Sarajevo © RossHelen/Shutterstock
Tri događaja koja su se istovremeno i neovisno jedan od drugog odvijala u prošlu nedjelju u Sarajevu kao da najbolje oslikavaju današnji, politički i socijalni, trenutak u Bosni i Hercegovini
Na Olimpijskom stadionu Koševo događala se nesvakidašnje lijepa stvar za današnje Sarajevo: svečano otvorenje EYOF-a (Evropskog olimpijskog festivala mladih) na stadionu je pratilo oko 25.000 ljudi, a direktan televizijski prenos i atmosfera su podsjetili na jedan od najvažnijih događaja u modernoj historiji Sarajeva: Zimske olimpijske igre 1984., za koje je izgledalo da su trajno upisale glavni grad Bosne i Hercegovine na kartu svijeta.
Oni koji se sjećaju Olimpijade, a i oni mlađi koji uživaju u EYOF, te su noći mogli zaspati ponosni i sretni što se u Sarajevu opet održava nešto što će, barem u tih sedam dana, osvijetliti inače tužan grad, i napuniti ga pozitivnom energijom. Blagu mrlju na događaj ostavilo je zviždanje tokom govora Milorada Dodika, kojem pripada titular predsjedavajućeg tročlanog Predsjedništva BiH.
Dodik, poznat po izjavama da “ne voli Sarajevo” i da je ono “Teheran”, vjerovatno ništa drugo nije ni mogao očekivati, ali sasvim je opravdano da je dio javnosti i medija publici spočitao negodovanje tokom njegovog govora. Ipak, i sama činjenica da se prvi put tako otvoreno pojavio i javno nastupio u Sarajevu, pokazuje da su u određenim situacijama – kakva je organizacija EYOF-a od strane Sarajeva i njegovog Istočnog dijela koji se nalazi u Republici Srpskoj – saradnje i te kako moguće. I da jeziku netrpeljivosti, koji Dodik inače širi, ne treba biti mjesta u ovakvim prilikama.
Nekoliko stotina metara odatle, istovremeno, održavala se sjednica Glavnog odbora jedne od najjačih nenacionalističkih stranaka – Socijaldemokratske partije, na kojoj se, praktično, odlučivalo o samo jednom pitanju. Da li će SDP, na svim nivoima vlasti, ići u koalicije sa nacionalnim strankama (u ovom slučaju, poglavito sa SDA, najvećom muslimanskom partijom), ili će, slijedeći odluku svog najvećeg anti-nacionalističkog partnera, Naše Stranke, odlučiti da ostanu u opoziciji.
Da pojasnimo, SDP je reformirana stranka koja je ostala od nekadašnje jedine partije, Saveza komunista. Tokom posljednje dvije decenije prolazila je kroz različite mijene, od pokušaja da se profilira kao autentična lijeva snaga, do otvorenog paktiranja i koaliranja sa nacionalnim strankama, što je na kratak rok možda i moglo dati neki rezultat, ali je dugoročno oduzimalo kredibilitet i snagu te partije na izborima. Glavni protagonist te blijede, klijentilističke, i u osnovi falsifikatorske politike (jer baza SDP-ovih glasača su oni koji ne glasaju za nacionaliste) je bivši predsjednik Zlatko Lagumdžija, nekada ministar vanjskih poslova. On i grupa ljudi, koja se kolokvijalno naziva “crveni tajkuni”, uspjeli su biti u stalnoj blizini vlasti, pa i njeni dijelovi, ali su sve vrijeme izigravali opoziciju. I tako steći ozbiljne beneficije. No, i tome dođe kraj. Ili, ipak nije sve gotovo!?
Nakon što je Lagumdžija poslije izbornog kraha 2014. podnio ostavku, SDP je podigao svoj rejting i ponovo figurira kao relativno jaka, parlamentarna snaga. On je, od novih lica u vodstvu partije, označen i kao nositelj inicijative da se ide u koaliciju sa nacionalnim strankama: to bi, u svakom smislu, bio korak unatrag, jer su te koalicije uvijek završavale porazom lijevih snaga. I njihovim dugoročnim oporavkom, jer veliki broj birača je nakon takvih poteza ostajalo razočaran, i na sljedeće izbore nisu htjeli izlaziti. Da je SDP rekao “da” koaliciji, to bi bilo zabijanje čavla u lijes, iako postoje i drukčija mišljenja: oni koji su bili za koaliciju tvrde da je to predavanje zemlje nacionalistima bez borbe.
To nije do kraja bez osnova, ali srpska i hrvatska strana – SNSD Milorada Dodika i HDZ Dragana Čovića – ionako ne žele nikakvu drukčiju BiH, osim one u kojoj su oni na vlasti na “svojim” teritorijama, tamo gdje su u većini, dok zajedničke institucije koriste samo kao poluge iz kojih će crpiti beneficije i ojačavati svoje glasačko tijelo. Ispravno procijenivši da je to tako, SDP-ov glavni odbor je odlučio da ostane u opoziciji. To, istina, ali ne njihovom krivicom, može dovesti do daljnjih blokada, ali trenutnu situaciju u kojoj se BiH nalazi skrivio je nepotizam i kriminal koji su skrivile nacionalističke snage, bez obzira na određene razlike između njih.
U istom trenutku, barem dva kantona, Sarajevski i Hercegovačko-Neretvanski, nisu spavali mirno. U toku je bila potjera, u kojoj je prema određenim izvorima učestvovalo oko 1200 policajaca, a traženi je bio Edin Gačić, četvorostruki ubojica, osuđen 2002. godine na kaznu od dvadeset godina zatvora zbog ubojstva bivšeg suborca i majke. Izdržao je dvije trećine kazne, i onda je pušten. Bez odgovarajućeg psihijatrijskog tretmana i nadzora, otišao je u rodnu Banja Luku (Republika Srpska), gdje je sredina, zbog prošlosti i vjerskog ekstremizma, zazirala od njega. Prodao je imovinu i uspjeli su ga se riješiti. Naselio se na područje Konjica. Mir nije dugo trajao: prošlog ponedjeljka njegova treća žrtva bio je 39-godišnji otac troje djece koji je držao malu trgovinu u selu nadomak Konjica, a četvrti put je ubio pet dana kasnije. I to federalnog policajca Mahira Begića, kojem je nakon likvidacije uzeo i pištolj.
Četiri dana i noći trajala je intenzivna potjera, koja je završena u utorak uvečer naizmjeničnom vatrom između serijskog ubojice i policije, u kojoj je Gačić ubijen. Iako su stručne osobe upozoravale na to da je taj čovjek tempirana bomba i da je pitanje dana kad bi ponovo mogao ponoviti ubojstvo, nije se našao niko ko bi spriječio tragičan ishod.
I to, naravno, nije sve. Ko zna koliko se još potencijalnih Gačića slobodno šeta Bosnom i Hercegovinom, zemljom u kojoj i dvadeset i pet godina poslije njega, rat u glavama još uvijek nije završio.
O tome se, zbog mirnog sna, skoro pa ne smije ni misliti.
