Igor Mandić, odlazak zuba kritike

U Zagrebu, 13. marta, preminuo je Igor Mandić (1939-2022), posljednji veliki hrvatski i jugoslavenski književni kritičar. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

U subotu, 12. marta, objavljen je zadnji prilog Igora Mandića u rubrici “Zub kritike” zagrebačkog dnevnika “Jutarnji list”, za koji je pisao u posljednje vrijeme. Sutradan je zauvijek napustio hrvatski, regionalni i sve neveseliji evropski i svjetski cirkus.

Zubi? Vade se, kvare ili ispadaju. U vrlo oskudni katalog zuba koji su otišli, dakle ni pali, ni pokvarili se u periodu postsocijalizma (istina, ima mnogo poklonika “slobode” riječi koji bi ih rado iščupali), lako je uvrstiti Igora Mandića, književnog kritičara, esejistu, novinara i polemičara. Treba li dodati da sve to, u njegovom slučaju, važi i za period socijalizma? O kojem je reditelj i pisac Žika Pavlović, iako je bio u nemilosti ondašnjih vladalaca, jednom prilikom izjavio da je, u poređenju sa svim što se desilo i dešava nakon 1991, bio Periklovo doba.

Povodom njegove smrti, ni mnogo prije a ni poslije Balaševićevog odlaska, nije bilo toliko objavljenih video i pisanih komentara u cijeloj ex Jugoslaviji. (Neko je obješenjački primijetio da je zadnja riječ u posljednjem Mandićevom prilogu za subotnji “Magazin Jutarnjeg”, bila pivo.) Zanimljivo zapažanje! Nije se stidio svog hedonizma (“odvajao sam od usta da bih dobro jeo i pio”), kao što se nikad nije ustručavao da bude oštar u svojim recenzijama i esejima. I ne samo o knjigama i piscima, već i o društvenim fenomenima i njihovim pokretačima.

U periodu socijalizma (pod)nosio je etiketu antikomuniste (što stoji), ali i desničara i konzervativca što je komično ako se prisjetimo koliko je njegovih “crvenih” kritičara nakon 1989. (i ne samo u Hrvatskoj) pljunulo u socijalistički tanjir. Dakle onaj iz kojeg su se obilno nažderavali, te zamijenili “totalitaristička” odijela za sadašnja “demokratska” a bajati rječnik bratstva i jedinstva izokrenuli u još uvijek frišku i politički unosnu nacional-šovinističku retoriku, Mandić je ostao među rijetkima koji je ostao dosljedan sebi i potrebi da i da dalje bude glas kritike i razuma. I to ne samo u Republici Hrvatskoj već i u Bivšoj Federalnoj; i ne samo o knjigama.

Budući da je pomen njegovog imena i djela u Italiji i Evropi isto što i, kako bi rekao Zuko Džumhur, priča o španskim selima, evo nekih crtica o posljednjem velikom književnom kritičaru i polemičaru u Regionu. (Neka mi oproste Mandićeve sjeni: on je region smatrao besmislenim konceptom, ali - ajme! - lično nemam bolji.) Nego, da vidimo ko je bio čovjek i pisac Igor Mandić.

Igor Mandić je rođen u Šibeniku 20. novembra 1939. godine. U Splitu je završio gimnaziju, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nikad nije zaboravio ni lik ni djelo svog profesora Ive Hergešića, vrsnog znalca svjetske književnosti. Novinar je “Vjesnika”, od 1966; piše i za beogradske revije “Nin” i “Dugu”; tokom devedesetih pisao je komentare za “Slobodnu Dalmaciju”, “Feral Tribune”; kratak period 2000. proveo je na dužnosti glavnog urednika “Vjesnika”. Od 2006. imao je status slobodnog umjetnika. Niko među onima koji slove kao “značajni” nema tako malo nagrada kao Mandić. Jedinu mu je uručilo Hrvatsko novinarsko društvo, za životno djelo 2005. Godine. Jedino društveno priznanje, 2019: počasni doktorat riječkog Sveučilišta zbog posebnog doprinosa od trajnog značaja razvoju kulturalnih studija u Republici Hrvatskoj.

Za nagradama nije trčao. Dakle, nije upražnjavao tu vrlo raširenu “atletsku” disciplinu mediokrioteta koji traže vanjske potvrde vrijednosti svojih djela (i nedjela).

