(Foto Luka Zanoni)
Istoriski tok razvoja poljoprivredne politike u zemljama Jugoistočne Evrope, od procesa kolektivizacije ‘40-ih godina preko narušenog proizvodnog sistema zbog sukoba ‘90-ih do novih poljoprivrednih modela koji se ugledaju na EU
Poslije dugogodišnje marginalizacije od strane politike, u Jugoistočnoj Evropi svjedoci smo postepene promjene mišljenja kada su u pitanju poljoprivreda i ruralna područja. Iako su glavni ciljevi jačanje i modernizacija sektora, javljaju se interesovanja i za oblasti kao što su zaštita životne sredine i njena održivost, koji se ugledaju na modele EU-e.
Osim starih i novih prioriteta i redefinisanja ciljeva proizvodnog sistema, javlja se potreba za većim angažovanjem svih aktera iz sektora, kako bi tokom donošenja odluka bili uključeni svi koji učestvuju u procesu.
Kompleksan prelazni period
Balkan je bio okarakterisan vrlo kompleksnim periodom tranzicije, koji u pojedinim zemljama još uvijek traje. Prelazak sa planske na tržišnu privredu je bio zaustavljen zbog civilnih ratova i socijanih konflikata. U poređenju sa zemljama centralne i istočne Evrope (CEEC / Central and Eastern European countries) situacija na Balkanu je različita.
Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) smatra da se proces tranzicije zemalja CEEC može svesti na tri faze: liberalizacija cijena i tržišta ukidanjem sistema kontrole cijena, decentralizacija trgovinskog monopola i ciljeva u proizvodnji (početak ‘90-ih); mogućnost upravljanja poljoprivrednim sektorom zahvaljujući implementaciji politike koja podržava tržišne cijene (polovina ‘90-ih), postepen pristup političko – administrativnim okvirima EU (krajem ‘90–ih ).
Ove faze koje su najčešće okarakterisane linearnim vremenskim i tehničkim razvojem, na Balkanu su bile fragmentirane i imale su prilično kontradiktoran razvojni put. Upoređujući sa drugim državama Centralne Evrope, možemo reći da im se ni polazne tačke nisu podudarale. U bivšoj Jugoslaviji, socijalizam je davao više prostora privatnim inicijativama u odnosu na druge zemlje tog bloka. Posmatrajući podatke o vlasništvu zemljišta možemo vidjeti kako je ekstremna faza u procesu kolektivizacije, koja je započeta ‘40-ih kroz regrutovanje preko 2 miliona seljaka, bila napuštena već 1952.godine. Preko 80% zemljišta ‘80-ih je bilo u rukama 2,9 miliona privatnih vlasnika usitnjenog zemljišnog posjeda (S. Bianchini, 1988).
Državni sektor bio je sačinjen od velikih agro - industrijskih kompleksa (agrokombinata) u kojima je prerada pratila proizvodnju. Agrokombinati su bili skoncentrisani u bogatim djelovima zemlje, kao što su Vojvodina i istočna Hrvatska, koje su apsorbovale veći dio investicija i pomoći za taj sektor. Takva politika je štetila marginalnim područjima.
Ali razlike ne treba posmatrati samo sa istoriskog aspekta. Vraćajući se u ’90-e, sukobi su doveli do erozije proizvodnog sistema stavljajući ovaj sektor daleko iza nekadašnjeg standarda kako u proizvodnji, tako i u prihodima. Još jedan elemenat koji je karakterisao prelazni period na Balkanu jeste prisustvo lokalnih nevladinih organizacija, koje su zajedno sa međunarodnim, otvorile put za nove modele u upravljanju poljoprivrednim i ruralnim sistemima, iako sa različitim rezultatima. Elemenat koji nije bio tipičan, barem u značajnijoj mjeri, u slučaju zemalja Centralne i Istočne Evrope.
