Nicole Corritore intervjuira predsjednicu muzeja Marijanu Dlačić - Davide Sighele
U seocetu Lubenice, u srcu otoka Cresa, nalazi se muzej posvećen ovčarstvu. Simbol teritorija koji, pričajući o sebi, nastoji reinterpretirati i održati živim vlastite tradicije. Susreli smo se s predsjednicom muzeja Marijanom Dlačić
Kako je nastala ideja Muzeja ovčarstva?
Prije više od dvadeset godina, točnije 1999., osnovana je udruga za valorizaciju tradicijskog ovčarstva pod nazivom Ruralna otočna grupa. Potom je Mario Šlosar, jedan od osnivača udruge, pokrenuo ideju o osnivanju Muzeja ovčarstva . Njegova ideja bila je da na neki način oživi Lubenice. Ja sam se u udrugu uključila 2010., dakle kada je projekt već bio na neki način zaživjeo. Meni je sve to bilo blisko, s obzirom da potičem s ovog područja, rodom sam iz obližnjeg Pernata, te sam htjela dati svoj doprinos aktivnostima udruge.
Ideja muzeja ovčarstva konkretnije je artikulirana 2008. godine. Zgrada u kojoj se nalazi muzej u vlasništvu je grada Cresa, a kolokvijalno se zove Popova kuća, zato što je nekada tu bio župnikov stan. Kuća je bila u ruševnom stanju kada ju je udruga dobila na korištenje, te je sve moralo biti obnovljeno, o čemu govori i jedan od panoa napolju. Dakle, krov, zidovi, drveni stropovi, podovi… sve je obnovljeno kako bi se u kuću mogao smjestiti projekt o tradicijskom ovčarstvu.
Osnivanju muzeja prethodila je međutim jedna knjiga…
Upravo tako. Prva značajna inicijativa bilo je izdavanje knjige o tradicijskom ovčarstvu, koja je objavljena 2010., a napisala ju je Marina Jurkota Rebrović. Knjiga govori o ovčarstvu ne samo u Lubenicama nego na cijelom otoku Cresu i na Lošinju. Ovčarstvo na Cresu je specifično po tome što su ovce cijele godine vani, i danju i noću. Već na obližnjem otoku Krku ovce se noću uvode u štalu, dok su ovdje stalno napolju, samo se pomjeraju s jedne parcele, odnosno ograjice, kako ih mi ovdje zovemo, na drugu.
U prošlosti na ovom otočju nije postojalo samo ovčarstvo, mještani su se bavili i raznim oblicima poljoprivrede. Toga se stariji sjećaju. Na primjer, jedna gospođa iz Lubenica ispričala je kako su nekada najviše prihoda imali od prodaje drva. Na starim slikama vide se vinogradi u podnožju Lubenica. Zapravo, nekada je na cijelom otoku bilo mnoštvo vinograda. Danas ih više nema, ali još uvijek ima mnogo maslinika.
Za razliku od ovčarstva, poljoprivredna djelatnost danas je gotovo napuštena...
Sela su skoro prazna. Ostali su samo stariji ljudi, mladi su se odselili u veće centre, u Cres, Mali Lošinj, Rijeku, pa čak i dalje. S odlaskom mladih postepeno je napuštana i poljoprivreda, a ovčarstvo je opstalo baš zato što su ovce po cijelu godinu bile napolju, te nisu morale svaki dan biti izvođene na pašu. Dakle, bilo je jednostavnije baviti se ovčarstvom. Iz istog razloga je opstalo, odnosno obnovljeno je i maslinarstvo. Za razliku od vinograda, koji ako se ne obilaze nekoliko godina postanu neprepoznatljivi, masline i nakon više godina zapuštenosti ostanu rodne, te uzgoj može biti nastavljen.
Zašto ste odlučili fokusirati se baš na ovčarstvo?
Bazirali smo se na ovčarstvu jer je ono turistima i posjetiteljima najprepoznatljivije za ovaj kraj. Međutim, kada razmislim nakon toliko godina, možda smo mogli dodati još nešto da pokažemo da na otoku nije postojalo samo ovčarstvo. To će nam možda biti buduća vizija: pokazati da je nekada na otoku, pored ovčsrstva, bilo i drugih djelatnosti.
U početku smo izdavali knjižice o raznim aspektima ovčarstva i tako smo popunjavali stalni postav. Onda smo 2019., kada smo obilježavali dvadeset godina, napravili ovaj novi postav. Ideja postava je da se bavljenje ovčarstvom pokaže kroz godinu, dakle hod kroz godinu koji pokazuje da je čitava djelatnost bila u skladu s prirodom.
Možete li nas provesti kroz prostorije muzeja?
