Zenička željezara - © Hrvoje Gradecak/Shutterstock
Zenička željezara, koju je 2004. kupio multinacionalni gigant ArcelorMittal, snažno utiče na kvalitet zraka u ovom bosanskom gradu. Ovdje je 2008. grupa građana osnovala Eko Forum, s ciljem odbrane prava na zdravlje i zaštite okoliša. Intervju
Od 2008. godine, kada je ponovo pokrenuta proizvodnja u lokalnim željezarama, u Zenici se bilježe alarmantni nivoi atmosferskog zagađenja. Reagujući na značajno pogoršanje kvaliteta zraka, grupa građana pokrenula je građansku inicijativu Eko Forum. Razgovarali smo sa Samirom Lemešom, predsjednikom Upravnog odbora udruženja.
Kako je nastala inicijativa Eko Forum?
Zeničku željezaru 2004. godine kupio je multinacionalni proizvođač čelika ArcelorMittal. Proizvodnja je ponovo pokrenuta četiri godine kasnije, dakle 2008. Tada je problem atmosferskog zagađenja postao očigledniji te je grupa Zeničana odlučila udružiti se i pokrenuti Eko Forum , koji je osnovan u decembru iste godine.
Većinu aktivista činili su ljekari, novinari, penzionisani inženjeri koji su radili u željezari i osobe koje su poznavale funkcionisanje fabrike iznutra. Nismo imali mnogo iskustva u aktivnostima civilnog društva, dakle radilo se o jednom procesu učenja. Počeli smo prikupljati informacije o fabrici i dijeliti ih putem našeg web sajta.
U to vrijeme odvijao se proces pribavljanja okolišnih dozvola u kojem smo aktivno učestvovali. Međutim, institucije su potpuno ignorisale sugestije i primjedbe koje smo iznosili tokom javnih rasprava, pa smo odlučili organizovati proteste. S obzirom da smo pred sobom imali multinacionalnu kompaniju, od samog početka smo znali da moramo internacionalizovati problem. Stoga smo počeli sarađivati s lokalnim i međunarodnim organizacijama kako bi nam pomogle da postignemo svoj cilj, tačnije da imamo što je moguće čistiju industrijsku proizvodnju.
U ovom pokušaju internacionalizacije, sarađivali smo s češkom organizacijom Arnika koja nam je pomogla da usmjerimo svoja znanja na provedbu Aarhuške konvencije [konvencija Ujedinjenih nacija o pristupu informacijama, učešću javnosti u odlučivanju i pristupu pravdi u okolišnim pitanjima, op. a.]. 2014. godine podnijeli smo prve krivične prijave protiv kompanije, ali i protiv lokalnih znaničnika zbog nove okolišne dozvole. Nažalost, pritužbe nisu urodile plodom jer, prema riječima tužilaštva, nije bilo dokaza koji bi ukazali na postojanje jasne namjere zagađivanja. Međutim, nakon ovog iskustva, lokalne vlasti počele su nas uzimati ozbiljnije, shvativši da smo bitna zainteresirana strana.
Na šta tačno mislite kad kažete da vas lokalne vlasti shvataju ozbiljnije?
Ranije nismo uspijevali čak ni dobiti informacije od lokalnih vlasti, uprkos postojanju zakona o slobodi pristupa informacijama. Nakon sudskog postupka, [vlasti] su postale pristupačnije i počele su dijeliti s nama informacije. Pored toga, uspjeli smo dovesti do izmjena nekih nacionalnih regulativa, poput one o praćenju emisija iz industrijskih postrojenja. Prema prethodnoj regulativi, praćenje emisija mogle su vršiti samo laboratorije registrovane i akreditovane u Bosni i Hercegovini. Problem je bio u tome što kod nas nije postojala nijedna akreditovana laboratorija, tako da nije bilo moguće vršiti mjerenja. Trebalo nam je skoro godinu dana, ali na kraju smo uspjeli, kroz pregovore s vlastima, promijeniti situaciju. Danas, u nedostatku lokalnih laboratorija, praćenje je moguće povjeriti nekoj stranoj laboratoriji.
Smatrate li da su građani dovoljno svjesni problema?
Mislim da su svjesni situacije, ali na njihov stav utiče i politika. Ljudi [u Bosni i Hercegovini] imaju apatičan stav prema svemu jer misle da ne mogu ništa promijeniti. Razočarani su lokalnim političarima, ali i obećanjima međunarodne zajednice. Ovdje je većina ljudi svjesna situacije, no malo ko odluči pokrenuti se i nešto poduzeti kako bi je promijenio.
