Suočene sa sve većim poteškoćama u pokušaju postizanja promjene paradigme u europskim migracijskim politikama, u smjeru veće solidarnosti i poštivanja ljudskih prava, udruge pravnika iz cijele Europe umrežavaju se kako bi dovele do preokreta na pravnoj i društvenoj razini
(Prvobitno objavljeno u tjedniku Internazionale , 23. svibnja 2023.)
Prije nekoliko godina, na kraju intervjua o Paktu o migracijama i azilu predstavljenom od strane Europske komisije, talijanska odvjetnica Anna Brambilla iznijela je prijedlog: “Osnujmo Transnacionalnu grupu za uzajamnu pomoć među frustriranim odvjetnicima”.
Na pola puta između šale i poziva na otpor, ideja odvjetnice Brambille, članice Udruge za pravne studije o imigraciji (Asgi), rodila se iz konstatacije: u europskom kontekstu koji je sve više neprijateljski nastrojen prema osobama u pokretu, suočeni sa sve bržim urušavanjem pravâ stranaca, uključujući pravo na azil, odbrana prava migranata postala je gotovo nemoguća misija, zanimanje diskreditirano od strane vlastî koje vitlaju prijetnjom “odvjetnika aktivista”.
Od 2020. situacija se pogoršava, povećavajući osjećaj bespomoćnosti među odvjetnicama i odvjetnicima koji pružaju potporu tražiteljima azila i drugim osobama koje pokušavaju regularizirati svoj boravak na teritoriju Europske unije. S lijeva na desno, europske vlade, mijenjanjem ili ignoriranjem zakonâ, nastoje ograničiti prava osoba neeuropskog porijekla, gazeći tako njihova temeljna prava.
Udružiti snage
Nijedna praksa nije toliko emblematična kao prisilno udaljenje ili vraćanje (pushback). Iako međunarodno pravo zabranjuje vraćanje tražitelja azila prema teritorijima gdje bi njihov život ili sloboda mogli biti ugroženi, ovi postupci postali su uobičajeni u mnogim državama članicama, kako na vanjskim granicama (Bugarska, Hrvatska, Španjolska, Grčka, Mađarska, spisak je dugačak) tako i unutar EU (kao što je slučaj na francusko-talijanskoj granici).
Litva se nedavno izdvojila usvajanjem akta koji legalizira ovu praksu, no većina država koje provode vraćanja na granicama čini to namjerno kršeći zakon.
Na Lezbosu, grčkom otoku udaljenom desetak kilometara od turske obale, odvraćanja se događaju “gotovo svakodnevno, ponekad čak i više puta dnevno, što vlasti sustavno poriču”, ističe Ozan Mirkan Balpetek, šef odjela za komunikacije i zagovaranje u Pravnom centru Lezbos , neprofitnoj organizaciji registriranoj u Grčkoj koja pruža besplatnu pravnu pomoć migrantima.
U Poljskoj, odvjetnica Aleksandra Pulchny, članica Udruge za pravnu intervenciju (Legal Center Lesvos, Lcl) iz Varšave, opisuje sličnu situaciju: “Od kolovoza 2021. poljski graničari prebacuju osobe koje pristižu iz Bjelorusije u Belovešku šumu. Odvraćanja se nastavljaju jer, unatoč zidu koji je podignut, ljudi i dalje uspijevaju ući na teritorij Poljske. Iako su pojedini sudovi donijeli osuđujuće presude, graničari nastavljaju s odvraćanjima”.
U cilju jačanja mehanizma pružanja pravne i humanitarne pomoći osobama koje pristižu na granicu, udruga je s ostalim partnerima pokrenula Grupu Granica. “Također smo dio Konzorcija za migracije ”, objašnjava Pulchny, “mreže nevladinih udruga u okviru koje zauzimamo zajedničke stavove i sastajemo se s vlastima”. Na europskoj razini, udruga je uključena u projekt Prab, koji okuplja različite organizacije aktivne u borbi protiv prakse odvraćanja. “Ključno je udružiti snage”, ističe Pulchny.
