Cres, ovce, Europa

Lokalni dužnosnik ujutro, uzgajivač ovaca popodne. Franjo Toić personifikacija je onoga što Europa može biti: lokalna, globalna, sa snažnim osjećajem građanske odgovornosti i zajedništva. Jedan susret

Prvo stižu oni. Franjina supruga Giovanna, sestra Izidora i dvije nećakinje, Veronika i Rebeka. “Franjo dolazi, odvešćemo vas do našeg zemljišta gdje su ovce”, najavljuje nam Giovanna. Čekali smo ih na rubu zemljane ceste na visoravni između Vranskog jezera i Osora, gdje mali pokretni most premošćuje umjetni kanal koji razdvaja otoke Cres i Lošinj.

Boje su zagasite zbog godišnjeg doba i nedostatka kiše. Nebo nad ovim dijelom otoka ne prelijeću galebovi nego bjeloglavi supovi. Iz kamenih suhozida izbijaju eksplozije kleke i ružmarina.

Vraćamo se u auto i polako ih pratimo, tlo je neravno. Zemljani put je ravna linija, isprekidana pravilno nanizanim kapijama. Jedna od djevojčica, Veronika, promptno izlazi iz kola, otvara kapiju, čeka da prođemo te oprezno zatvara. Svaki teren, površine nekoliko hektara, omeđen je suhozidima, koji se ovdje nazivaju gromačama, a tamo gdje ih nema, žičanom mrežom. Ograđuju pašnjake za tradicionalno uzgajane ovce, vidljiv i konstantno prisutan element na cijelom otoku tijekom zimskih mjeseci.

“Ljeti se po danu ređe viđaju. Sklanjaju se u hladovinu”, kaže nam Izidora po dolasku na obiteljsko zemljište, dok djevojčice dijele ovcama komade starog kruha koje su sa sobom donijele u plastičnim torbama. “Ovako smo ih naviknuli – nastavlja Izidora – kako bismo bili sigurni da će nam prići kad stignemo, tako da ih, ako je potrebno, možemo lako pomusti”.

Naime, na otoku Cresu ovce su u slobodnoj ispaši tijekom cijele godine, samo se premještaju s jednog područja na drugo kako bi se osiguralo zanavljanje pašnjaka. Otuda je creska janjetina iznimne kvalitete, pravi pravcati gastronomski “brend”. Upravo je ustrajavanje u ovoj drevnoj tehnici uzgoja omogućilo opstanak bjeloglavog supa, ugrožene vrste koja se hrani isključivo uginulim životinjama.

 

Stiže Franjo. Njegove prve geste odaju suštinu njegovog života. Izlazi iz auta i supruga mu pomaže da odjene jednodijelni radni kombinezon preko hlača, džempera i košulje. Potom se preobuva. Upravo je završio svoj radni dan kao dužnosnik u općini Mali Lošinj i sada, sredinom popodneva, počinje brinuti o stadu, posvećujući se i drugim tradicionalnim poljoprivrednim djelatnostima svoje obitelji: maslinama i pčelarstvu.

Ima trideset pet godina i snažno je vezan za otok i njegove krajolike. “Studirao sam izvan otoka, često putujem, ali ovdje želim živjeti. Što mi se najviše sviđa kod ovaca? Nakon nekoliko sati osvrnem se unatrag i vidim toliko toga učinjenog, a odvojim se i od svih onih Excel listova na kojima radim ostali dio dana”.

Franjo je 2018. godine sudjelovao u natječaju za potporu mladim poljoprivrednicima koji je, zahvaljujući fondovima kohezijske politike Europske unije, organizirala Lokalna akcijska grupa “Kvarnerski otoci ” (u sklopu programa LEADER/CLLD). “Napisao sam projekt i dobio financijska sredstva koja su mi omogućila da ogradim svoja tri imanja električnim pastirom te da iskorijenim kleku”. Učinio je to kako bi svoje ovce zaštitio od divljih svinja, koje su alohtona vrsta i prava pošast na otoku. “Nažalost, razmnožile su se nekontrolirano. Doseljene su radi lova, to je biznis, ovdje dolaze lovci s kopna i iz inozemstva, i spremni su platiti tisuće eura za lijep trofej”. U vrijeme nestašice hrane divlje svinje napadaju i jedu janjce, istrijebljujući i druge lokalne životinjske vrste. “Mi uzgajivači 2010. godine udružili smo se u lovačku udrugu kako bismo zaustavili širenje divljih svinja i muflona. Međutim, situacija je teška i često su za širenje divljih svinja odgovorni oni koji zarađuju prateći lovce koji dolaze izvana. Ovo je mač s dvije oštrice. Politika je dovela divlje svinje na otok i samo politika može pronaći rješenje”.