ArcelorMittal je dominantan ekonomski akter. Mislite li da je to razlog zbog kojeg su ljudi oprezni kada je u pitanju konkretno djelovanje?
Prisustvo kompanije ArcelorMittal zasigurno utiče na stav lokalnog stanovništva. Riječ je o vrlo važnom ekonomskom akteru, posebno na federalnom nivou, s obzirom da najveću korist od metalske industrije ima Federacija BiH, a ne naš grad: fabrika je najveći klijent federalnog željezničkog poduzeća i plaća brojne takse Federaciji. Željezara zapošljava oko 2000 osoba na ukupno 100 hiljada stanovnika, s tim što od tih 2 posto najveći dio dolazi van teritorije grada. Dakle, na lokalnom nivou imamo veliko zagađenje i mali broj radnih mjesta.
Kako se tokom godina razvijala situacija po pitanju atmosferskog zagađenja?
Počev od 2008. proizvodnja u željezarama postepeno je povećavana i trenutno dostiže otprilike trećinu predratnog nivoa proizvodnje. Međutim, koncentracije sitnih lebdećih čestica i sumpor-dioksida skoro su dostigle nivoe iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Bitno je napomenuti da osamdesetih godina nije postojala tehnologija kojom danas raspolažemo. Dakle, danas bi situacija trebalo da bude bolja, ali to nije slučaj, a razlog leži u nedovoljnim ulaganjima. Najgora situacija zabilježena je između 2014. i 2015. godine kada je koncentracija sumpor-dioksida prelazila zakonom propisanu graničnu vrijednost 252 dana, skoro cijelu godinu. Kasnije se situacija počela poboljšavati, pa je prošle godine broj dana u kojima je prekoračena granična vrijednost iznosio “samo” 50. Iako se situacija poboljšala, još uvijek je daleko od dobre.
Ovakav razvoj situacije posljedica je određenih poboljšanja unutar željezare?
Jeste, vezan je za ulaganja i instaliranje filtera u pojedine odjele fabrike. Pored toga, prošle godine zatvorili su elektranu na ugalj i prešli na novu elektranu na gas, što je uslovilo osjetno smanjenje sitnih čestica i sumpor-dioksida u zraku. Ostaje problem organskih zagađivača, poput benzena, koji dolaze iz koksare. Ovo pitanje trenutno je okosnica naših aktivnosti: pokušavamo ih ubijediti da investiraju u taj dio fabrike koji veoma mnogo zagađuje.
Da li je fabrika jedini značajan izvor atmosferskog zagađenja u gradu?
Nažalost, registar zagađivača ne vodi se na adekvatan način: raspolažemo samo podacima iz 2016. godine koji ne pružaju jasan odgovor na pitanje o tome ko sve doprinosi zagađenju i u kojoj mjeri. Prema pojedinim procjenama, industrijsko zagađenje predstavlja 60-70 posto [ukupnog zagađenja]. Ovdje postoji i jedan rudnik uglja, ali on ne emituje toliko zagađujućih materija kao željezare. Još jedan bitan izvor zagađenja je grijanje domaćinstava za koje se koristi ugalj ili drvo, dok saobraćaj predstavlja manji izvor zagađenja.
Postoje li pouzdani podaci o utjecaju atmosferskog zagađenja na javno zdravlje u Zenici?
Nažalost, ne raspolažemo podacima o vezi između zagađenja i zdravlja stanovništva. Postoje određeni izvještaji, koji su međutim prilično uopćeni, i nije moguće dobiti specifične informacije, na primjer o tome koja su područja najviše pogođena. Institucije su zadužene za ove analize, ali stalno se žale da nemaju kapaciteta da ih realizuju. Posljednjih godina pojedine strane ambasade, poput američke i švedske, promovisale su projekte za jačanje kapaciteta lokalnih institucija u po ovom pitanju. Ovi napori rezultirali su jednim izvještajem o utjecaju atmosferskog zagađenja na zdravlje, ali i u ovom slučaju predstavljeni su samo agregirani podaci za čitave gradove koji nisu preterano korisni.