Balpetek se slaže, no naglašava koliko je važno graditi saveze koji prevazilaze granice Europske unije, kao što se dogodilo povodom sedmogodišnjice sklapanja ugovora o suradnji između EU i Turske, kojeg je Lcl, zajedno sa 73 partnera, oštro osudio. “Činjenica da ljudi umiru u međunarodnim vodama ili na nekoj no man’s land (ničija zemlja), mora spontano navesti odvjetnike koji rade u EU da surađuju sa svojim kolegama u susjednim zemljama.
Balpetek navodi suradnju koja se razvila povodom slučaja Barişa Büyüksua, turskog državljanina koji je preminuo 22. listopada 2022. neposredno nakon što je pronađen u gumenom čamcu u blizini turskog grada Bodruma. Prema pojedinim svjedočenjima, muškarac je stigao na grčki otok Kos, gdje su ga grčke vlasti navodno pritvorile i mučile da bi ga potom prisilno vratile zajedno s još četrnaest osoba. Obdukcijsko izvješće, nedavno objavljeno u Turskoj, potvrđuje optužbe o mučenju.
“Što više prisilna vraćanja postaju stvarnost, to više osjećamo potrebu da surađujemo s kolegama u Turskoj”, objašnjava Balpetek, “jer kontinentalna Grčka udaljena je 500 km odavde, a sada, dok pričam, vidim Tursku sa svog prozora. Europa ne završava u Grčkoj niti u Bugarskoj”.
Naličje medalje
Tri udruge polažu nade i u strateško parničenje, iznoseći emblematične slučajeve pred domaće i međunarodne sudove s ciljem postizanja šire promjene na pravnoj i društvenoj razini. “Ovo može biti korisno, no postoji i druga strana medalje”, primjećuje Brambilla, “jer čak i kad pobijedite, vlast se prestroji kako bi obezvrijedila vaš rezultat. Ne treba se obeshrabriti, ali možda je potrebno preispitati koncept parničenja, predviđajući kakav bi mogao biti odgovor državnih vlasti”.
Pulchny iznosi jedan primjer. Nakon nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava, koji je osudio Poljsku zbog administrativnog pritvaranja maloljetnika, “pojedini poljski sudovi promijenili su stajalište”. Međutim, nedavno je pritvorski centar za obitelji u gradu Kętrzynu, na sjeveru zemlje, pretvoren u ustanovu namijenjenu isključivo muškarcima. “Po našem mišljenju, do ovoga je možda došlo zato što je sud zadužen za razmatranje slučajeva spomenutog centra postao isuviše ‘naklonjen djeci’”, objašnjava odvjetnica. “Sada se obitelji s djecom pritvaraju u drugom gradu, gdje je sud manje osjetljiv na ovu temu, te moramo sve iz početka”.
“Država se ne voli pokoravati zakonu”, primjećuje belgijska odvjetnica Selma Benkhelifa, članica mreže odvjetnika Progress . Benkhelifa pripada onoj vrsti odvjetnika koji se ne libe recitirati poeziju Bertolta Brechta (“Naši porazi, vidite/ne dokazuju ništa, osim/da nas je premalo/da bismo se borili protiv besramnosti”) kada sudija odluči vratiti njihove klijente, u konkretnom slučaju mladu Afganistanku školovanu u Belgiji, u zemlju porijekla. “Kada sam se počela baviti ovom profesijom, 2001. godine, suci i odvjetnici često su bili suglasni oko temeljnih principa: postojanje ljudskih prava, jednakost osoba bijele i crne puti. No govorili su nam: ‘Vaš klijent laže’, te smo morali dokazivati da ne laže. Od prije nekoliko godina, čak i kada pokažemo da bi osoba mogla umrijeti ako bi bila vraćena u zemlju porijekla, sudac odgovara: ‘Strpljenje’”.
