“Luka“, novi roman Iana Bancrofta pripovijeda o životima obilježenim ožiljcima prošlih i sadašnjih ratova, čiji se glavni junaci (L., U., K., i A.) suočavaju s dilemama o istini i pravdi te s borbom za pomirenje i oprost. Drugi odlomak
Sirene za zračnu uzbunu uzalud su zavijale. Zakasnile su. Uvijek su kasnile. Ponekad se nisu ni oglašavale ili tek nakon što bi uzastopne eksplozije već uveliko upozorile na nadolazeće raskomadavanje. A kada bi se začule, nedvosmisleno su najavljivale smrt i razaranja te upozoravale ruke da se pripreme za raščišćavanje ruševina. Ljudi su ih ponekad potpuno ignorirali, jednostavno iscrpljeni od traženja skloništa pred ubilačkim namjerama nevidljivog protivnika, zabarikadiranog na obronku brda; njihovi dvogledi ili nišani snajpera bili su upereni u pažljivo odabrane ili nasumične mete, u iščekivanju prije donošenja odluke o sudbini drugog ljudskog bića.
Za one sklupčane u podnožju, čekanje je često bilo jednako mučno kao i napad, neprijatelj čiji su pogled osjećali na sebi, ali ga nisu mogli vidjeti. Samo bi povremeni odbljesak sunca otkrio njihov položaj. Najpodmukliji su bili snajperisti, koji su ciljali u trupove udaljene nekoliko kilometara. Nišan je uvećavao ciljanu žrtvu toliko da su imali osjećaj da bi je mogli dodirnuti kada bi ispružili ruku. Svaki izraz je bio vidljiv – strah i gnušanje, bol i iscrpljenost. Uspaničena lica koja jure od jednog do drugog zaklona, nevinost igre ugrabljene u procjepu između kišnih oblaka. Nisu pravili razlike prema dobi. Djeca i starci pogađani su u čelo, ako su imali sreće, ako ne onda u stomak ili bedra ne li li polako iskrvare; spasioci su često bili preslabi da bi mogli dovoljno pritisnuti ranu.
Ono što je nekada bila fasada, sada je uokvirivalo unutrašnjost kuće visoko na brdu, izlažući njenu unutrašnjost vanjskom svijetu. Par pantalona bio je uredno obješen u ormaru, a košulja prebačena preko drvene stolice, čekajući tijelo za koje su krojeni. Na stražnjoj strani vrata spavaće sobe, rukavi jakne i dalje su visili rezignirano. Zid, kojeg su ukrašavale preostale trake tapeta, razdvajao je dvije potpuno otvorene sobe, izložene na milost i nemilost vremenu, pune rasutog stakla i prljavštine, koje se više nisu razlikovale jedna od druge. Nekad pretrpane artefaktima, sada stoje puste; zidovi izbrazdani ožiljcima, među kojima su se mogle raspoznati ptice grabljivice, ulovljene životinje ili neki drugi zlokobni sisari. Prazan okvir za slike bio je nakošen, njegov sadržaj – obalni prizor, porodični portret, ili šta već – odavno je izblijedio, dok su sjećanja na njega mogla, ali i nisu moraju opstati.
Dolje je trpezarijski stol još uvijek bio postavljen za doručak; kuvano jaje stajalo je uspravno u svom držaču s pukotinom na kruni, uz praznu šolju, tanjir i nož. Pepeo u kaminu bio je posljednji nepomućeni ostatak složne porodice, zadovoljnog para ili ravnodušnog djeteta. Napušteni rekviziti skromno proživljenog i na brzinu ostavljenog života i navika koje su se prenosile iz domaćinstva u domaćinstvo, preko granica i kroz generacije. Krivci, ratni huškači, svojski su se potrudili da očiste zemlju, da iskorijene temelje suživota, da izbrišu sve tragove sličnosti, pretvorivši ih u razlike, i da obelodane strana prisustva na svom čistom, neokaljanom tlu.