Prva i najveća prostorija posvećena je proljeću, dakle onim aspektima ovčarstva koji su vezani za proljeće. Proljeće nije samo početak života u prirodi nego i početak života ovaca jer se ovce tada janje. U ovom periodu je uvijek bilo najviše posla. Janjci se moraju obilaziti svaki dan, provjeriti da li je ovca posisana. Ovce su kao ljudi, neke svojim janjcima daju više sisati, neke manje. Ako se janjci zaigraju i zalutaju, neke ovce će ih odmah tražiti, neke ne… Tako da se janjci svaki dan moraju obilaziti. Također, opasni su i krpelji, za ljude mižda nisu toliko opasni pa čak ni za ovce, ali za male janjce je jako opasno ako im isišu krv, tako da se onda mažu posebnim pripravkom.
Nekada se najviše prihoda dobivalo od prodaje janjaca, onda je slijedila mužnja i pravljenje sira, potom su se ovce u kasno proljeće strigle. Sve ove aktivnosti prikazane su u prvoj prostoriji. Nastavljajući šetnju stiže se do sporedne sobe, u kojoj su predstavljene djelatnosti koje se obavljaju ljeti, u gornjoj sobi je jesen, a potom zima.
Opisan je i proces striganja i prerade vune...
Priča o vuni najbolje ilustrira cijeli proces. U kasno proljeće, odnosno rano ljeto ovce se striglo. Potom je bilo važno da se vuna opere, no to se radilo tek u kolovozu iz više razloga. Prvo, tada je bilo najtoplije, te se vuna najbrže sušila. Drugo, u tom periodu nije bilo drugih poljoprivrednih poslova, tako da je bilo vremena za pranje vune. Nakon pranja vuna se češljala. Ovdje su izloženi svi predmeti koji su korišteni u ovu svrhu.
Onda tek po zimi, kada su bili kraći dani i kada su žene više vremena provodile kod kuće, vuna se prela. U muzeju su izloženi i takozvani munineri , koji su korišteni zimi.
Ne nedostaje ni osvrt na gastronomsku kulturu…
Posljednja prostorija posvećena je upravo jednoj vrsti kolača, koji se pravio od ovčjeg želudca i bio je specifičan po tome što se pravio samo tokom pusta, tj. karnevala. Ovdje se i završava izložba: krenuli smo od veljače/ožujka i janjenja, znači od početka života, prošli smo sva godišnja doba, te ponovo došli do veljače, zatvarajući krug pričom o hrani.
Zašto ste odlučili otvoriti muzej baš u Lubenicama? Ovdje danas više nitko ne živi…
Do prije nekoliko godina ovdje su živjele tri nonice doslovno čitave godine. Sada kad zahladi, idu kod djece u Cres. Mislim da po posljednjem popisu stanovništva piše da ima osam stanovnika, ali to je samo formalno…
Zašto Lubenice? Kao što možete vidjeti, Lubenice su vrlo posebne. Htjeli smo na neki način promovirati ne samo Lubenice nego cijeli ovaj kraj. Zato smo i izdali jedan vodič posvećen cijelom kraju. Prije pokretanja muzeja ovdje nije bilo ničeg sličnog, ne samo ničeg sličnog nego uopće nikakvih sadržaja. Doduše ljeti radi jedna konoba, nešto se prodaje, ali mi smo htjeli turistima i posjetiteljima ponuditi nešto više.
Je li ovčarstvo i dalje prisutno u ovom kraju?
Trenutačno najveći problem predstavljaju divlje svinje. Dolaze čak i do grada Cresa, napadaju čak i ovce i jedu mlade janjce. Ovaca je sve manje i sve veći broj ljudi odlučuje da napusti ovčarstvo.
Dakle, teško je riješiti problem divljih svinja?
Da. U nekim drugim državama i na drugim otocima su uspjeli čak iskorijeniti divlje svinje, no za to je potrebno donijeti zakon na državnoj razini. A naša država, iz nekog razloga, takav zakon ne donosi. Jedino što je usvojeno jeste da nema lovostaja, odnosno da se mogu loviti cijele godine. Ali tako se ne može riješiti problem.
Međutim, rješenja postoje. Negdje su pokušali riješiti problem sterilisanjem, dakle i to možda može biti jedna opcija. Sve više se čuju priče da divlje svinje dolaze i u okolicu Rijeke, u sama naselja. Ovdje na otoku situacija je još gora jer je teren ograničen. Kao što sam već rekla, da bi se problem riješio, potrebno je donijeti poseban zakon. Grad Cres probao je intervenirati na lokalnoj razini, čak i županija na regionalnoj razini, ali ipak država mora donijeti zakon.
C’è una pecora particolare qua a Cherso?
Postoji li neka posebna vrsta ovce ovdje na Cresu?
