Komedijant slučaj u ulici Fajluti

Domeniko Fajluti (1872-1923) bio je u svoje vrijeme jedan od veoma traženih portretista. Živio je i stvarao u Beču, Budimpešti, Parizu, Minhenu, Bukureštu, Sofiji Beogradu… i Komedijant Slučaj postavio ga na putu Božidara Stanišića

Kad sam na Cetinju, onog davnog julskog dana 1978, u Muzeju [1] kralja Nikole Prvog Petrovića Njegoša prvi put vidio portrete jedinog i posljednjeg crnogorskog kralja i njegove supruge Milene, nisam obratio pažnju na ime autora. Ni kasnije, osamdesetih – kad sam u dva navrata sa ekskurzijom maturanata iz Maglaja, posjetio Narodni muzej Crne Gore, u kojem je nekadašnji dvor kralja Nikole Petrovića i onomad bio njegov najposjećeniji dio. Meni, izletniku u italijansku umjetnosti u kojoj sam se tada kretao kao da su nakon Ɖota, Botičelija, Ticijana, Rafaela, Leonarda, Mikelanđela, Karavađa…, i nekih modernista (Modiljani, Gutuzo) nastali močvara i pustinja, ime autora portreta kraljevskog para dugo je bilo samo neki Italijan.

I…tako, Neki je naslikao portrete kralja Nikole i kraljice Milene. (Dva, na kojim je njihova cijela figura, nalaze se u kraljevoj kancelariji, a ostala dva u kraljičinoj spavaćoj sobi.) A taj Neki, očito učenik ponikao iz duge klasične akademske tradicije portretista, čini se da je imao oko slično objektivu fotoaparata, kojem ne izmiče ni sijeda vlas u kosi, ni prsten na ruci, ni najsićušniji nabor na odjeći. To su oni slikari “fotografi” kojima možemo zahvaliti što znamo kako su, približno realno, izgledali veliki filozofi, književnici, naučnici – recimo Spinoza, Gete, Franklin… (Takođe napoleoni svih sojeva, ali oni prethodno pomenuti – zar ne? - više su nas zadužili.)

Ime Nekog sam saznao zahvaljujući Istoriji u Pokretu devedesetih u Bosni i Regionu, kad sam najednom postao dezerter, izbjeglica i izdajnik najmanje dva, a možda i tri etnička projekta. Ali, ni pitanjem izdajstva ne bih da razbijam svoju, a bogami ni vašu glavu, pogotovo na ovim vrućinama, od kojih se znoje i klima-uređaji i ribe u vodi.

Svejedno, zahvalan sam i Komedijantu Slučaju, ponajboljem pomoćniku pomenute istorije, koji odlično zna da pojedinačna volja, pa još ako vesla protiv struje, vrijedi koliko i dvije crvljive trešnje.

Komedijant je, da vas podsjetim, onaj Crnjanskijev nevidljivi a prisutni harlekin iz njegovih Komentara uz ‘Itaku’, koji s nevjerovatnom lakoćom odlučuje o životu i smrti u ratu. U mladosti, pjesnik povratnik iz Velikog rata, u svom Objašnjenja ‘Sumatre’, napisao je i ovo: “Osetih, jednog dana, svu nemoć ljudskog života i zamršenost sudbine naše. Video sam da niko ne ide kuda hoće i primetio sam veze, dosad neposmatrane…”

O tim vezama, dotad neposmatranim, pokušavam već godinama da pišem prozu iako slutim da bi samo neumoljivo oko video kamere moglo prikazati stvarno stanje rasutosti Ex Jugosa i osobito Bosanaca svih fela, raspršenih po teritorijama osamdesetak zemalja. Ni ovo ne pišem kako bih se žalio na zlehudost Istorije i njenih komedijanata. Ne, ni to ne bi imalo smisla, pogotovo u pokušaju sebičnog izdvajanja samo jedne tragedije, dakle danas, kad su migracije sudbina miliona pogođenih nama nevidljivim ratovima, ekonomskim interesima “boljeg svijeta” i klimatskim katastrofama stvarnost koja je – evidentno - već najava budućnosti. Ipak, prisjetimo se - dosadno li to ponavljam? – onih pet miliona ex Jugosa koji su između 1991. i 2000, od Ljubljane do Skoplja, promijenilo adresu. Ali, i to samo ako nam je od pomoći razumije ono enormno Sve.

Već dugo mi Neki nije neki slikar, zove se Domeniko Fajluti (1872-1923).

Već dugo – od onog davnog novembra 1992, kad sam u Culjanu (opština Pocuolo del Friuli) zastao sa mojima pred velikom drvenom kapijom Centra za prijem migranata “Ernesto Balduči”. Vrata je otvorila ruka don Pierluiđija Di Piace [2]. Bili smo prvi u nizu prihvaćenih iz Bosne koji su u Centru našli utočište, moja malenkost je tako dobila mogućnost da piše.