Postoji softver pod nazivon AirQ+ koji dovodi u korelaciju koncentracije PM2.5 i broj preminulih i oboljelih od kardiovaskularnih i drugih bolesti. Pokušali smo koristiti ovaj program za jednu od naših sudskih prijava, no rečeno nam je da ti podaci ne pokazuju ko je odgovoran za zagađenje, tako da ni ovaj pokušaj nije urodio plodom.
Mislite li da je zagađenje zraka u Zenici jedan od razloga zbog kojeg ljudi odlučuju otići živjeti negdje drugdje?
Zagađenje može utjecati na takvu odluku, ali politička i ekonomska situacija toliko je loša da mislim da tu i dalje treba tražiti glavne uzroke. Rekao bih da je politika osnovni razlog iseljavanja: ljudi misle da se u skorijoj budućnosti ništa neće promijeniti. Drugi razlog je ekonomske prirode jer brojne osobe ne uspijevaju pronaći posao. Tu su potom okolišni razlozi koji onemogućuju pojedinim osobama da žive ovdje. Moji prijatelji imaju sina koji boluje od dijabetesa, svake godine provedu mjesec dana u Turskoj i on se tamo osjeća dobro, a onda kada se vrate u Zenicu ponovo počne imati probleme. Mnogo ljudi nalazi se u sličnoj situaciji, dakle zagađenje svakako može biti jedan od razloga iseljavanja.
Bosna i Hercegovina ima prilično komplikovanu administrativnu strukturu. Primjećujete li neku bitnu razliku u načinu na koji pojedini nivoi vlasti pristupaju problemu zagađenja zraka?
Organi javne vlasti na svim nivoima imaju isti stav: tvrde da nisu odgovorni i uvijek okrivljuju nekog drugog. Problem je i u tome što nedostaju kapaciteti, s obzirom da u institucijama ima puno ljudi s određenom političkom prošlošću, ima mnogo nepotizma i korupcije. Nemaju dovoljno osoba sposobnih da se uhvate u koštac s ovim problemima, te ih samo izbjegavaju. Zbog toga najveći dio naših aktivnosti nije usmjeren na one koji zagađuju, nego na institucije: borimo se za to da institucije rade svoj posao.
Kakva je pak situacija po pitanju praćenja atmosferskog zagađenja? Postoje li pouzdani podaci?
Prije 2013. godine nismo imali alate za mjerenje zagađenja zraka. Stoga smo organizovali proteste, hiljade osoba izašlo je na ulice. Vršili smo pritisak na općinu, koja je na kraju kupila tri automatske mjerne stanice zahvaljujući kojima smo počeli prikupljati podatke u stvarnom vremenu o kvalitetu zraka. Problem je u tome što je trebalo da prođe nekoliko godina da bi se ovi instrumenti ispravno podesili i adekvatno održavali. Pored toga, ove stanice ne bilježe podatke o organskim zagađivačima, za čije prikupljanje su potrebni sofisticirani i skupi instrumenti.
Drugo pitanje tiče se mjerenja zagađivača koji dolaze iz fabrike. 2015. godine, kada je ArcelorMittal podnio zahtjev za dobivanje nove okolišne dozvole, vlada je formirala tim stručnjaka za utrvđivanje stanja na terenu. Imali smo mogućnost predložiti dva stručnjaka za članove ovog tima, što je za nas bio veliki uspjeh. Kada su došli u fabriku, ustanovili su da mjerni instrumenti nisi bili dobro instalirani, što znači da su svi dotad prikupljeni podaci bili pogrešni i beskorisni. Po novoj dozvoli, bili su obvezni instalirati nove aparate u roku od šest mjeseci, no trebalo im je dve i po godine da to učine.
Spomenuli ste proteste i pravne puteve. Da li postoje još neke inicijative putem kojih pokušavate riješiti situaciju?
Prije nekoliko godina jedna švajcarska fondacija finansirala je projekat usmjeren na uspostaljanje inkluzivnog dijaloga između svih zainteresiranih strana, dakle između civilnog društva, poduzeća i institucija. Tokom dvije godine učestvovali smo u brojnim susretima s ciljem izgradnje međusobnog povjerenja. Dok smo s jedne strane uspjeli izgraditi bolji odnos s institucijama, koje nas više ne doživljavaju kao neprijatelja već kao partnera spremnog da traga za rješenjem problema, s druge strane nismo uspjeli promijeniti stav kompanije. Predstavnici kompanije nisu bili otvoreni za dijalog niti spremni s nama pregovarati. Inkluzivni dijalog moguć je samo ako su svi učesnici na istom nivou. Međutim, oni su mnogo moćniji od nas, pa i od samih institucija, stoga vjerovatno misle da ne moraju poštovati nikakva pravila. Upravo ovo je razlog zbog kojeg je jedan dio projekta propao.
