Duško Radović (screenshot youtube)
Duško Radović (1922-1984), pisac i novinar, oglasio se u julu 1975. radio-emisijom Beograde, dobro jutro Studija B. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića
Na studiju književnosti u Sarajevu imao sam nekoliko koleginica i kolega iz Srbije. Kad smo se iznova susreli na početku druge godine studija, u jesen one daleke 1975, s oduševljenjem su pripovijedali o radio-emisiji Duška Radovića Beograde, dobro jutro. “Svi je slušaju… Kao da se svet zaustavi u 07.15, i staro i mlado, svi – od dimnjačara do lekara, od seljaka na pijaci do profesora! Čudo od čoveka i emisije! Iz studija na posljednjem, dvadeset trećem spratu ‘Beograđanke’, govori a često i šiba po svima – ne štedi ni vlast, ni boraniju…”.
U Bosni ali i drugdje izvan prečnika od sto kilometara talasi radija Studio B nisu bili dostupni. Uvjerio sam se u “čudo od emisije i čoveka” sljedećeg ljeta, kad sam bio u gostima kod mojih beogradskih rođaka. Istina, svijet se nije zaustavio, ali je i u stanu mojih rođaka radio bio upaljen mnogo prije početka Radovićeve emisije… “Šta li je smislio za danas? Eh, jest đavo!”, govorila je moja stara tetka. U svega pet-šest minuta, uz muzičku podlogu pjesme U ranu zoru ozbiljnim glasom, kao da ne izgovara svoja kratka, slikovita razmišljanju o svom gradu i njegovim stanovnicima već na vrhu Palate “Beograd” igra neku, samo svoju ulogu Tiresije u Sofoklovoj Antigoni. Jeste, nikog nije štedio, nerijetko ni sebe.
Kasnije, kako je emisija postajala sve popularnija, Radovićevi zapisi su sa radio-talasa uplovili u knjige Beograde, dobro jutro 1, 2 i 3 (1977, 1981, 1984), a on, još za života, u legendu.
Duško Radović o sebi, od rođenja do epitafa
“Rođen sam u Nišu 1922. godine. Šest godina živeo sam u svom rodnom mestu, zatim još deset godina u Subotici. Od 1938. godine živim u Beogradu.
Završio sam srednju školu i, kao većina beogradskih pisaca, studirao sam na beogradskom univerzitetu. Ja samo jedan semestar, a drugi mnogo više.
Pisati sam počeo u samoodbrani. Branio sam se od svih koji su me ugrožavali zdravljem, snagom, lepotom, boljim uspehom u školi. Vadio sam se, dokazivao i sebi i drugima da sam samo drukčiji a ne gori od njih. Ima i izuzetaka, ali ja mislim da je umetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspešnim ljudima. Niko bolje ne poznaje ljude od umetnika. A to dragoceno znanje stiče se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.
Smislio sam i epitaf za moj slučaj: MNOGO JE VIŠE RAZUMEO NEGO ŠTO JE ZNAO”.
Kao što vidimo, ovaj zapis o sebi nije nakitio naslovima brojnih knjiga za djecu, pretežno pjesničkih, takođe ni već izdanjima knjiga nastalih iz njegovih svakodnevnih emisija. (U srpskoj ali i ostalim južnoslavenskim književnostima takav kontinuitet imao je samo Branislav Nušić, koji je pod pseudonimom Ben Akiba, u periodu 1904-1907, svakodnevno pisao satirične feljtone).
Pijetao nad Gradom
Dušan Petričić ga je predstavio karikaturom: Radović – pijetao na vrhu Palate “Beograd”. Jedan od njegovih prijatelja se sjeća da je neka djevojčica u svom pismenom zadatku napisala: “Da ovaj čovek nije postao Dušan Radović, on ne bi ništa ni postao, jer jedino što je on umeo da radi jeste da piše”.U svom romanu Lav u Beogradu (1992) Slobodan Stojanović je zapisao o njemu: “Čovek ćutljiv, malčice namršten, kao da ga unutra nešto tišti i boli. Pušio je cigaretu za cigaretom. Činilo se da će svakog trenutka zaspati”.Saradnici iz redakcije Studija B su tvrdili da se nikad nije posebno pripremao za svoje emisije. Ulazio je u studio bez ikakvog papira ili notesa. Ali niti jedna emisija nikad nije izostala.