Predati se nevjerici
Benkhelifa i njezine kolege stekli su naviku da se više ne pojavljuju sami kada riskiraju da se nađu pred vrlo neprijateljski nastrojenim sudom “kako bismo podržali jedni druge, ali i stoga što ponekad čujemo određene stvari… te se pitamo je li mi to sanjamo”.
U Belgiji su se nedavno i suci morali prepustiti nevjerici. Unatoč mnoštvu osuđujućih presuda, više od osam tisuća, koje je donio radni sud te brojnim zabranama izrečenim od strane Europskog suda za ljudska prava, belgijske vlasti nastavljaju kršiti zakon, ostavljajući na ulici tisuće tražitelja azila koji imaju pravo na smještaj. Prema Benkhelifi, ovo odbijanje da se poštivaju odluke sudova označava prekretnicu. “Često kažem da su stranci ispit za liberticidne politike. Urušavanje ljudskih prava kreće od njih jer nikoga nije briga. Ovo je vrlo opasan presedan”.
Unatoč težini izazova, od Varšave do Bruxellesa, od Lezbosa do Milana, volja za borbom ostaje snažna, među ostalim zahvaljujući solidarnosti koja raste između i oko onih koji brane prava ljudi u pokretu. “Naravno, frustrirani smo”, priznaje Balpetek, “ali ono što nam omogućuje da idemo naprijed jeste golema međunarodna solidarnost”, poput one inspirirane slučajem “Šestorice iz Morije”, u kojem je šest mladih Afganistanaca, na temelju upitnih elemenata, osuđeno na teške zatvorske kazne zbog požara u kampu Moria na Lezbosu 2020. (žalbeni postupak, koji je trebao početi 6. ožujka 2023., odgođen je na godinu dana). “Ova solidarnost važna je za nas, ali i za osobe koje su pritvorene”. Dakle, u cijeloj Europi i šire, odnosi između onih koji pružaju otpor – pravnici, nevladine udruge, aktivisti – učvršćuju se na transnacionalnoj razini.
Nešto se mijenja i među samim pravnicima. “Mislim da se pred trenutnim stanjem stvari pojedine kolege radikaliziraju”, primjećuje Benkhelifa, “i prepoznaju potrebu otvaranja granica ako želimo da ljudi prestanu umirati”. Anna Brambilla govori o nužnosti promjene kursa i perspektive, prevazilaženja razmišljanja ograničenog na kontekst azila i vraćanja izvornom poimanju pravâ, slobode kretanja i migracija.
“Promjena se mora dogoditi i na kulturnoj i osobnoj razini”, tvrdi odvjetnica. Stoga, Asgi od 2022. svojim članovima nudi mogućnost susreta sa stručnjacima za migracije u područjima koja se ne tiču prava, u cilju poticanja promjene perspektive i izbjegavanja izolacije i razdvojenosti znanstvenih disciplina. “Također, ne možemo ne primijetiti kako je, čak i među ‘upućenima’, znanje još uvijek suštinski bijelo i zapadnjačko”, dodaje Brambilla. “Kao što tvrdi Rachele Borghi, docentkinja geografije na pariškoj Sorboni, potrebno je ‘dekolonizirati znanje’”, što važi i za područje prava.
“Naravno da sam ljuta, no nisam izgubila nadu jer vjerujem da je pitanje ljudskih prava i demokracije vječna borba”, zaključuje Benkhelifa. “Situacija bi se mogla još nekoliko godina pogoršavati, a potom se poboljšati. “Jedan od razloga zbog kojih sam odlučila postati odvjetnica jeste divljenje prema tuniskoj pravnici Gisèle Halimi. Tijekom alžirskog rata branila je aktiviste i aktivistice Fronte narodnog oslobođenja koji su bili osuđeni na smrt. Halimi i njezine kolege imali su hrabrosti voditi ovu bitku jer su vjerovali u slobodni Alžir. Ja vjerujem u jednakost svih ljudskih bića i u otvorene granice, što mi daje snagu da nastavim ovu borbu, iako se trenutno možda čini utopijskom”.
