Nasilje nad ženama: važnost Istanbulske konvencije

Proces ratifikacije Konvencije o borbi protiv nasilja nad ženama suočava se s nizom teškoća, no Europski parlament i Komisija ne odustaju od svojih napora na tom polju, zalažući se, između ostalog, za to da Unija kao cjelina pristupi Konvenciji, jer upravo tu leži premisa jedne sveobuhvatne europske politike borbe protiv rodnog nasilja

Unatoč činjenici da je prošlo već šest godina od usvajanja Istanbulske konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, polovina država članica Europske unije još uvijek nije ratificirala taj dokument. U narednim mjesecima bi, međutim, moglo doći do pomaka po tom pitanju, s obzirom je izvjestan broj zemalja pokrenuo proceduru ratifikacije, ali prije svega imajući u vidu mogućnost da Europska unija, kao cjelina, pristupi Konvenciji. Prijedlog o pristupanju EU ovom važnom međunarodnom ugovoru potekao je od Europske komisije i ima snažnu podršku Europskog parlamenta, u kojem se nedavno ponovo raspravljalo na tu temu, u iščekivanju epiloga pregovora koji se vode unutar Vijeća.

Eventualno pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji ne bi imalo substitutivnu već komplementarnu funkciju u odnosu na pojedinačne ratifikacije država članica, dakle ne bi oslobodilo države članice od ratificiranja tog akta nego bi prevashodno bilo u funkciji njegove učinkovitije provedbe u onim područjima u kojima su europskim institucijama data bitna ovlašćenja, poput područja zaštite prava žrtava, azila i migracija, te pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Osim toga, imalo bi za cilj poboljšanje učinkovitosti i međusobne usklađenosti nacionalnih politika borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji, koje su još uvijek u velikoj mjeri divergentne. Kako se ističe u Rezoluciji Europskog parlamenta, pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji trebalo bi doprinijeti elaboriranju jedne sveobuhvatne europske strategije za borbu protiv rodne nejednakosti i rodno uvjetovanog nasilja.

Suština Istanbulske konvencije

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji potpisana je u Istanbulu svibnja 2011. godine, stupivši na snagu 1. kolovoza 2014. Vijeće Europe je međunarodna organizacija neovisna od Europske unije, čiji su glavni ciljevi zaštita ljudskih prava, jačanje demokracije i promicanje vladavine prava. Među institucijama koje djeluju pod njegovim okriljem jeste i Europski sud za ljudska prava, koji je nadležan za jamčenje poštovanja Europske konvencije o ljudskim pravima. Vijeće Europe ne obuhvaća samo države članice Europske unije već i brojne druge balkanske, istočnoeuropske i kavkaske zemlje. Od 47 članica Vijeća Europe njih 44 su potpisnice Konvencije o borbi protiv nasilja nad ženama.

Istanbulska konvencija je prvi pravno obvezujući međunarodni akt koji se konkretno bavi suzbijanjem nasilja nad ženama. Uporedo s insistiranjem na imperativu efikasnosti kaznenog progona počinitelja nasilja, Konvencija promatra ovu problematiku iz jedne veoma široke perspektive, počev od korijena fenomena nasilja nad ženama do različitih mehanizama njegovog suzbijanja, pozivajući nadležna tijela i civilno društvo da u tretiranju rodno uvjetovanog nasilja posegnu za širokim spektrom instrumenata, uključujući one ekonomskog, socijalnog i kulturnog karaktera.

Sporost procesa ratifikacije

Ratifikacija međunarodnih ugovora često je veoma spor proces: mnoge vlade potpisuju ugovore koji se tiču ljudskih prava kao odgovor na pritisak međunarodnih partnera, te ne bi li poslale određenu poruku javnom mnijenju, a potom dugo odlažu njihovu ratifikaciju, kojom preuzete obaveze postaju pravno obvezujuće. Do danas je Istanbulsku konvenciju, koju su potpisale sve države članice Europske unije, ratificiralo samo njih četrnaest. Proces ratifikacije se uglavnom odvijao brže u zapadnoeuropskim zemljama nego u istočnoeuropskim, uz nekoliko bitnih izuzetaka. Tako su, na primjer, Poljska i Rumunjska ratificirale Konvenciju prije nego Njemačka i Velika Britanija.