Minobacačka granata je šištala i zviždala nad periferijom Starog grada. Njena putanja bila je pomno proračunata i dorađena iskustvom, uz bezosjećajno oslanjanje na prethodne promašaje radi usavršavanja cilja. Bilo da se pucalo nasumično ili namjerno, nije bilo kolateralne štete. Niti su ikada mogli ostati bez meta, čak ni kad bi posljednja osoba pala pogođena ili pobjegla, jer granatiranjem se jasno stavljalo do znanja da se njihovo postojanje neće tolerisati. Granatiranje bi se nastavilo, čak i ako ne bi ostala živa duša, da se odvrate oni koji su možda pomislili da se vrate; da im se jasno stavi do znanja da je ovo sada zabranjena zemlja.
Čim bi počelo granatiranje iz minobacača, Novograđani su, pucajući sa svoje poznate osmatračke pozicije, tačno znali šta će pogoditi, koje će živote uništiti i kakvu štetu napraviti. Njihova težnja za oslobođenjem od Starog grada nije smjela biti zaustavljena. Došli su predaleko da bi razmišljali o kompromisu. Ovaj prvi rat, Domovinski rat, predstavljao je istorijsku priliku koju nisu smjeli sebi dozvoliti da propuste.
Istežući vratove, divili su se luku njegova leta, uspoređujući ga s pticom grabljivicom; orao koji se obrušava da ugrabi pastrmku iz brzih voda, ili da oštrim kandžama zgrabi poljskog miša iz utočišta u visokoj travi. Gledajući golim okom, činilo se da se nasumično drmusa i okreće bez kontrole, usporavajući do tačke zastoja prije obrušavanja. Mirno je klizio kroz zrak, dok je repno peraje stabiliziralo tijelo projektila. Divili su se njegovu letu, usta otvorenih u napetom iščekivanju. Bez trunke sažaljenja, stida ili grižnje savjesti zbog gađanja nedužnih. Ovi muškarci, jer gotovo uvijek su u pitanju bili muškarci, bili su slijepi za razlike između vojnika i civila, naoružanih i bespomoćnih, onih koji su navijali za rat i onih koji su trpjeli njegove posljedice.
Djevojčica je pogledala prema nebu, zadivljena nečim što je izgledalo kao zvijezda padalica, dok joj je majka vikala da uđe, konačno smogavši hrabrosti da joj kaže da su tri njezina školska druga mrtva, masakrirana tog jutra istom tom napravom. Nisu se trebali igrati napolju, ali grom ne udara dva puta u isto mjesto, barem ne u istom danu, ili je majka tako samu sebe uvjeravala. Koji dan kasnije, već bi bila opreznija, više bi oklijevala. Krv je još uvijek svjetlucala na igralištu. Koliko god da su ribali, fleke su tvrdoglavo ostajale. Konopac za preskakanje, kojim su se pokušavali saplesti, ležao je na zemlji upetljan poput omče. Plišani medvjedić ležao je napušten, glave nagnute ustranu, sa šapama ispruženim prema brdu u znak ispričavanja.
Samo na djelić sekunde, sljedeće žrtve čule bi isti tupi zvižduk, melodiju smrti sačinjenu od samo jedne note, preludij u krešendo mučnih urlika i jauka, isprekidan najneobičnijom od svih tišina, onom koja predstoji udaru, čiji će blast rasparati i protresti sve. Bila je ovo tišina zbunjenosti, slutnje, u kojoj je trenutak mira molio da potraje vječno, da se vrati unazad tako da jedini zvižduci budu oni ševa u krošnjama ili djece u parku. Od tada ovi zvuci postaju izvor straha i tjeskobe, podsjetnik na najavljene strahote.
*Ian Bancroft je pisac koji živi na području bivše Jugoslavije
Pročitajte prvi odlomak iz knjige “Luka“