Protekcionizam i regionalno tržište
U periodu od 2000. do 2010.godine protekcionizam se postepeno smanjio u svim zemljama zahvaljujući implementaciji Centralno - evropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (CEFTA)1, koji je potpisan u decembru 2006.godine u zamjenu za 32 bilateralna sporazuma i koji uključuje sve zemlje Zapadnog Balkana i Moldaviju pokrivajući tržište od 27 miliona potrošača.
Centralno - evropski sporazum o slobodnoj trgovini je obezbijedio suzbijanje tarifnih barijera i veću transparentnost, čime se povećala razmjena na regionalnom nivou i učinio važan korak naprijed ka integraciji sa međunarodnim tržištem. Iako nije direktno povezan sa STO (Svjetska trgovinska organizacija), Centralno-evropski sporazum o slobodnoj trgovini je u skladu sa njenim principima. U junu 2011. STO su pripadale samo Albanija, Hrvatska i Makedonija dok su za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo i Srbiju u toku pregovori. Ulazak Srbije je predviđen do kraja 2011.godine.
Među mjerama za zaštitu tržišta sve zemlje, osim Kosova, koriste tarifne barijere. Druge mjere upotrebljavaju se mnogo manje ili samo u pojedinim okolnostima. Tako na primjer Hrvatska koristi tržišne intervencije (definisanje kvota određenih proizvoda), Srbija izvozne subvencije (koje su zabranjene od strane STO osim za proizvode koji imaju poseban status), a Bosna i Hercegovina se koristi regulisanim cijenama (T. Volk, 2010).
Podrška poljoprivrednom sektoru
Iako su još uvijek daleko od podrške koju imaju poljoprivrednici zemalja EU, budžet za poljoprivredu, skoro svih zemalja Jugoistočne Evrope polako se povećava. Uprkos tome postoje i dalje velike razlike. Hrvatska na primjer plaća hektar zemlje mnogo više od drugih članica EU (T. Volk, 2010) za razliku od Kosova gdje su resursi još uvijek mali i gdje ukupno finansiranje projekata od strane međunarodnih i nevladinih organizacija nadmašuje pomoć od strane vlade (Мinistarstvo poljoprivrede, šumarstva i ruralnog razvoja/Program razvoja poljoprivrede i ruralnih područja 2009.-2013).
Proces konsolidacije javne pomoći poljoprivredi vjerovatno će biti usporen zbog međunarodne finansiske krize, koja je krajem 2010. i u prvoj polovini 2011.godine zahvatila mnoge zemlje regiona. Nije iznenađujuće što je proljeće 2011.godine bilo obilježeno tenzijama između organizacija iz sektora i vlade, kao u slučaju protesta poljoprivrednika iz Srbije kojima su drastično smanjene subvencije. U 2010.godini poljoprivrednici su dobijali 144 eura po hektaru za do 100 hektara obradive površine. Smanjenje koje je predložila vlada nije toliko vezano za cijenu po hektaru, koja se zadržala na 14.000 dinara (malo manje od 140 eura), koliko za subvencionisanu obradivu površinu - koja će se vjerovatno spustiti sa 100 na 10 hektara. Ovaj prilično radikalan rez, bez obzira na rezultate pregovora, predstavlja osnovne probleme poljoprivredne politike u zemljama regiona: nedostatak stabilnosti i konzistentnosti. Česte promjene na godišnjem nivou i nedostatak prioriteta vlade, destabilizuju i otežavaju rad poljoprivrednika naročito kada su u pitanju dugoročni planovi.
U pogledu mjera za plaćanje, unutar budžeta namijenjenog za poljoprivredu i ruralni razvoj, najčešće korišćena tipologija je direktno plaćanje koja u sebi sadrži različite opcije: od plaćanja repromaterijala u Srbiji, plaćanja po jedinici proizvedenog u Bosni i Hercegovini do onih koja se zasnivaju na površini zemljišta i broju stoke, kao sto je slučaj sa Hrvatskom i Makedonijom. Razlike između navedenih mjera plaćanja i onih koje su namijenjene za podršku ruralnog razvoja, još uvijek su veoma značajane.
