Jelena Jovanović © Boris Pejović/Vijesti
Baviti se organizovanim kriminalom i rizikovati svoj život, stalno živjeti pod policijskim obezbjeđenjem da biste mogli da obavljate svoj posao i jednostavno živite svoj svakodnevni život. Jelena Jovanović, novinarka crnogorskog lista Vijesti, objašnjava kako je živjeti pod policijskim obezbjeđenjem
Već više od dvije godine, Jelena Jovanović, novinarka podgoričkog dnevnog lista Vijesti, budi se, provodi dane i leže uz pratnju policijskog obezbjeđenja. Jovanović već dugo prati organizovani kriminal i njen posao gotovo svakodnevno je povezan sa rizicima po njenu bezbjednost. Ističe da za one koji istražuju organizovani kriminal i korupciju nema "uobičajenih opasnosti", jer onog trenutka kada otkrije informacije koje se tiču sumnjivih poslova visokorangiranih pojedinaca u organizovanom kriminalu ili političara, novinar postaje i prijetnja za interese moćnih grupa ili pojedinaca koji su duboko upleteni u kriminalne aktivnosti ili korupciju.
“Od tog trenutka, a takvih je u mom radu bilo mnogo, više ništa nije uobičajeno niti slučajno. Kako se približavam istini, prijetnje postaju konkretnije i umjesto 'dobronamjernih' savjeta da odustanemo, nastupaju pokušaji zastrašivanja. U poslednjih nekoliko godina dešava se i da hejterskim komentarima na društvenim mrežama, ili pokušajima kriminalizacije i diskreditacije, pokušavaju da zaustave istraživanje. Po mom mišljenju, to su prelomni trenuci u kojima, zbog nepodnošljivog pritiska, novinar shvata da je njegova bezbjednost ozbiljno ugrožena i nalazi se pred svojevrsnim izborom: da li da odustane ili nastavi rizikovati svoj život kako bi otkrio istinu“, objašnjava Jelena Jovanović.
U kojoj mjeri se promijenio vaš lični i profesionalni život od kada ste dobili obezbjeđenje?
Moj način života značajno se promijenio od trenutka kada mi je krajem 2018. godine prvi put dodijeljeno fizičko obezbjeđenje. Srećom, taj period bio je kraći od ovog sada koji u različitom stepenu obezbjeđenja traje od avgusta 2021. godine. Morala sam da mijenjam svoje navike, da uskraćujem sebi putovanja, djelimično i da redukujem odlaske na planinarenje, sportske priredbe, koncerte, u pozorište... Jednostavno, već skoro dvije i po godine zaboravila sam na sva ona mjesta na koja ljudi svakodnevno odlaze, jer to za mene više nije bezbjedno. To dovoljno govori o promjenama u mom ličnom i profesionalnom životu.
Da li mislite da su bezbjednosne službe, osim fizičkog obezbjeđenja, preduzele sve mjere da otklone uzroke i zaštite vas od onih koji ugrožavaju vaš život?
Činjenica da danas odgovaram na pitanja govori da jesu. Ipak, znam da nijedna služba na svijetu ne može nikome da garantuje apsolutnu bezbjednost, a naročito to nije bilo moguće u Crnoj Gori u kojoj su na desetine službenika Uprave policije bile u čvrstom zagrljaju s organizovanim kriminalnim grupama koje sam istraživala. Porazno je bilo čitati u transkriptima sa Skaj aplikacije kako policijski šefovi proslijeđuju vođama organizovanih kriminalnih grupa moja pitanja i sa njima dogovaraju odgovore, kako mi u razgovoru s njima gotovo svakodnevno crtaju metu na čelu ili im obećavaju da će mi oni nešto "objasniti", a u tom kontekstu objašnjenje znači mnogo toga, ali ništa lijepo. Ipak, to je na mene djelovalo otriježnjujuće i učvrstilo me u stavu da je u ovakvom društvu opasnije ćutati i biti nijemi posmatrač nego glasno pričati o anomalijama kojima svjedočimo.
Koliko fizičko obezbjđenje otežava vaše bavljenje novinarstvom?
U značajnoj mjeri, jer pojedini izvori ne žele da se viđaju sa mnom zbog nepovjerenja u policiju i bojazni da policajci, koji i fizički štite moj život, zapravo samo bilježe s kim se viđam. Ipak, moj svakodnevni rad pokazuje da uspijevam da se snađem.
Koliko su, generalno gledano, novinari u Crnoj Gori bezbjedni?
Nije umjesno govoriti o bezbjednosti novinara u državi u kojoj se dvadeset godina ne zna ko je naručio ubistvo Duška Jovanovića. U državi u kojoj nije otkriveno ko je brutalno pretukao Mladena Stojovića, Tufika Softića, ranio Oliveru Lakić, bacio bombu ispod kancelarije glavnog urednika Vijesti Mihaila Jovovića... U državi u kojoj je serija napada na novinare i imovinu medija nerasvijetljena, u državi koja je duboko podijeljena u svim segmentima i u kojoj su mediji polarizovani. U takvoj državi oni koji ovaj posao rade kako treba, gotovo svakodnevno su na udaru raznih nedobronamjernih struktura i sa njima povezanih osoba. Oni koji su, nažalost, opstali u našoj prelijepoj profesiji, a koji je brukaju svojim tekstovima ili prilozima koji su sve osim traganja za istinom, značajno su bezbjedniji, ali vjerujem da im je, za razliku od ovih drugih, savjest značajno nemirnija, ako je imaju, jer i oni znaju da je istina kao voda i da prije ili kasnije nađe put.
Da li se pored obezbjeđenja osećate zaštićenom?
Policajci koji su zaduženi za moju bezbjednost su profesionalni i veoma obučeni ljudi u koje zaista imam puno povjerenje i kojima sam beskrajno zahvalna što su svakog trena uz mene. Ipak, niko na svijetu nema luksuz da se osjeća apsolutno bezbjedno, pa ni ja. Ali ne osjećam ni strah i to je mnogo važnije od toga osjećam li se ugroženo ili ne. Značajan doprinos tome daju moja porodica, prijatelji, kolege, ali i armija dobrih ljudi koji podržavaju moj rad.