Franjo razmišlja i o tome da napiše Interreg projekt s talijanskim partnerima u cilju financiranja istraživanja o ovom problemu te da, polazeći odatle, pokuša doći do rješenja. Naime, u Malom Lošinju bavi se pisanjem europskih projekata. “Neposredno po sudjelovanju u natječaju za mlade poljoprivrednike ponuđen mi je posao u općini – kaže Franjo – vezan upravo za europske projekte na otocima Cresu i Lošinju. Mi smo male općine, ali strukturiramo se kako bismo mogli iskoristiti razvojne mogućnosti koje nam nudi Europa”.

Franjo se okreće supruzi, osmjehuje joj se, oboje gledaju nećakinje s tek rođenim janjcima u naručju. Intenzivno žive svoju zajednicu. “Živimo u malom mjestu, Loznati, u unutrašnjosti otoka. Svega nekoliko obitelji. Možda nam je zato prirodnije da razmišljamo kao zajednica, možda više nego oni koji žive u gradu”.

Turizam je veliki resurs, no ujedno i opasnost za otok. “Direktno ili indirektno, svi živimo od turizma i to je velika sreća. Ali često mi se događa da predložim projekte i nove mogućnosti i čujem odgovor: ‘Čemu toliki trud, nama je dovoljan novac od najma stanova’. Istini za volju, nešto se promijenilo nakon Covida, neki moji vršnjaci vidjeli su što se događa ako se prekine priljev turista, srušila im se pokoja izvjesnost, te su na primjer počeli obnavljati maslinike svojih djedova. “Nasreću, kako kažu naši stari – dodaje Franjina sestra – dok vinova loza umire ako se niko o njoj ne brine, stabla maslina znaju čekati”.

Dok privodimo kraju naš razgovor, prilazi nam nekoliko ovaca, kao da su shvatile da će se Franjina pažnja uskoro na njih usresrediti. Svaka ima ime. “Ovo je Flora, pripadala je mojoj baki. Nije više mogla da je drži jer je bila prestara, htjela ju je zaklati. Bili smo kod nje na večeri i uzeli smo Floru, ponijevši je sa sobom vraćajući se na otok kolima i trajektom. Nažalost, baka je preminula. Flora je skotna, uskoro će se ojanjiti”, priča Giovanna s iskrenošću u očima.

Franjine nade za budućnost usmjerene su ka jednom novom i trajnom osjećaju zajedništva. “Potrebno je ukorijeniti svijest o održivosti teritorija, polazeći od školskog obrazovanja, od rada s djecom, uz uključivanje i onih koji se bave turizmom. Evo na primjer, ovdje se stalno suočavamo s nestašicom vode, unatoč Vranskom jezeru. Mi smo navikli zatvarati slavine, no turisti u hotelima s nekoliko zvjezdica takođe bi trebali biti štedljivi”. Na Cresu se nadaju da će ova svijest biti postojna poput kleke, iako je potonja simbol napuštanja pašnjaka i njiva. Otuda i druga Franjina želja, koju nam povjerava pripremajući se da započne svoj svakodnevni posao s ovcama. “Kleka stvara idealno okruženje za divlje svinje koje ne vole otvoreni prostor, sprječava rast trave, a njeno trnje zapliće se u ovčje runo, čineći vunu neupotrebljivom. Volio bih kada bi mladi ljudi, poput mene, obnovili ostala imanja ovdje okolo, pa da se udružimo i sječemo kleku”.

U zajednici koju Franjo zamišlja ima mjesta i za goste. “Nadam se da ću se još dugo moći baviti ovcama, maslinicima i pčelarstvom. Također bih volio pokrenuti seoski turizam. Ima toliko ljudi koji nikada nisu dodirnuli ovcu. Dolaze iz Francuske i Engleske i čude se leptirima. Stoga bi bilo divno upoznati ih s našim tradicionalnim djelatnostima. Uostalom, ako oni kažu da je ovdje raj, onda je doista tako, zar ne?”.