Da, zove se creska pramenka. Danas se uzgaja samo zbog janjaca, no nekada se pravio i sir, prodavala se ovčja koža. Nije uzgajana samo zbog sira, kao na Pagu, niti samo zbog vune, nego zbog svih aspekata zajedno. Svi proizvodi koji se od nje dobijaju dobri su i kvalitetni.
U odnosu na ostale vrste, creska pramenka je malo sitnija i vitkija, ima duge noge, jer ovdje je neravan teren, puno je grota.
Ovo je mjesto na kojem se pokušavaju očuvati tradicije, pokušava se održati sjećanje na ono što je nekada postojalo. S ove posebne točke promatranja, mislite li da je moguće postići ravnotežu između turizma i očuvanja teritorija?
Ovih dana vodi se rasprava o namjeri da se ovdje, u blizini Lubenica, napravi kamp. Lokalno stanovništvo se protivi, što je s jedne strane razumljivo, s druge strane to bi možda bila dobra stvar. Kamp bi radila jedna tvrtka s mnogo novca, no pitanje je koliko bi od toga bilo koristi. U usporedbi s Valunom, koji je više turističko mjesto, ovdje bi bio preveliki jaz, prevelika razlika. Trenutno ovdje nema ničega, nema više ni ljudi, selo je sve više zapušteno. Kada bi bilo više ljudi, kao u Valunu, bilo bi drugačije. U nekim drugim mjestima ljudi su se pobunili [protiv sličnih projekata], jer su u njima vidjeli problem. Međutim, ovdje više nitko ne živi, mogu se ljudi pobuniti, ali to nije to jer nitko nije na licu mjesta. Dakle, ostaje otvoreno pitanje kako razvijati turizam na ovom području, imajući u vidu i problem divljih svinja.
Jeste li zadovoljni onim što ste uradili tijekom svih ovih godina?
Da, zadovoljni smo, i kada je muzej otvoren, od lipnja do rujna, atmosfera je vrlo vesela.
Imate li, kao predsjednica, neki san za ovo mjesto? Kako biste ste željeli da izgleda za pet ili deset godina?
Ono što ne bih željela jeste da se više nitko ne bavi ovčarstvom. Kao što sam spomenula, ja sam iz Pernata, moji roditelji još uvijek imaju dvadesetak ovaca, ali mi također imamo jako veliki problem s divljim svinjama. Ja se time ne mogu baviti, tako da će i oni vjerojatno odustati. Ali ono što zaista ne bih željela jeste da sve ovo ostane na slikama, da se više ovčice ne mogu vidjeti vani. Priča bi se mogla proširiti i na ono što sam već spomenula, odnosno na činjenicu da ovdje nije postojalo samo ovčarstvo. Vizija je da se ukaže na suživot s prirodom, ne da bismo ste vratili sto godina unazad nego da naučimo čuvati prirodu i otok, u cilju pronalaženja određenog balansa.
LAG - Lokalna akcijska grupa
Mnogo je onih koji rade na tome da tradicija ovčarstva na Cresu opstane. Među njima je Lokalna akcijska grupa (LAG) Kvarnerski otoci , partnerstvo predstavnika javnog, gospodarskog i civilnog sektora s otoka Krka, Cresa i Lošinja, osnovano s ciljem promoviranja ruralnog razvoja putem lokalnih inicijativa i partnerstava, poboljšanja životnih i radnih uvjeta, diversifikacije gospodarskih djelatnosti, obezbjeđivanja protoka informacija i prenošenja znanja te razvijanja sinergija i mreža između svih subjekata koji žele doprinijeti razvoju ruralnih područja. LAG također organizira natječaje za potporu inicijativama posvećenim ovčarstvu. Poticanje ovčarstva izričito je istaknuto kao vrlo bitno u Nacionalnom planu razvoja otoka RH 2021. - 2027. koji je izrađen u sklopu kohezijske poltike EU: “Ovčarska proizvodnja najrazvijenija je na otocima Pagu, Cresu i Braču. Potrebno ju je poticati jer ima pozitivan utjecaj na otočno gospodarstvo, smanjuje odljev stanovništva, doprinosi biološkoj ravnoteži, a utječe i na smanjenje rizika od požara”.
Europski dan vune
Brojne udruge s otoka Cresa sudjelovale su u prvom Europskom danu vune koji je obilježen 9. travnja 2021. Događaj, koji je zbog pandemije Covid 19 održan putem digitalnih platformi, organizirala je EWE – Europska razmjena vune, a promovirala ga je agencija OTRA. Udruga ROG-MO aktivno je sudjelovala u inicijativi, zajedno s udrugama Ruta i Pramenka , predstavljajući europskoj publici promotivni video, posebno izrađen za ovu priliku, posvećen otoku, ovčarstvu i problemima s kojima se ova djelatnost suočava, ali i raznim načinima upotrebe vune, poput izrade filca.
