BiH: Requiem za doktora Pašagića

Smrt poznatog epidemiologa u Sarajevu otvorila je političku Pandorinu kutiju zdravstvenog sistema: porodica preminulog ljekara traži odgovornost i istragu Kliničkog centra i njegove direktorice Sebije Izetbegović. Ona u diktatorskom tonu odbija optužbe: sami ste krivi!

U Bosni i Hercegovini traje četvrta sedmica vanrednih mjera, u kojima su na snazi zabrana javnih okupljanja, rada tržnih centara i prodavaonica koje nisu od primarne važnosti, te potpuna zabrana kretanja starijima od 65 godina i mlađima od 18. Na snazi je i policijski sat: ulice gradova su noću sablasno puste. Prema broju zaraženih i umrlih, moglo bi se reći da je rano uvođenje vanrednih mjera bilo uspješno, jer se brojke u BiH kreću u okviru u kojima se pandemija, prema stručnim mišljenjima, može kontrolirati: s druge strane, nivo poštovanja mjera od strane građana je, pomalo neočekivano, izuzetno visok. Više je razloga za to, ali spomenimo dva glavna: ljudi, naprosto, znaju koliko je zdravstveni sistem ove zemlje nespreman da odgovori na ovakvu vrstu napada. S druge strane, u memoriji Sarajeva još uvijek živi opsada grada, koja je njegove stanovnike primorala da od 1992. do 1995., pod stalnom vatrom, žive u stalnoj zabrani kretanja.

A sistem obično „puca“ tamo gdje ne biste očekivali. U Sarajevu je prije desetak dana, praktično u hodniku bolnice, bez odgovarajuće njege i pomoći, sam sebi mjereći temperaturu do posljednjeg daha, preminuo dr. Šefik Pašagić, ugledni epidemiolog, saradnik Svjetske zdravstvene organizacije i član epidemiološke komore Sjedinjenih Država. Smrt velikog stručnjaka, čiji dramatični detalji pokazuju dubinu nemara, korupcije i autokratije u ovdašnjem zdravstvu, sasvim je opravdano uznemirila prvenstveno Sarajlije, kojima se nakon crnih misli pitanje samo postavilo: Ukoliko se ovakva stvar može desiti uglednom liječniku (koji je prije nekoliko mjeseci nagovještavao dolazak epidemije), što da očekujemo mi, „obični ljudi“?

I, doista, prolazak kroz dossier informacija koje su pratile smrt doktora Pašagića kombinacija je mrak: sa slojevima administrativne bahatosti, činovničkih sujeta, prenemaganja zdravstvenog osoblja i atmosfere u zdravstvu, koja nije ništa drugo nego preslik stanja u društvu. Slabeći iz časa u čas, čekajući satima da mu se dâ običan paracetamol, pred njegovim očima se odvijao danse macabre, koji je ujedno bio i requiem za njega.

I najteža optužba za zdravstvo.

Na čijem čelu stoji Sebija Izetbegović, supruga predsjednika najveće desne stranke, SDA, najizrazitija predstavnica beskrupulozne nacionalističke oligarhije, posttranzicijski mutant, koju javnost neformalno zove Elena Ceaușescu.

Jer, priče dviju strana o liječnikovoj smrti se dijametralno razlikuju. Činjenice su sljedeće: Klinički centar je, nakon što nije dozvolio obdukciju, objavio detalje kako je pacijent, doktor Pašagić, stavljen na respirator u danu kad je preminuo, rano ujutro. Dan poslije, javila se obitelj, tačnije supruga Elna, koja je u pismu medijima objavila da je njezin suprug stavljen na respirator u popodnevnim satima. Bez nalaza i uvida što bi se, eventualno, moglo dogoditi ako se tako oslabljen organizam dovede u anesteziju bez odgovarajućeg stručnog tretmana. Klupko se dalje odmotavalo, da bi se došlo do onoga čega se doktor, iako teško bolestan, ali svjestan i stručnjak u toj oblasti, i pribojavao. Nije ni uspio doći do respiratora, jer ga je anestezija, data u krajnje rizičnim okolnostima – ubila.

Budući da su kolege počele izlaziti u javnost s kritikama na račun Kliničkog centra, Sebija Izetbegović je morala reagirati. Preko svojeg satelita, sarajevske liječničke komore, odbila je bilo kakvu mogućnost da je „njeno“ osoblje eventualno moglo pogriješiti, a za smrt doktora Pašagića optužila „neadekvatno„ kućno liječenje, u kojem je podcrtala da je preminulog liječnika liječila osobu čiju odgovornost treba preispitati. Sarkazam Sebije Izetbegović ovoga puta ide prema određenom cilju, s ciljem diskreditacije i uništenja. Njezina meta je profesorica Zehra Dizdarević, liječnica od velikog ugleda, bivša šefica klinike za plućne bolesti i profesor emeritus, sa značajnom i obimnom znanstvenom verifikacijom. Njezin je crimen u tome što je dr. Pašagić u svojim posljednjim danima nazivao profesoricu Dizdarević, konsultiravši se s njom.

Ne dobivši odgovarajući tretman u zdravstvenom sistemu, doktor se želio konsultirati sa svojim kolegama, za koje je mislio da imaju dovoljno znanja i stručnosti kojim se može pobijediti COVID. Nažalost, nije uspio, a liječnica s kojom se konsultovao kritički je u medijima, više puta, govorila o radu Izetbegovićeve. Čije su ambicije, očigledno, višestruko prerasle njezine sposobnosti.

Što građani Bosne i Hercegovine, poput slučaja doktora Pašagića – plaćaju glavom.

Epilog ovog trilera sa kobnim završetkom možemo samo naslućivati, ali jedno je jasno. Danas, živjeti u Bosni i Hercegovini, a nadati se da će ta zemlja i njeni građani preživjeti, znači biti u dvostrukoj izolaciji.

Prvo u strahu od toga da se ne razbole, jer dopasti takvom zdravstvenom sistemu, definitivno, ne znači ništa dobro. Drugi strah, osim što nosi miris smrti, ima i okus nonsensa.

Da vas, nakon što vas ostave da umrete, optuže da ste umrli – vlastitom krivicom. Čak i ako ste svjetski poznat epidemiolog.

Što, vjerovatno, ljudima u Sarajevu neće biti dovoljno da glas podignu javno i zatraže ostavku Sebije Izetbegović, što bi bio jedini logičan slijed narečenih događaja.

Ali, ne. Sve dok mafijaško-nacionalistički narativ bude osnovni materijal od kojeg se sastoji vlast u Bosni i Hercegovini, njeni građani će biti krivi.

I zato će umirati. Pod budnim okom direktorice Kliničkog centra u Sarajevu.

Koja će za to optuživati druge. I, ako treba, tražiti krivičnu odgovornost svih, ne pitajući se ništa o svojoj ulozi.

Na tome počiva totalitarizam. Ispod kojeg živimo, u vremenu pandemije.