I danas stanujem u Culjanu, u Ulici Domenika Fajlutija. To pišem u brk famoznoj privacy. Fajlutijeva rodna kuća, na kojoj je spomen-ploča (očito je za restauraciju), nedaleko je od moje. (Često mi pozvoni na vrata neki od Spidi Gonzalesa brze pošte, upita me je li potrefio pravu ulicu, jer limene table sa nazivom odavno nema.)

Iznova listam knjigu [3] koju je o Fajlutiju, “prijatelju istinitog”, napisala grupa njegovih obožavalaca one davne 1923, nakon umjetnikovog preranog odlaska. Sve su opisali, detaljno i pasionirano, od njegova rođenja u porodici skromnih poljoprivrednika, Karla i Eufrazije Fogolin, preko osnovnog i zanatskog školovanja u Friuliju, sreće da je za svoj talenat od malih nogu imao razumijevanja u roditeljskom domu i kod onog friulskog zanatlije koji je osjetio kolika bi šteta bila da od dječaka ne postane neko važan u umjetničkom poslu, pa do popularnosti i slave portretiste. Slikao je pretežno u evropskim i južnoameričkim prijestonicama. Jeste, slikao je one koji su mogli sebi da priušte un ritratto vero di un servo della verità (da ovako sažmem brojne pohvale iz knjige o njemu), ali to je činio solidno, kao i njegovi učitelji iz venecijanske Akademije (di Belle Arti) Etore Tito i Antonio Dalcoto, te oni kod kojih je u Firenci studirao figurativne umjetnosti. Bio je, dakle, u svoje vrijeme jedan od veoma traženih portretista. Živio je i stvarao u Beču, Budimpešti, Parizu, Minhenu, Bukureštu, Sofiji Beogradu… (O njegovom beogradskom periodu ne znam ama baš ništa). Najveću slavu doživio je u posljednjoj fazi svog života u Urugvaju, Venecueli, Argentini i Brazilu. U Muzeju Paulista u Sao Paolu dvije sobe su posvećene njegovim radovima. Sve portreti, sve značajne i, naravno, bogate ličnosti onog doba. O tome mi je pripovijedao njegov pranećak Augusto. Živi u Culjanu, a posjetio je Paulistu. Neki vrag mi dopušta da ne dodam kako sve one face bogatih, uticajnih i moćnih Brazilaca Fajluti nije naslikao, otplovile bi mirno u zaborav.

Domeniko Fajluti je boravio na Cetinju od februara do kraja juna 1910. Prvo je slikao kraljicu, a za to vrijeme, kako vele autori one knjige, ćaskao je sa Ksenijom i Verom, jedinim neudatim od devet kćeri kraljevskog para. Tokom kraljevog poziranja slikar je sa njim razgovarao na italijanskom o Parizu, gdje je Nikola Prvi Petrović Njegoš (1841-1921) boravio prije ustoličenja za crnogorskog knjaza 1860, nakon ubistva knjaza Danila, nasljednika vladike Njegoša. Takođe o Veneciji, italijanskoj umjetnosti i kraljevoj kćeri Jeleni, italijanskoj kraljici. (Nikolu Petrovića su, malo u šali, malo u zbilji, nazivali “evropskim puncem” jer je pet kćeri udao na dvorove – od Moskve do Rima; i princ Mirko, jedan od njegova tri sina, bio je oženjen jednom evropskom aristokratkinjom). Kralj je bio vrlo obrazovana ličnost, odličan govornik a napisao je nekoliko književnih djela, među kojim su pjesma Onam,’nam – koja svojevremeno zamalo nije postala crnogorska himna, i drama Balkanska carica.

U pozadinu kraljevih portreta (u prirodnoj su veličini takođe kraljičini) Fajluti je “nadodao” mjesta njegove ratne slave u bitkama protiv Turaka – Skadarsko jezero, Boka kotorska, Ulcinj… Za obilaske Boke, kako bi skicirao pejzaže, slikar je na raspolaganju imao kraljev brod.

Ipak, lica kraljevskog para interesantnija su od svega ostalog na portretima.

Fajlutijevoj “fotografskoj” tačnosti nije promaklo, čini se, ništa od duhovnog i emotivnog stanja portretisanih. Kraljev pogled je pogled ratnika i državnika, ali slikaru nije pobjegla sjenka zabrinutosti vođe jednog malog naroda koji je istrajavao u svojoj borbi za fizički opstanak; on pozira slikaru u jednom od najburnijih perioda svoje vladavine obilježenog unutrašnjim političkim trzavicama i konkurencijom sa dinastijom Karađorđević koja nije gledala dobrim okom na njegove aspiracije. Ne, Nikola nije skrivao svoje pretenzije na srpski i, kako je smjelo predviđao, budući južnoslavenski prijesto. Ni njegove namjere da kneževinu Crnu Goru proglasi kraljevstvom a sebe kraljem nisu imale pozitivan odjek u Beču, Istambulu i Beogradu. Uz to, aneksiona kriza (1908, bečka aneksija BiH) bila je još uvijek aktuelna, pa kralj, koji je tako mnogo učinio na modernizaciji Crne Gore vješto vodeći svoju malu zemlju i tražeći moćne saveznike (Rusija, Francuska, Italija), nije ni mogao biti bezbrižan.

