Topolò, Europa: Glasovi s granice / 2

Kraj Stanice i novi počeci između nostalgije, planinske trezvenosti i lucidnog entuzijazma: drugi dio reportaže iz mjesta Topolò koje, unatoč svim poteškoćama, uključujući birokratske, ne prestaje biti rasadnik kulturnih i životnih projekata

(Pročitajte prvi dio reportaže)

O ovome se pisalo se kao o kraju “kulturnog čuda”, epilogu “divne avanture”, a mnogi su vijest dočekali kao “grom iz vedra neba”: kada su u kolovozu 2022. Moreno Miorelli i Antonella Bukovaz najavili zatvaranje Stanice Topolò, nekoliko tjedana prije 29. izdanja, furlanska kulturna i politička scena, kao i mediji i intelektualci sa svih strana, oplakivali su kraj jedne epohe.

U samom mjestu Topolò – unatoč dubokim razlikama, i razmimoilaženjima, koja karakteriziraju razne pristupe i često ih dovode u međusobno suprotstavljen položaj – čini se pak da svi dijele isti odlučan i jasan stav: kao da žele zaobići opća mjesta, pobjeći od retorike i snimaka za razglednice, izbjeći banalnu terminologiju tipa “valorizacije naselja koje se ponovo rađa” i “sugestivnog krajolika” koji je potrebno promovirati radi “održivog turizma”.

“Ne krijem da je odluka bila bolna” – kaže nam Moreno Miorelli, koji se povukao nakon 29 izdanja Stazione Topolò/Postaja Topolove, stavljajući točku na tridesetogodišnje iskustvo umjetničkih događanja i glazbenih radionica – ali zaista ne bih mogao podnijeti retoriku koja bi propratila tridesetu obljetnicu. Zaista: ima mjesta za druge stvari i nisam više bio spreman ostati na onome”.

Čak i oni koji su više nego duplo mlađi od Morena, i već neko vrijeme se bave umjetničkim aktivnostima i planiranjem u istoji međunarodnoj perspektivi, imaju sličan stav. “Moramo se zapitati ne samo što želimo za Topolò – ističe Dora Ciccone iz kolektiva Robida – već prije svega što ne želimo. Ovdje mislim na mogući razvoj u turističke svrhe, a znamo koliko realnih rizika ovakav razvoj nosi sa sobom”.

“Predaja štafete” “sakupljanje baštine”, “ generacijska štafeta”, neki su od izraza koje bi naši sugovornici u mjestu Topolò rado izbacili iz rječnika. Jedno iskustvo je završeno, počela su nova: točka. Tridesetogodišnje razdoblje, obilježeno umjetničkim događanjima u kojima su sudjelovali mještani i posjetitelji, okončano je: ne treba ga se držati kao pijan plota. O festivalu su napisane stranice i stranice u nacionalnim novinama, brojni diplomski radovi, sudjelovale su značajne ličnosti: idemo dalje. A oni koji su odrasli u uličicama koje su svakog srpnja oživljavali glasovi iz cijelog svijeta, nisu mogli ne biti inspirirani ovim iskustvom, ali ništa više od toga.

“Napajale smo se poticajima Stanice – potvrđuju Dora Ciccone i Vida Rucli iz kolektiva Robida – no spremne smo ići dalje, s vlastitim pogledima i iskustvima koja smo stekle u inozemstvu, tijekom studija, putujući Europom”. Moreno se na svoj način slaže: želio je da Stanica nestane prije tridesete obljetnice da bi mlade oslobodio tereta preuzimanja štafete koji se mnogima činio neizbježnim. Bolje je svega se osloboditi, ostaviti carte blanche.

Međutim, ima i onih koji se prepuštaju nostalgiji, i toga se ne stide. Donatella Ruttar, koja je nekoliko godina vodila ne-festival zajedno s Morenom, izričita je: “Stanica je bila vrijeme za dušu, različito od ostatka godine, vrijeme za same sebe, duhovna hrana”.

Naravno, vijest [o zatvaranju Stanice] prilično je zbunila i vlasnike kuća u mjestu Topolò, koji su od 2000. godine gostima stavljali na raspolaganje tzv. raštrkani hotel, sačinjen od stanova renoviranih zahvaljujući europskim fondovima. “Arhitekt Renzo Rucli bio je taj koji je potaknuo vlasnike da olakšaju birokratski dio prilikom sudjelovanja u natječaju – kaže Donatella – i u ovoj fazi sve je radio bez ikakve novčane naknade, tolika je bila njegova privrženost ovom mjestu, kojem je posvetio knjige i istraživanja”.

U mjestu Topolò pitanje arhitekture i Europe, koje se ovdje promatra gotovo kao binom, s vremena na vrijeme se reaktualizira, kao što je bio slučaj u lipnju 2022., dakle više od dvadeset godina nakon pokretanja Stanice, kada je kolektiv Robida osvojio prvo izdanje nagrade New European Bauhaus s radom Janje Šušnjar koji reinterpretira strukturu sela kroz preraspodjelu prostorâ unutar jedne kuće.