Istina, govorio je da se ne bi ljutio da ih je bilo, koja pinjez nije naodmet ni slobodnim misliocima. Ali, biti contro, biti antidogmat, ne izbjegavati oštrinu iskaza, smatrati polemiku vježbom duha u sukobu sa pseudointelektualnim prizemljem (i podzemljem) i klerikalizmom, to ima svoju cijenu. Sad, kad ga više nema, kad su nam ostale samo njegove britke misli, kritičke žaoke i poruka o “slobodi lajanja” kao hljebu nasušnom, šta da pomislimo? Možda… U Regionu, kao i u Hrvatskoj, nema duhovne fukare bez kojekakvih nagrada i odlikovanja, pa zašto da piscu tridesetak knjiga eseja, rasprava i studija ne učinimo čast konstatacijom: bilo je sjajno što se Mandić nije spuštao do nivoa književnih kuhinja. (I stanovao je visoko, u skromnom stanu, na dvanaestom spratu jednog od građevinskih čudovišta - kako neki zapadni putnici nazivaju nebodere u gradovima ex Jugo, usput zaboravljajući one u svojim zemljama. Bilo je i u tome neke pravde: neka nacionalisti, koji i žive misle nisko, ostanu dolje?)

Dakle, Mandić je više volio jela iz prave kuhinje.

Poznavaoci njegovog cjelokupnog djela smatraju da su neka već preživjela onu kritičnu liniju od koje počinje zaborav: “Mysterium televisionis” (1972), “Gola masa” (1973), “Nježno srce” (1975), “Policajci duha” (1979), “Književnost i medijska kultura” (1984), “Književno (st)ratište” (1998), “Prijapov problem” (1999), “Slobodno lajanje/ Zauzeto Hrvat” (2011). U posljednje dvije decenije pažnju čitalaca privukle su njegove četiri autobiografske knjige: “Sebi pod kožu” (2006), “U zadnji čas” 2009, “Oklop od papira”, 2014. te osobito “Predsmrtni dnevnik” (2017). Nezaobilazna je njegova studija, po mnogima njegovo kapitalno djelo, “Zbogom, dragi Krleža” (1988).

Jedan od Mandićevih prijatelja je nedavno izjavio kako je pisac u svom stanu imao uokvirenu prvu stranicu NIN- a, jedan od brojeva iz 1996 : Igoreva fotografija, ispod: “Hrvat u Beogradu”. Povodom te njegove posjete slijedila je neviđena hajka, uz utrku u gađanju epitetima – od velikosrbina do komunjare (njemu koji je u Šuvarevoj “Bijeloj knjizi” imao posebno mjesto kao antikomunistički element!).

Mandić je bio kritičar naše varijante socijalizma i jednopartijskog sistema (koji je uglavnom prožderao sam sebe), ali je podjednako bio oštar prema kapitalizmu, Briselu i Evropi u kojoj, smatrao je, Hrvatska je u polukolonijalnom položaju.

Usudio se da sve državne projekte nastale na pepelu Jugoslaviju nazove propalim. Ma jeste, razdrmavao je (ne)svijest miliona iz Bivše ocjenom da su i Kraljevska i Titova Jugoslavija bile istorijska nužnost, a govoreći o kontinuitetu zajedništva prekinutom 1990. uzbuđivao je ponajviše profitere novih političkih stvarnosti. Sve što je napisao o hrvatskim nacionalistima, lako se može pripisati srpskim i bošnjačkim (da se ograničm na ove, meni poznatije od ostalih u Regionu).

Ipak, Mandić je pažnju kontinuirano ponajviše privlačio svojim kritičkim pogledima na prozna djela iz takozvane tekuće projekcije. Bilo je poprilično onih koji su svake subote očekivali njegovu novu recenziju u “Jutarnjem”. (Njegov zub kritike nije poštedio ni Jergovićev roman “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”). Erudit, poznavalac umjetnosti i filozofije, poliglota, nije bio zloban. Dalje od sarkazma nije išao, ali je, svejedno, znao jako ozlovoljiti prije svega savremene hrvatske književnice, prevođene na druge jezike. Redakciji “Jutarnjeg lista” čak su bile uputile peticiju, da se odstrani neugodni zub!

