Braća Šefkija i Meša Selimović (fotka wikimedia )
Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića na razlog ostvarenja romana Derviš i smrt Meše Selimovića, o kojem pisac govori u svojim Sjećanjima
U prilikama prezentacije prevoda romana Ostrvo1 i Krug2 Meše Selimovića (1910-1982), koje sam predložio italijanskim izdavačima, neizostavna pitanja pojedinih prisutnih odnosila su se i na njegovo, u svijetu najpoznatije djelo Derviš i smrt. Putem elektronske pošte primio sam nekoliko zanimljivih pisama italijanskih čitalaca tog Mešinog romana. O Dervišu i smrti, te njegovom cjelokupnom djelu tokom svojih “kratkih” decenija u Friuliju, u licejima i na jednoj italijanskoj univerzi, održao sam nekoliko predavanja nakon kojih nije nedostajalo ni pitanja, ni zapažanja3 slušalaca. Ponajviše, o razlozima nastanka tog romana prevedenog na četrdesetak jezika, napisanog - doslovno – i vlastitom krvlju i pitanjima. Univerzalnim, bez konačnih odgovora. A dva su primarna, o kojim je pisac govorio u nekim intervjuima, podsjećajući nas na Knjigu postanja: Ko je moj brat? Gdje je moj brat?
Derviš i smrt je objavljen na italijanskom 1983 (Jaca Book, u prevodu Lionela Konstantinija; u istom prevodu su ga objavili Dalai – 2008, i Baldini&Castoldi - 2014), sedamnaest godina nakon prvog izdanja u Jugoslaviji. Odlomak iz Mešinih Sjećanja (1974), u drugom dijelu ovog zapisa, na italijanskom se pojavljuje prvi put. Ovom prilikom se zahvaljujem na odobrenju Mešinim kćerkama Maši i Jasenki. U tom odlomku ćete naći sve o onom razlogu. Implicitno i o Mešinom gorkom zaključku: “Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija”, vjerujem i odgovor na pitanje zašto je u nizu pobrojanih tvrđava prvo naveo čovjeka.
Selimović je prvu, kratku verziju svojih Sjećanja napisao 1972. “na prijateljsku molbu prof. Razije Lagumdžije, koja je za Svjetlost pripremala knjigu Kritičari o Meši Selimoviću”, a objavljenu u nastavcima u Oslobođenju. Na zahtjev izdavača napisao je proširenu verziju, dakle posebnu knjigu za svoja Sabrana djela povodom 30.godišnjice književnog rada.
Meša Sjećanja otvara poglavljem Zašto radim ono u što ne vjerujem? Pa veli, pogađajući središte problematike: “Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni”.
A sad, ono glavno. Kojem nije potreban komentar, ponajmanje o sudijama Mešinom bratu Šefkiji, isto tako ni o “normalnosti” presude sa kojom su živjeli bez kajanja. Činjenice govore sve, iz svojeg jezgra.
Uostalom, kao i bol koji je pokrenuo stvaralački čin u kojem je nastao Derviš i smrt.
Odlomak iz Sjećanja
Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa (imena ne navodim, iako ih, naravno znam, oni ne znaju ili se ne sjećaju šta su učinili mom bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja je nisam prihvatio, i on je začuđen pitao moje prijatelje zašto se ljutim na njega). Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz kuće, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je – pozdravi Mešu, reci da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi. Bez razloga i bez smisla…
…Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je bilo neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja… Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju4, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda. Da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se ništa nije dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postalo moja mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.
Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na pomisao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944.godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam, da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojojm sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled sa ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala odagnati ni olakšati; efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.
Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, nažalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju. Nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija.
1Bordeaux, Roma 1915; prevod Manuele Orazi i Dunje Badnjević; u septembra ove godine objavljeno je drugo izdanje ovog romana;
2 Bottega errante, Udine 2019; prevod Elise Copetti;
3 Tom prilikom sam se uvjerio koliko su još uvijek vitalne “katalogizacije” koje, nažalost, nalazimo i u onim kratkim recenzijama na knjižarskim portalima. Tako na portalu Libreria universitaria o ovom romanu možemo naći kvalifikaciju Un classico della letteratura balcanica(sic!).
4 Vijest o strijeljanju saopštio mi je tadašnji sekretar Obl.komiteta KP za istočnu Bosnu, Cvijetin Mijatović. Napomena BS: Cvijetin MIjatović je bio jedan od visokih partijskih funkcionera, osamdesetih godina predsjednik kolektivnog Predsjedništa SFRJ, u jednogodišnjem mandatu;