Duško – Pijetao nad Gradom… Imao je dug kljun, mislim da ga je oštrio prema potrebi, unutrašnjoj naravno. Nije bio od lima, kao oni na dimnjacima, pa da ga vjetar okreće gdje hoće. Živi pijetao se opirao vjetrovima prosječnosti, gluposti (naročito političke), hipokrizije, egoizma i bijega od ogledala u kojem bi svako mogao prepoznati vlastito lice, takođe neugodne činjenice društvene stvarnosti. Imao je i oštro oko kojim je zapažao obične a lijepe stvari, kojih se sjetimo tek onda kad ih više nema. U svemu što je pisao gradio je poseban odnos prema djeci, kao da je želio da nam ukaže i koliko smo mrtvi i prije smrti ako smo u sebi ugušili dijete…
Evo samo nekih između stotina i stotina Radovićevih misli, koje je teško utrpati u uski žanr aforizma. Nažalost, mnogi od tih i danas su strašno aktuelni, i ne samo zbog autorove implicitne sumnje da misao i dobro na papiru mijenjaju ljude u stvarnosti.
Pre nego što popravite svet, popravite česmu u svom stanu. Svet bi bio mnogo srećniji i lepši kad bi svako samo popravio česmu ilimakar zube.
Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih.
Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.
Da nema Boga u nekim zemljama na Zapadu, mnoga naša deca ne bi videla svoje roditelje za novogodišnje praznike.
Danas će profesori ponovo krišom pušiti Zetu da ih ne primete učenici koji puše Kent.
Jedna Jelena iz Pete beogradske najzad je našla dečka. Pitala ga je: – Ko si ti? A on joj je lepo rekao: – Ja sam tvoj dečko.
Juče je Konjarnikom protrčalo malo, čisto i rumeno prase. Pobeglo je sa nečije trpeze. U poslednjem trenutku. San svakog praseta je da umre kao svinja...
Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.
Ko našim radnicima iz neposredne proizvodnje, ne daje da ovladaju dohotkom i da budu u samoupravnom društvu, ono što bi trebalo da budu? Jedino vlast. Nema ko drugi.
Uskoro će proleće. Blago svima kojima je to važno.
Ulažite u stomak! To ulaganje daje brze i vidljive rezultate. Ulaganje u glavu je dugoročno i neizvesno.
Volite se kаd niste zаjedno. To je prаvа ljubаv. Ko ume dа se voli sаmo kаd je zаjedno, tаj ne prаvi pitаnje s kim je.
Moć Partije i odgovor Malog Čovjeka sa Radija
A onda, jednog dana 1982, u periodu nakon Titove smrti, kad apsolutno nije nedostajalo pravovjeraca Sistema, Duško je izbacio u etar: “Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih”.
Još prije tog “slučaja”, emisija je bila na meti Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. O Dušku koji se “osilio” slijedila je izjava CK: “Aforizmi u popularnoj satiričnoj emisiji Beograde, dobro jutro u poslednje vreme sve češće imaju obeležja političkih poruka sa izraženom moralističkom i demagoškom pozadinom”. Najveće protivnike je dobio u Bogdanu Pešiću, Ivanu Stamboliću i generalu Nikoli Ljubičiću, moćnim partijskim rukovodiocima. Stambolić je zaprijetio da će zabraniti rad Studija B.
Njegov brat Brana je tvrdio da Duško nikad ne bi dopustio da toliko ljudi ostane bez hljeba i sam se povukao. Ali, zamrli glas Duška Radovića odjeknuo je ne samo u Beogradu već širom Jugoslavije. Partija se pokajala, reakcije i protesti su imali svoju težinu pa je Stambolić lično zahtijevao njegov povratak u Studio B. Ali je Radović, već teško bolestan, odgovorio: “Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme”.
