Hrvatska, BiH i predsjednica Kitarović

Odnosi Hrvatske i BiH su u posljednjim godinama sve lošiji, ali u komplikovanom labirintu odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske, BiH svakako nije bez krivice

Oni koji prate javne nastupe hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović znaju da baš uvijek postoji mogućnost da ona svojom izjavom izazove skandal. Tako je bilo i prije nekoliko tjedana, pri posjeti Izraelu, kada je prvo izrekla tešku, optužujuću kvalifikaciju da u „Bosni vlada militantni islam, koji u dobroj mjeri određuje tamošnju agendu“. Taj navod je prvo objavljen u Jeruzalem Postu, da bi nakon nekoliko dana bio obrisan. Novinarka Greer Fay Cashman je prenijela ono što je hrvatska predsjednica kazala, a nakon toga se blago reterirala, objavivši „da nije spominjala Vladu BiH“. Daljnje komplikacije je proizvela njezina interpretacija migracijske krize.

Sve u svemu, Kolindi nikada ne manjka takvih gafova. U Austriji je demantirala kako je govorila da su hrvatski muslimani u strahu od migranata koji se ne mogu integrirati; u Argentini je govorila kako je ta zemlja bila prostor slobode za mnoge Hrvate, a u Kanadi joj se znalo dogoditi i da se uslika s emigracijom koja u kadar donese omiljeni rekvizit – sliku Ante Pavelića, šefa fašističke marionetske Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.

Nije sigurno ko hrvatskoj predsjednici određuje dotok informacija, ali je više nego jasno da ona pokazuje apsolutno nesnalaženje: sasvim sigurno nervozna pred nastupajuće predsjedničke izbore, u kojima je njezin drugi mandat sasvim neizvjestan, ona pokazuje lice trumpoida. Populizam i opća mjesta, uz dozu nepopravljivog neznanja – to su, u ovom trenutku, glavne karakteristike njezinog djelovanja u javnom prostoru.

Nastala u kontekstu koji nema sadržaj, ali ima i „pr“ i jaše na globalnom valu desnog populizma, slijedeći lobije tzv. javne diplomacije, u kojem isprani mozgovi ponavljaju opća mjesta, hrvatska predsjednica našla se u tragikomičnoj situaciji: ona u svakoj prilici želi kazati ono što misli da ljudi od nje žele čuti. Problem je što živimo u svijetu u kojem vrlo malo ljudi – pogotovo u sferi politike – ikoga sluša. Tako se eho njezinih neprijatnih izjava širi unaokolo, ponajviše izazivajući štetu onome ko to izgovara. Hrvatskoj državi, odnosno njenoj predsjednici.

U komplikovanom labirintu odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske, BiH svakako nije bez krivice. Ona se ponajviše ogleda u vječito inferiornom položaju prvenstveno bošnjačkih lidera u odnosu na HDZ-ovu politiku prisvajanja i(li) destabilizacije Bosne i Hercegovine. Jer, u devedesetima, Alija Izetbegović je u Tuđmanu tražio saveznika, a prvi hrvatski predsjednik je uvijek bio opsjednut podjelom Bosne. Tuđmanov originalni izbor i „idealni“ partner je bio - Slobodan Milošević. Tuđman i njegovo vodstvo su, zapravo, posijali to sjeme, iz kojeg je izrastao fenomen Kolinde Grabar Kitarović. Hrvatsku kao „predziđe“ kršćanstva. Mjesto između Save i Alpa, opasano žicom, u kojoj su muslimani, u suštini, dobro došli ako će biti – Hrvati. Kako to nije bilo izvodivo, pribjegavalo se različitim mjerama, u osnovi balkanskim zlobnim pasjalucima. Poput, recimo, regulative da vlasnici nekretnina u Hrvatskoj iz BiH, koji nemaju hrvatski pasoš, u svojim kućama u Hrvatskoj mogu provesti najviše tri mjeseca u kontinuitetu. S tim da za svaki dan, poput turista, plaćaju boravišnu taksu. Taj, u osnovi feudalni refleks, u dobroj mjeri izrasta iz činjenice da se većinski dio hrvatske javnosti nije pomirio s činjenicom da je njihova domovina u Bosni i Hercegovini bila i okupator, odnosno agresor.