Ruralni razvoj i teritorijalnost
Ravnoteža se polako uspostavlja iako politika ruralnog razvoja nastavlja da bude u drugom planu u odnosu na poljoprivrednu. Budžetska sredstva počinju sve više da se koriste za sektor ruralnog i teritorijalnog razvoja, kako i nalaže model EU i OEBS – a, koji predviđa postepeni prelaz sa sektorske politike (poljoprivreda) na teritorijalnu politiku (ruralni razvoj u širem smislu riječi).
U ovom procesu poljoprivredni sektor će ostati važna, ali ne i jedina aktivnost od koje će zavisiti strateške odluke kada je u pitanju lokalni razvoj. Koncepti kao što su integrisani pristup i multifunkcionalnost su uveliko uključeni u razvojne strategije i programe, ali je njihova primjena jako teška, s toga su inicijative koje predviđaju uvođenje korporativnih usluga u kompanijama (energetika, zaštita životne sredine, turizam) još uvijek ograničene.
Politika ruralnog razvoja je vrlo kompleksna i zahtjeva kompetentnost lokalnih institucija koje su u stanju da upravljaju teritorijom, obezbijede sredstva, predlože dugoročne planove, angažuju privatne investitore, identifikuju probleme i razviju strategiju. Osim efikasnih lokalnih institucija potrebna je i koordinacija politika koje upravljaju teritorijom.
Sektorska vlada i civilno društvo
Jedan od najvećih problema sa kojim se susreću zemlje iz regiona jeste prelazak sa centralizovanog upravnog sistema na proces upravljanja koji se bazira na uključivanju lokalnih zajednica i različitih aktera u oblasti proizvodnog lanca. U suštini, decentralizacija i stvaranje dialoga, uključuje ne samo privatne i javne institucije, nego i dijalog među institucijama što iziskuje sve veće uključenje radnih grupa i komunikaciju sa različitim ministarstvima. Razmislite samo o energiji i zaštiti životne sredine. Važna referenca u tom procesu je politika EU-e koja smatra da lokalne radne grupe mogu zastupati određenu oblast i biti veza između civilnog društva i institucija.
Osim što državne institucije često nisu u stanju da razumiju i provedu u djelo potrebe lokalnih zajednica, postoje i udruženja, profesionalne organizacije, zadruge i nevladine organizacije koje su fragmentirane, te zbog toga često nemaju značajan glas u političkom dialogu. Od početka tranzicije zahvaljujući međunarodnoj pomoći oformila su se udruženja čije je prisustvo neprekidno raslo, a odnos među njima bio je vrlo često konkurentan i ne kohezivan (Karajkov, 2008). Nastanku ovakve situacije djelimično je doprinijela i loša koordinacija od stane donatora.
Zavisnost od međunarodne pomoći je dovela do sve veće koncentacije udruženja u glavnim gradovima odakle je bilo jednostavnije održavati i učvrstiti odnose sa donatorima, što je uticalo na razvoj ruralnih područja. Uprkos mnogim ograničenjima civilno društvo ipak postoji i izuzetno je aktivno u koordinaciji različitih inicijativa, u ujedinjenju resursa i vještina, u cilju što efikasnijeg davanja doprinosa u planiranju lokalne razvojne strategije.
Bibliografija
S. Bianchini, Tito, Stalin e i contadini, Unicopli, Milano, 1988.Commissione Europea, Progress Reports 2009, Vari paesi, Bruxelles, Ottobre 2009.
T. Volk (ed), Agriculture in the Western Balkan Countries, Studies on the Agricultural and Food Sector in Central and Eastern Europe, edited by Leibniz Institute of Agricultural Development in Central and Eastern Europe, 2010.
R. Karajkov, N.G.O.'s in the Balkans: Too Much of a Good Thing?, OneWorld South East Europe, 2007.
1 CEFTA iz 2006. preuzela je mjesto CEFTA-e čije su članice bile Poljska, Republika Česka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Rumunija i Bugarska koje su napustile sporazum nakon pristupanja EU
