDH, 1.jula 1941
I Ado Kabiljo i Leon Dudo Montiljo su mi pripovijedali o svojoj i sudbini svojih porodica, sa dubokim ubjeđenjem u zlo zaborava tragedije koja je ostala mrlja na savjesti ne samo počinitelja zla već cijelog čovječanstva. Prošlo je od tada mnogo godina, ali nikad se nisam prestao baviti tom temom; više kao pisac, nego kao historičar – što i nisam prema tzv. zvaničnom obrazovanju. Jedan od argumenata koji možda i na druge djeluje magnetski jeste spasavanje Jevreja, Roma i Srba u NDH, te Jevreja u Srbiji i drugim dijelovima danas nepostojećeg cjelovitog teritorija Jugoslavije. Dakle, ruka pružena drugom bez obzira na izlaganje opasnosti po vlastiti život.
Tu i takvu ruku već godinama na svoj način vrednuje Jad Vašem medaljom Pravednika među narodima, koju Izrael dodjeljuje ljudima koji su tokom holokausta, i po cijenu vlastitog života, spasli nekog Jevrejina. Do sada je u Srbiji uručeno 139 medalja, u Hrvatskoj 130, u Bosni i Hercegovini 49, u Makedoniji 10 i u Sloveniji 16.
Svaka od tih medalja je i jedna priča. (Nisam autor ovih koje slijede, prenosim ih sa sajta Makabijada.com. Tri, između brojnih priča.)
Ionako neće preživeti
Vera Andeselić živela je u Beogradu sa sestrom Natalijom i majkom Marijom. Bilo joj je devetnaest godina kada je radila u modnom salonu uz učiteljicu, modnu kreatorku Lenku Lunginović. Vremenom su se zbližile i sprijateljile. Kad je Beograd bombardovan, početkom 1941. godine, njihova je kuća srušena. Našavši se na ulici, Vera se obratila svojoj prijateljici Lenki, koja im je odmah našla skrovište kod svoje majke Bukice Demajo. Kratko vreme nakon toga objavljeni su zakoni prema kojima je svaki Jevrejin morao da se prijavi na Tašmajdanu i da prijavi svoju imovinu. Potom su sledila hapšenja Jevreja i komunista. Medju prvim taocima bio je i Lenkin suprug Bogoljub Lunginović. Lenka, izbačena iz svoga stana, našla se na ulici sa bebom od godinu i po dana i, ne znajući kuda da krene, obratila se svojoj prijateljici Veri. Ona, njena sestra Natalija i majka Marija, primile su ih srdačno, iako su znale da je zabranjeno davati sklonište Jevrejima. Htele su da joj pomognu jer je ranije ona njima pomogla u nevolji. Decembra 1941. odvedena je baka Demajo na Sajmište. Kratko vreme nakon toga Lenkino skrovište je otkriveno, te su došli po nju i njenu kćerku. Lenka je molila da poštede njenu malu devojčicu. Nemački oficir bacio je pogled na malu Sonju koja je bolovala od rahitisa i ležala šćućurena u krevetiću, i sa gađenjem na licu rekao: "Ionako neće preživeti, neka crkne ovde!"
Lenki je bilo jasno kakva je sudbina čeka, te je zamolila Veru da zadrži Sonju kod njih, da joj priča o njenoj majci, a kad poraste, neka joj kažu da je Jevrejka i pobrinu se da dobije jevrejsko vaspitanje. Iz logora na Sajmištu Lenka je odvedena i ugušena u dušegupki, kao i njena majka, Bukica Demajo. Vera, Natalija i njihova majka Marija u potpunosti su se posvetile maloj Sonji i odlučile da je izleče. Parile su je u rastvorenoj morskoj soli, sakupljale su orahovo lišće, kuvale ga u velikom loncu i pravile joj kupke, a kad je otoplilo, vodile bi je na sunce. Sonja je ojačala i prohodala.
Godine su prolazile, Sonja se lepo razvijala uz svestranu negu i ljubav triju žena, te je Mariju počela zvati mama, kao što su je zvale Vera i Natalija. Održale su obećanje, pričale Sonji o mami Lenki, tati Bogoljubu i baki Bukici. Kad je rat završen povezale su se sa Jevrejskom opštinom, gde je Sonja odlazila na praznike i sastanke sa svojim vršnjacima.
Sonja Lunginović-Demajo bila je dugi niz godina učiteljica. Udala se i ima decu i unuke u Beogradu. Pre par godina došla je u Izrael. U svojoj je izjavi rekla: "Plod sam mešovitog braka, majke Jevrejke i oca Srbina i ponosna sam na obe nacionalnosti."
Godine 1993. Marija Andeselić i njene kćerke, Vera i Natalija, proglašene su Pravednicima među narodima.