Svijest o tome da su čelnici paradržave Herceg- Bosne na čelu sa Slobodanom Praljkom za Udruženi zločinački poduhvat u Haagu kažnjeni sa 111 godina zatvora nikada nije došla do većine hrvatske javnosti. To je, naprosto, tako. Zna to cijeli svijet, zna to kršćanska Evropa, zna to i mali hrvatski čovjek, zna to, na kraju, i Kolinda Grabar Kitarović, ali kako priznati da je jedan od temeljnih postulata politike, praktično, osnivača moderne hrvatske države – put u zločin osnivanja koncentracijskih logora u Hercegovini. Udruženi zločinački poduhvat.

Odnosi Hrvatske i BiH su u posljednjim godinama sve lošiji. Ako se Hrvatska ikada iskreno upita: “kojeg smo mi vraga radili u tom ratu s Bosnom i Hercegovinom?“, možda i postoji mogućnost kakvog – takvog progresa, ali takve je stvari iz ove perspektive nemoguće očekivati. Takva katarza i (auto)refleksija zahtijeva zrelo društvo. A i kad i ako do nje dođe, odgovor nikada ne zadovoljava običnog, malog, frustriranog čovjeka. Jer, Hrvatska, odnosno njezina najjača partija HDZ, je sve vrijeme od raspada Jugoslavije u Bosni i Hercegovini imala svoju filijalu – HDZ BiH, koja je većinu vremena u BiH učestvovala u vlasti. I najčešće proturala rješenja u korist Hrvatske, a na štetu BiH, zemlje u kojoj je formalna vlast. Kako je taj „hercegovački“ lobby jedna od glavnih poluga koje su dovele Kolindu na vlast, ona mora izmišljati priče o „hiljadama islamskih ratnika koji se iz Sirije vraćaju u BiH“. Istovremeno, u Izraelu će pretrpiti malo crvenila ako je upitaju: „ko je počinio zločine nad Jevrejima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, zbog kojih danas u Zagrebu želite dići spomenik Holokaustu, ne spominjući one koji su zločin skrivili?“ Takva su pitanja izrazito neprijatna, pogotovo kad se valja umiliti Izraelu, u koji ste, osim po pr strategije, otišli i kupiti avione. Novcem poreskih obveznika. Tim kvadratom bi se popunila cijela slika odnosa BiH i Hrvatske.

A kako god se te stvari budu razvijale nikada ne treba zaboraviti dvije stvari: prva je da je uoči početka rata na području bivše Jugoslavije glas Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ iz BiH, presudio da Jugoslovenska narodna armija ne izađe iz kasarni, i time „kupio“ vrijeme za Sloveniju i Hrvatsku. Što je na kraju rezultiralo da rat bude najjači u BiH. Druga stvar je da je vodstvo HDZ BiH, praktično, prepolovilo broj Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su masovno iselili, ali ne odustaje od politike razbijanja te zemlje. Zajedno sa Miloradom Dodikom, vođom bosanskih Srba.

Treća strana u toj situaciji, bošnjačka, pod vodstvom Bakira Izetbegovića, nikada do sada nije pokazala da se odgovornom i konzistentnom politikom može suprotstaviti naizglednim protivnicima, s kojima, navodno, ne dijeli svjetonazor, ali uredno formira koalicije i s njima formira „vlasti“.

U zemlji u kojoj skoro ništa ne funkcionira. Bez obzira na to šta pričaju predsjednici susjedih država.

A, uglavnom, kako vidimo – pričaju gluposti.