Lice i držanje kraljice Milene odlikuju suzdržanost i odmjerenost, ali ona nije majka, supruga i kraljica bez osjenka zabrinutosti. Čini se da na tom licu stoji, neizrečeno ali prisutno: “Šta nas čeka? Kuda idemo?” Porijeklom je bila iz roda Vukotića, kćerka uticajnog vojvode Petra, prijatelja Nikolinog – za kojeg su je vjerili kad je imala šest a udali kad je imala trinaest godina.

Ipak, lako je “iščitavati” portrete onih čija sudbina nam je poznata. Jeste, sve je lako nama koji se šetkamo muzejskim odajama. Lako nam je to činiti jer poznajemo životni put kraljevskog para, znamo i da se Crna Gora u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca odrekla svake samostalnosti. To je jedna duga priča u kojoj se susreću biografije članova dinastije Karađorđević (Zorka, Nikolina kćerka, supruga kralja Petra I, majka princa Aleksandra, koji je, kao i njegov brat Ɖorđe, rođen na Cetinju), Crna Gora i Srbija u Velikom ratu, istorija propasti četiri svjetska carstva na kraju tog rata, te formiranja prve države Južnih Slavena. Nije ta povijest završena ni do danas, ali ne bih o njoj – ne moram baš tako učestalo kvariti moje priloge OBC-u aktuelnom politikom.

Kralj Nikola je umro u Francuskoj, 1921, u Antibu, na Azurnoj obali. Njegova supruga Milena – dvije godine kasnije. Sahranjeni su u ruskoj pravoslavnoj crkvi Isusa Spasitelja, u San Remu, kao i njihove kćeri Ksenija i Vera. Godine 1989, nakon komplikovanih međudržavnih procedura, njihovi zemni ostaci su preneseni u Crnu Goru, na Cetinje. Nalaze se u crkvi Rođenja Bogorodice, na Ćipuru, koju je na ostacima drevnog manastira Crnojevića, 1890. podigao kralj Nikola. U toj crkvi počiva i Ivan Crnojević, osnivač Cetinja.

Pitam se na kraju ovog zapisa je li se slikar Fajluti na Cetinju možda sjetio onih stihove genija iz Stratforda na rijeci Evon, iz Kralja Ričarda Drugog: “U ime Boga, posjedajmo na zemlju / I pričajmo tužne priče o sudbini kraljeva”.

---

[1] U Muzeju kralja Nikole objedinjeni su fondovi Vojnog i Nacionalnog muzeja, ustanove osnovane u 19. vijeku, kao i sačuvana kolekcija predmeta iz crnogorskih kraljevskih rezidencija. To je je muzej istorijskog karaktera sa sačuvanim ambijentom dvora. Osnovan je prvobitno kao Narodni muzej 1926. godine, kasnije kao Državni muzej Crne Gore. Danas je njegova ekspozicija uglavnom memorijalnog tipa sa akcentom na Dvor kao političku instituciju nastalu na određenom stupnju razvoja države i na njegovu ulogu u spoljno-političkim odnosima zemlje. Muzej raspolaže sa nekoliko desetina hiljada predmeta raspoređenih u arheološkoj, etnografskoj i umjetničkoj zbirci, kao i u zbirkama odlikovanja, oružja, plaketa, pečata, grbova, zastava i fotografija. Stalna izložba muzeja zamišljena je kao rekonstruisana unutrašnjost kraljevske palate, koja prikazuje širok spektar predmeta iz života dinastije Petrović Njegoš. U bogatoj kraljevskoj biblioteci nalaze se i primjerci knjiga koje je izdala štamparija Crnojevića – Prva knjiga ikada štampana među Južnim Slovenima – Oktoih prvoglasnik, štampan na Cetinju 1493. godine. (Sinteza internetskih prezentacija NMCG).

[2] Pierluigi Di Piazza (Tualis, 1947- Zugliano, 2022), osnivač Centra “Ernesto Balducci”, jedan od najznačajnih italajanskih aktivista za mir i solidarnost sa posljednjima naše Planete; inetelektualac, pisac brojnih djela, među kojim je i njegov dijalog za Margheritom Hack. Kao polazište za svoje posljednje posjete Italiji, Dalaj Lama je odabrao Centar “E. Balducci”.

[3] Il pittore cav. Domenico Failutti, Udine 1923.