Istanbulska konvencija ima neposredan pravni učinak, te su izvjesne zemlje prije pristupanja ratifikaciji morale izmjeniti krivični zakonik i ostale normativne akte koji se odnose na borbu protiv nasilja nad ženama, radi usklađivanja nacionalnog zakonodavstva sa sadržajem odredbi Konvencije i obavezama koje iz nje proističu. U nekim drugim slučajevima, međutim, razlozi kašnjenja s ratifikacijom nisu tehničke prirode, već isključivo političke, poput polemike, pokrenute od strane izvjesnih konzervativnih katoličkih krugova, oko definicije pojma “rod“ (gender) koji sadrži Konvencija, i to naročito u kontekstu poziva na borbu protiv rodnih stereotipa.

S druge strane, proteklih mjeseci svjedoci smo svojevrsnog oglušivanja o nužnost odlučnog djelovanja protiv nasilja nad ženama, čemu je doprinijela dekriminalizacija izvjesnih oblika obiteljskog nasilja u Rusiji, te dovođenje u pitanje određenih prava žena u Turskoj, Poljskoj i nekim drugim zemljama. Pozivajući države članice da što prije ratificiraju Istanbulsku konvenciju, Europski parlament od njih traži da u cjelosti prihvate taj sporazum, bez stavljanja ikakvih rezervi.

Nasilje nad ženama u Europskoj uniji

Europska komisija je proglasila 2017. godinom borbe protiv nasilja nad ženama, pokrećući jednu obuhvatnu kampanju na tu temu, uz izdvajanje namjenskih financijskih sredstava za njenu provedbu. Ta kampanja, međutim, ostaje prevashod no fokusirana na inicijative na lokalnoj razini, imajući u vidu različitost situacija u državama članicama. Jedna od glavnih prepreka usvajanju zajedničkog europskog pristupa ovoj problematici upravo je izrazita heterogenost načina definiranja i reguliranja nasilja nad ženama – prepreka koju bi puna provedba Istanbulske konvencije trebala ukloniti.

Agencija Europske unije za temeljna prava objavila je 2014. godine jednu studiju koja, zajedno sa posebnim istraživanjem Eurobarometra o rodno uvjetovanom nasilju iz 2016, pruža empirijsku osnovu za formuliranje europskih inicijativa usmjerenih na borbu protiv nasilja nad ženama. Prema rezultatima tih istraživanja, “svaka treća žena u Europi doživjela je fizičko ili seksualno nasilje bar jednom tijekom svoje odrasle dobi, [...] svaka peta žena (18%) bila je žrtva uznemiravanja, svaka dvadeseta žrtva silovanja, a više od 10% njih pretrpjelo je spolno zlostavljanje koje podrazumijeva izostanak pristanka ili upotrebu sile“. Što se tiče financijske štete koju rodno uvjetovano nasilje uzrokuje na razini EU, ona se procijenjuje na oko 230 milijardi eura godišnje.

Margine nadležnosti EU u području zaštite ljudskih prava

Rasprava o nužnosti pristupanja Europske unije Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju su ratificirale sve države članice, aktualna je već desetljećima. Unatoč činjenici da Lisabonski ugovor eksplicitno nalaže pristupanje Unije ovoj konvenciji, službeni pregovori o tom pitanju praktično su obustavljeni 2014, nakon što je Europski sud pravde dao negativno mišljenje o nacrtu sporazuma o pristupanju. Sama nadležnost europskih institucija u području zaštite temeljnih ljudskih prava na razini EU kontinuirano je osporavana, čak i od strane pojedinih država članica, počev od Velike Britanije pa sve do recentnih slučajeva Mađarske i Poljske.

Zaštita ljudskih prava i borba protiv diskriminacije još uvijek su, dakle, područja u kojima prevashodnu nadležnost imaju države članice, ili se pak njima bavi Vijeće Europe. Pristupanje Europske unije kao takve Istanbulskoj konvenciji označilo bi bitan pomak kada je riječ o naporima europskih institucija na tom polju. Prvi korak u tom pravcu načinjen je 2010, kada je Europska unija ratificirala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom. U tom slučaju je, kako bi trebalo biti i s Istanbulskom konvencijom, pristupanje Unije teklo usporedno s pristupanjem pojedinačnih država članica, imajući za cilj jamčenje pune provedbe dotičnog akta kako na razini nacionalnih tako i europskih politika.