Vida Rucli, koja se dosjetila prijaviti diplomski rad svoje prijateljice za europsku nagradu, ovako objašnjava ovo iskustvo: “Janja je ovdje živjela nekoliko mjeseci, dijelivši s nama poteškoće stanovanja u nedovršenim kućama u kojima možda nema perilice za veš ali ima interneta, nedostaje tuš ali postoji pećnica”. Arhitektonska ideja prerasta u urbanistički plan u kojem su, u skladu s tradicijom, funkcije stanovanja objedinjene i raspodijeljene u raznim prostorima koji se razlikuju od kuće do kuće. The Village as House [Selo kao kuća] naziv je projekta koji je osvojio prvu nagradu u kategoriji “Rising Stars” [Zvijezde u usponu] čiji je cilj “dati prednost mjestima i ljudima kojima je ona najviše potrebna”.

Više od radne pretpostavke, više od teorije, projekt je opis onoga što se stoljećima događalo a ponavlja se sa svakim dolaskom novih stanovnika u Topolò. “Tako mi živimo”, potvrđuje Vida osmijehujući se. Njezine riječi potkrepljuje Dora, koja u početku u kući nije imala kupaonicu, pa se išla tuširati kod susjede. “Naravno, naš povratak u selo nije bio bez poteškoća, ali naučili smo prepoznati ih i uhvatiti se s njima u koštac”.

Stanovanje je nova mantra, no otpor koji je uporan u svom odbijanju da se pokori vremenu usmjeren je i na kontraste. Topolò oscilira između napuštenosti i međunarodne pažnje, stalno iznova budi nade, a istovremeno ostaje uvijek isti. Kao na primjer tijekom 1990-ih kada su počeli dolaziti prvi umjetnici, koji su u srpnju ugošćavani u štalama, ali broj stanovnika nije se povećao. U ovom kontekstu treba promatrati i nedavne aktivnosti udruge koja je opstala nakon zatvaranja Stanice usmjerene na mapiranje staza uz potporu europskih fondova. “Pokušavamo dati smisao krajoliku kojeg je progutala šuma zatirući tako brojne tragove”, objašnjava Antonella Bukovaz, pjesnikinja i nastavnica, koja je godinama koordinirala sekciju posvećenu poeziji u sklopu ne-festivala. “Sakupljanjem svjedočanstava, priča i sjećanja želimo ponovo iscrtati mapu staza koje su donedavno presijecale krajolik sačinjen od pašnjaka”.

Mladi iz kolektiva Robida također su fokusirali svoju energiju na krajolik. “Odlučili smo pomjeriti fokus koji se činio ograničenim na samo naselje”, pojašnjava Vida Rucli. Otuda istraživanja, promišljanja i konferencije o terasastom krajoliku, kao i kolektivne akcije čišćenja i obnove. Otuda radionice, rezidencije i teorijski prilozi temi stanovanja na margini “u topografskom, ali i kulturnom i identitarnom smislu”, koji nude novi pogled na naselje Topolò, definirano kao “margina margine”.

Možda bi ovo mogao biti onaj “prostor za druge stvari” o kojem nam je govorio Moreno, naglašavajući da je njegovo povlačenje bez imenovanja nasljednika ustvari predstavljalo drastičan, ali na svoj način velikodušan čin oduzimanja. Kao da je želio reći: “ Naprijed još jedan, sad je na vas red”. A tridesetogodišnjaci se zaista probijaju naprijed, puni entuzijazma i velikih očekivanja.

Drugi projekt podržan sredstvima iz europskih fondova, uz sudjelovanje Regije [Furlanija Julijska krajina], predviđa ponovno otkrivanje i analizu zaboravljenih toponima. Arhitekt Renzo Rucli, isti onaj koji je u ljeto 1993. predstavio Morena mještanima naselja Topolò, doprinoseći tako nastanku Stanice, danas koordinira mladi tim lingvista i povjesničara. Među onima koji će se morati probijati kroz šume i dokumente u potrazi za morfološkim i pisanim tragovima, jeste i Aljaž Škrlep, član kolektiva Robida, rođen upravo 1993. Magistar filozofije i slovenistike, edukator kojeg ostali članovi Robide zovu “slovenskim Slovencem”, odrastao je u Novoj Gorici, dakle u gradu koji je, geografski promatrano, pogranični, a kulturno u izvjesnom smislu potpuno slovenski. “Nikada nisam imao osjećaj da živim na granici, štoviše. Ali otkako sam stigao u Topolò postao sam znatiželjan po pitanju svog prekograničnog porijekla i svega što ima veze s granicom”.

Efekt Topolò. Nekoliko stotina metara od talijansko-slovenske granice. Gdje prvo pokretno biće koje susreće onaj tko dolazi u naselje penjući se od Clodiga jeste daždevnjak, odnosno dva, odnosno tri. Nedvojben znak čistoće vode.