Rekli ste da ste sarađivali s jednom češkom organizacijom. Da li ste član još nekih mreža? Koliko je za vas bitno umrežavanje?
Na nacionalnom nivou, član smo mreže Eko BiH koja okuplja ekološka udruženja iz Bosne i Hercegovine. Pored toga, dio smo mreže Aarhus centara, koja broji 65 centara u Evropi i Aziji. Učestvujemo i u brojnim mrežama na regionalnom nivou, od kojih najveći dio finansiraju Evropska unija i Sjedinjene Američke Države.
Riječ je o veoma korisnoj saradnji jer, zahvaljujući učešću u ovim mrežama, s jedne strane imamo priliku dobiti sredstva za različite projekte, a s druge usvojiti od ostalih partnera iskustva i sposobnosti koja nam nedostaju. Osim toga, naše javne izjave bivaju shvaćene ozbiljnije kada ih iznosimo kao mreža, a ne kao pojedinačna organizacija.
Imate li strategiju za općenje s medijima? Kakav je vaš odnos prema sredstvima javnog informisanja?
Nismo razradili nikakvu posebnu strategiju, ali imamo veoma dobru medijsku pokrivenost: na svakom protestu koji organizujemo prisutni su novinari brojnih nacionalnih, ali i međunarodnih medija – iz Srbije, Slovenije, Italije, Francuske, itd. – koji su spremni napraviti reportažu.
Dosad je objavljeno već nekoliko dokumentaraca o nama i našem radu: jedan je režirao poznati bosanski reditelj Dino Mustafić, dok je drugi u fazi post-produkcije i prenijet će ga HBO.
Prije izvjesnog vremena, jedna ekipa BBC-a došla je snimiti reportažu o Zenici i željezari. Tražili su sve detalje i propratnu dokumentaciju koja bi pokazala da je sve što smo ispričali apsolutno tačno. Razlog je bilo prisustvo advokatâ kompanije ArcelorMittal koji su tražili najmanji detalj da podnesu prijavu protiv novinara. Nakon svih ovih pritisaka, BBC je odlučio da ne emituje reportažu. Godinu dana kasnije, Guardian je saznao za našu priču i objavio jedan članak. Narednog dana, ArcelorMittal podnio je protiv njih krivičnu tužbu.
Ono što smo naučili iz ove priče jeste da je jako važno da budemo prisutni u svjetskim medijima kako bismo promovisali našu borbu. Prije nekoliko godina, jedan švajcarski investicioni fond imao je namjeru kupiti određeni dio akcija kompanije ArcelorMittal, ali kada su došli u Zenicu i vidjeli da se ekološki standardi ne poštuju, odustali su od investicije. Tada smo shvatili da postoje akteri koji su još moćniji od kompanija, a to su finansijske institucije. Postali smo svjesni činjenice da je vrlo bitno i na njih usmjeriti pažnju.
Kakva je uloga Evropske unije? Da li učestvuje u rješavanju problema?
Znam da su potrošili milione evra na razne projekte, ali najveći dio ovih projekata dodijeljen je pojedinim konsultantskim firmama, dok su nama ostale samo mrvice. Ekološka pitanja nikada nisu bila prioritet u Bosni i Hercegovini. Kad god je Evropska unija izdvajala sredstva [za BiH], usmjeravala ih je, u najvećem broju slučajeva, na sigurnosna pitanja, pravosudni sistem, borbu protiv korupcije, itd. Samo ograničen dio sredstava bio je namijenjen okolišu. Tek prije dvije ili tri godine počeli su ulagati više u ovaj sektor. Problem je bio u tome što Bosna i Hercegovina nije imala strategiju za zaštitu okoliša: ovo je bio izgovor koji je koristila EU. Na kraju je objavljen nacrt dokumenta koji je trenutno otvoren za javnu raspravu.
Projekat "Klimatske promjene, ambijentalni rizik i socijalna mobilizacija na Balkanu" sufinanciran je sredstvima Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne saradnje (MAECI) Republike Italije. MAECI ni na koji način nije odgovoran za informacije i stavove iznete u sklopu projekta. Sadržaji su isključiva odgovornost OBC Transeuropa. Posjetite stranicu projekta