Beba iz paketa
Bilo je to 1942. godine. Gotovo svi zagrebački Židovi već su bili odvedeni u logor. U Židovskoj općini djelovao je samo Odbor za skrb u logorima. Jednog dana ušao je u kancelariju Općine nepoznat čovjek, stavio na stol paket i otišao. Službenici nisu znali da li da otvore paket ili da se udalje od njega kad je paket počeo da se miče. Približili su se, otvorili ga, i na velika čudo ugledali pred sobom bebu. Oko vrata bila joj je obješena ceduljica na kojoj je pisalo da bebu treba predati Blanki Fuerst. Izvadili su bebu, previli je i nahranili i javili gospodji Fuerst da smjesta dođe u Općinu. Kad je došla, pričala je u suzama: "Ovo je kći moje sestrične, Blanke Buechler, koja je odvedena sa svojom majkom i bebom u Loborgrad." Gospodja Fuerst je odnijela bebu kući, njegovala je jedno vrijeme, ali su joj ustaše bile za petama i morala je bježati. Tražila je pogodan smještaj za malu Dinu. Pokušala je u samostanu, ali tamo je nisu htjeli primiti, bila je premala i bolešljiva, ali su joj dali adresu neke žene koja čuva male bebe. Gospođa Fuerst je ostavila Dinu kod te žene, uz dobru naplatu i otišla u partizane. No, nije bila mirna, stalno ju je kopkalo, da li je dobro učinila kad je ostavila bebu kod te žene. Da li je ta žena pouzdana, njeguje li je kako treba? Odlučila je da se poveže sa svojom prijateljicom Ginom Beritić i zamoli je da posjeti malu Dinu. Gina je to odmah učinila, i kad je vidjela da je mala beba zanemarena, zamazana, izgladnjela, jednostavno ju je odvela svojoj kući, pod izgovorom da je vodi u kratku šetnju. Gina je živjela u predgrađu Zagreba, sa sinom Tihomirom, tada studentom medicine. Suprug joj je bio stalno izvan kuće, na plovidbama. Gina i Tihomir prigrlili su malu Dinu kao da je njihova, njegovali je i čuvali. Kad su počele kružiti glasine da Beritići kriju malu Jevrejku, odlučili su da je pokrste. Dina je postala Marija, naučila je da se krsti, da kaže "Oče naš". Bilo joj je dobro, počela se osjećati kao kod kuće i Tihomir ju je zvao "moja mala sestrica".
Rat je završen. Beritići su se raspitali kakva je sudbina zatekla Dinine roditelje. Saznali su da je Dinin otac, Dragutin, poznati zagrebački odvjetnik, stradao u Jasenovcu, gdje su stradali i njegov otac i dva brata, a da su mamu Blanku (rođenu Brodarić) odveli sa majkom u Auschwitz, odakle se nisu vratile.
Jednoga dana, na pragu njihove kuće pojavila se žena u partizanskoj uniformi. Bila je to Blanka Fuerst, koja je došla po Dinu. Oproštaj je bio jako težak, naročito nakon par godina, kad se gospodja Fuerst odselila sa Dinom u Izrael.
U Izraelu je Dina završila studij mikrobiologije, radi u Banci krvi u bolnici Hadasa u Jerusalemu, ima sina, kćer i unuke. U stalnom je kontaktu sa svojim spasiteljima, naročito sa Tihomirom, danas dr Beritićem, kojeg zove "braco". Vrlo često misli na one teške dane i na mamu. Saznala je da je mama u logoru uspjela podmititi stražara, i uz poveću sumu molila da je kao paket odnese u Židovsku općinu. "Stalno razmišljam o tom trenutku kad je mama odlučila staviti me u paket i predati me na milost i nemilost stranom čovjeku. Mora da joj je bilo jako teško znati da se zauvijek rastaje od svojeg djeteta."
Godine 1994. Gina i Tihomir Beritić proglašeni su Pravednicima među narodima.
Kako je Beti Bahar preživela holokaust
Beti-Benvenida Bahar, kći Rivke i Arona, rođena je u Skopju 1939. Njen otac je imao radnju električnih aparata u ortakluku sa Aleksandrom Todorovim, s kojim je bio u dugodogišnjem prijateljstvu, te je mala Beti provodila mnogo vremena kod Todorovih.
Kada je 1941. Bugarska aneksirala Makedoniju, počela su teška vremena za Jevreje. Dok je ostalo makedonsko stanovništvo dobilo bugarsko državljanstvo, Jevrejima je to bilo uskraćeno i oni su ostali bez ikakvih građanskih prava. Na jevrejskim stanovima bio je natpis Evrejsko žilište, nosili su žuto dugme, a muškarci su upućeni na prisilni rad u radne čete.
11. marta 1943. godine Bugari su uhapsili sve Jevreje Makedonije i doveli ih u Skopje, u magacine duvana "Monopol", da bi ih tokom mesec dana, u tri transporta, predali Nemcima, koji su ih odvell u logor smrti Treblinku, odakle se niko nije vratio.
Beti je tog kobnog dana bila kod Todorovih. Otac Aron zamolio je svoje prijatelje Alkeksandra i Blagu da mu kćerku pričuvaju, verujući da se radi samo o nekim formalnostima, koje će se obaviti za kratko vreme. Međutim, Rivku i Arona zadesila je ista sudbina kao i sve Jevreje Makedonije, Trakije i grada Pirota. Tako je Beti ostala kod Todorovih, koji su je prihvatili kao svoje dete. Da bi izbegla denunciranje, Blaga je na sva sumnjičava pitanja o devojčici odgovarala da je to njena vanbračna kći, što je u ono doba bila sramota i izazivalo prezir. Todorovima se 1947. rodio sin, kojeg je Beti, tada zvana Kristina Todorov, smatrala svojim rođenim bratom. Tek kada joj je bilo 12 godina, saznala je za svoj pravi identitet i da u Izraelu ima rođake. Tako je 1951. došla u Izrael.
Rastanak od porodice Todorov bio je težak, ali je Beti s njima održavala stalnu vezu. Na svoje svadbeno putovanje otišla je u Skopje, kod roditelja i brata, a Blaga je došla u Izrael, prilikom njenog porođaja.
Beti Bahar-Azuri živi danas u okolini Tel Aviva. Ime sina, kćerku i unuke. Godine 1980. Blaga i Aleksandar Todorov proglašeni su Pravednicima među narodima.