Na njegovu sahranu je došao, kako se to veli, cijeli Beograd. Ti mirno spavaj, spavaj/usni sanak svoj/ a ja idem dalje/ u svoj nespokoj – to je jedna od strofa iz pjesme U ranu zoru čiji refren je bio muzička podloga njegove emisije. Nesporazum sa živima je ipak evidentan: Duško je našao svoj spokoj, a živima je ostavio nespokoj Istorije koju tada niko nije ni naslućivao u razmjerama tragedije raspada zemlje i rata devedesetih godina.
Ona bolja, progresivnija Srbija pamti Duška Radovića – ima škola i dječijih vrtića koje nose njegovo ime, i ulica, i biblioteka… “Kad su vremena teška!”, veli mi jedan prijatelj, “lepo je pogledati na tablu Ulica Duška Radovića… Mnogo bolje nego… Ma znaš ti na koga i šta mislim!”
Duško Radović danas
Tri knjige Beograde, dobro jutro kao i knjige pjesama za djecu doživjele su brojna izdanja. I danas je jedan od najčitanijih pisaca u Regionu. Jedan moj prijatelj, davno već zaglavio negdje u Americi, tvrdi da nema boljih misli od Radovićevih – i za laku noć i za nesanicu. Valjda on zna ponajbolje kako treba razriješiti taj paradoks, a ja bih dodao još ponešto. Pa i to da je autor misli kojim je razbuđivao još uvijek pospani i krmeljivi narod u onom prečniku od 100 kilometara ipak vjerovao u moć literature i filozofije, pa tako i umjetnosti uopšte.
Možemo li zamisliti šta bi danas govorio? On, čovjek koji je u periodu srpsko-hrvatskih jezičkih trvenja krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, upitan kako se osjeća, odgovorio: “Hvala na pitanju, dobro sam, a još bih se bolje osjećao da mi nije Srba i Hrvata!”
Možda… ovako?
Ako niste počeli da se dekontaminujete od otrova mobilnih telefona danas, za to imate i sutrašnji dan.
Kad prođe epidemija Covida 19, otiđite u prvi park ili negdje na obalu Dunava, pa razmislite je li to jedini virus u svijetu koji smatrate vašim. Ako dođete do zaključka da nije jedini, zahvalite se travama, drveću i vodi.
Zašto se opet žalite na tajkune? Vi ste im dozvilili da se pojave, ali nećemo sada o tome… Nego, molite se Bogu da ovi sadašnji žive dugo. Kako zašto? Otkud vam to pitanje? Kad ih naslijede njihovi sinovi, potom unuci, tek tada ćete vidjeti da ovi nisu bili ni tako loši!
Nemojte slati djecu u državne škole. Tamo još uvijek ima profesora dinosaura koji se sjećaju socijalizma. Šaljite ih u privatne, tamo ih uče kako se živi danas.
Oni koji su se dobro snašli u tranziciji nisu slali svoje sinove na front. A oni koji se nisu snašli? Ako su se bili prozlili, slali su svoje sinove na front, ako su ostali dobri savjetovali su im da dezertiraju. O tome nećete naći ništa u ustavima nekad bratskih republika a sada pojedinačnih država, ali hoćete, barem nešto, ako prošetate kroz četvrti novih bogataša i kroz groblja palih ratnika. U svakom slučaju, na nebu sija isto Sunce.
Noćas se nova sirotinja opet prikradala starim kontejnerima i tražila ostatke hrane, bačenu odjeću, obuću… Kad svane, Sunce će obasjati i te kontejnere i mercedese bogatih. To se zove ne samo život nakon rata, već i novi mir. Samo neka je mir, pa kako bude – veli jedna starica.
Ako se već ne želite sjećati rata, podjela i vašeg ćutanja o kolektivnoj tragediji i sadašnjim etničkim podjelama, sjetite se barem ponekad mira i života sa drugima. Možda ćete u duši barem načas osjetiti dah nekog dobrog vjetra. A dobri vjetar ima, zna se, dobre poruke. Oslušnite ih, pa za početak razgovarajte barem sa samim sobom. To bi bilo dobro za početak… Znamo već koji, ali se nažalost bojimo da to kažemo glasno.