I tako, Mandić je konačno našao mir. I smiraj pred neprestanom mišlju na Adu, kćer jedinicu, koju su njegova supruga i on izgubili prije dvadesetak godina.

Svima koji ne bježe pred pitanjima o dobu u kojem živimo i knjigama (ako ih, slučajno, čitamo) ostavio je nemir, i više od toga: potrebu za nemirom. U svakom smislu i kontekstu – i tamo gdje se sa njim nimalo ne slažemo.

Fragmenti iz djela i intervjua Igora Mandića

Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva… (“Nježno srce”)

To je polemika s ocvalim komunističkim režimom i treba je gledati kroz tu prizmu – jedan veliki pisac bio je zloupotrijebljen od moje malenkosti kako bi se pokazale loše konzekvencije sustava u kojem je i on dijelom sudjelovao, ali za koji, dakako, kao pisac nije kriv (…) Kao što sam već rekao, preko Krležina opusa i tadašnjih filokrležijanaca, koji su svi bili lažni, obračunavao sam se de facto sa sistemom. Zato je moja knjižica ustvari prokrležijanska (…) U Krležinim je knjigama pritajeni TNT i tko god ga pokuša aktivirati u opasnosti je da raznese i društvo i sebe samoga. Jer od onog trulog tuđmanoidnog sustava koji je počeo 90-ih godina, sve je dolazilo u koliziju s krležijanstvom do danas. Odnosno sve što loše kažemo o tom društvu opravdava krležijanstvo. I to je kontradiktorno kao i sam Krleža, a on je toliko golem da mora biti kontradiktoran… (O svojoj studiji “Zbogom dragi Krleža”)

Opisujući naše susjedstvo kao inozemstvo, taj leksikon je pokazao da smo se ušančili i ulogorili u jednu malu garsonjeru. U takvom ograđivanju prepoznao sam najgori malograđanski, egomanski strah od odmjeravanja prema susjedima. Odjednom je hrvatska književnost postala okružena sitnim literaturama, tu prije svega mislim na Srbiju, jer ostale literature, slovenska ili makedonska nama uopće nisu bitne. Taj prikaz srpske književnosti je sramotno nizak jer su izbačeni mnogi svjetski poznati srpski pisci, valjda zato da bi se posredno pokazalo da je hrvatska književnost veća. To je sramota hrvatskog intelektualizma… (Povodom “Leksikona stranih pisaca”, Školska knjiga, Zagreb, 2001).

Uredno sam kršten i išao u crkvu, ali mi je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je biti Hrvat neka velika prednost. Pametni ljudi se toga odriču. Što je sadržaj hrvatstva? Antisrprstvo? Mene to ne zanima!

Moj rad bi bio ovakav i da ga nitko ne cijeni. Društveno sam neuvažavan, i u socijalizmu i danas. U socijalizmu sam objavio svojih prvih dvadeset knjiga. Nisam dobio niti jednu društvenu nagradu, državnu nagradu. Ne plačem za njima, osim iz financijskih razloga. Drugi oblik uvažavanja nisam doživio. Osim, ponekad, od običnog puka na ulici. Vrijedi mi puno kad mi priđe nepoznata žena i veli: "Gospon, hvala što živite!" Ti kapiši? Taksist tu stoji pa ga pitam: jeste li slobodni? On veli, nisam, ali to ste vi. Pa sam sjeo i poklonio mu moju knjigu "Predsmrtni dnevnik". To mi više znači nego da me akademici pozdravljaju: "Servus, amice".

Mnogima sam progledao kroz prste, promovirao sam desetine pisaca koji su kasnije postali zvijezde, ali mi to nikad nisu priznali, jer kako je dobro rečeno, ni jedno dobro djelo ne ostane nekažnjeno. Ni jedna moja pozitivna kritika nije prošla nekažnjeno. Svaka mi se vratila u lice. Kako su se, naime, mijenjale političke prilike u nas, tako se mogla čuti rečenica: Je, on je dobro pisao o mojim knjigama, ali on je... Što? Srbofil, Jugoslaven, Jugoslavenčina, pa čak i četnik. On je dobro pisao o meni, ali... Dobro djelo se mora naplatiti zlim posljedicama.