Sa stanovišta odnosa političkih snaga i koncepta političkog života u Bosni i Hercegovini upravo završeni izbori ništa bitno nisu promijenili. Jednu nacionalističku koaliciju zamjenit će druga. Zašto međunarodna zajednica ne želi da vidi tu činjenicu

Milorad Dodik obećao je Srbima u Bosni i Hercegovini da će se Republika Srpska referendumom odvojiti od BiH, a Haris Silajdžić obećao je Bošnjacima da će to spriječiti. Stara matrica igranja na strah opet je profunkcionirala. Veliki pobjednici na izborima u ovoj državi zato su Milorad Dodik i Haris Silajdžić

Ivana Mađarac i Dejan Kraguljac, učenici trećih razreda Gimnazije u Vukovaru, gradu na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, mogu od početka ove školske godine razgovarati za vrijeme odmora o svemu o čemu inače priča njihova generacije: sportu, glazbi, izlascima, modi... Do sada to nisu mogli jer su, budući da je Ivana Hrvatica, a Dejan Srbin, išli u odvojene škole. Nikada se nisu susretali kao ni većina njihovih vršnjaka i mada su živjeli u istom gradu između njih je postojao nevidljivi zid koji ih je razdvajao. No, od ove školske godine to je drugačije - iako u većini osnovnih i srednjih škola u Vukovaru učenici, ovisno o svojoj nacionalnosti, nastavu pohađaju na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku, sada idu u iste školske zgrade.

Razdvojene škole bile su možda jedno od najtežih nasljeđa krvavog rata koji je u Vukovaru imao jednu od najstrašnijih epizoda. Pobunjeni Srbi uz pomoć Jugoslavenske narodne armije mjesecima su u opsadi držali taj grad, a nakon njegovog pada, 18. studenoga 1991. ondje je počinjen jedan od najtežih ratnih zločina. Ranjenici iz Vukovarske bolnice, mahom branitelji tog grada, odvedeni su i likvidirani na obližnjem poljoprivrednom dobru Ovčara. Ondje su nakon završetka rata, u masovnoj grobnici pronađena tijela 200 ubijenih Hrvata.

Taj teški teret nepovjerenja i danas lebdi nad gradom koji je u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske ušao nakon završetka mirne reintegracije tog područja, 15. siječnja 1998. Srbi koji su ostali u gradu i Hrvati koji su se nakon sedam godina izgnanstva u njega vratili, teško su uspostavili suživot. Bio je to život dva paralelna svijeta s malo dodirnih točaka.
No, stvari kao da su se počele mijenjati.

"Nemam predrasuda prema mojim kolegama Srbima. Družimo se, pričamo s njima posve normalno, kao da su naše nacionalnosti. No, u mom razredu ima i onih koji se s tim ne slažu, ali meni osobno to ne smeta, štoviše, čak mi je i drago što možemo s njima stati i razgovarati bez nekih trzavica", kaže Ivana Mađarac. Na hodniku, za vrijeme školskog odmora, s njom je i Ana Palinkaš, koja posve dijeli Ivanino mišljenje: "Ovo je njihova škola kao i naša i ne vidim ni jedan razlog zašto bi oni morali nastavu pohađati u nekoj drugoj zgradi. S njima se dobro slažem, nema nikakvih svađa, ni prepirki, normalno komuniciramo za vrijeme odmora".

No, na zgradi jedne druge vukovarske srednje škole, one koja nosi naziv Prva srednja škola, prošlog su tjedna osvanuli grafiti ispisani crnim sprejem: "Ne šaljite Srbe u naše
škole", "Šaljite ih u Srbiju", "Ubij Srbe". Taj incident unekoliko je pokvario raspoloženje gradskim vlastima koje su ocijenile kako je u Vukovaru postignuta zadovoljavajuća razina međunacionalnih odnosa i sigurnosti, te da više nema nikakve potrebe da hrvatski i srpski učenici pohađaju nastavu u odvojenim školama.

Uvredljivi grafiti nisu međutim bili jedini incident. Nekoliko dana prije dogodio se mnogo ozbiljniji međunacionalni sukob kada je jedan pripiti 17 godišnji mladić u lokalnom autobusu nožem prijetio 13 godišnjaku, psujući mu "majku ustašku", aludirajući na ustaški, pronacistički režim u Hrvatskoj, uspostavljen za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ali gradske vlasti, u kojima sjede i predstavnici Srba, hitno su se sastale i osudile incidente. Oni su ponovno podržali zajedničku nastavu hrvatskih i srpskih učenika i zaključili da incidenti ne smiju narušiti dosegnutu razinu uspostavljenih međunacionalnih odnosa u gradu. Ravnatelj gimnazije, Hrvat, Josip Prpa i njegov pomoćnik za nastavu na srpskom jeziku, Srbin Radoslav Durajlija, misle kako je bilo krajnje vrijeme da učenici različitih nacionalnosti ponovno idu u istu školu. "Do sada je o tome odlučivala politika a ne struka", kaže Durajlija, a Prpa dodaje kako je napetosti i sitnih incidenata, za tri tjedna od početka ove školske godine, manje nego što su očekivali. "U školi je više od 300 mladih ljudi i naravno da su incidenti mogući, ali kažite mi u kojoj ih školi na svijetu nema", kaže Prpa.

"Mislim da je došlo vrijeme da se prestane gledati na prošlost i na rat. To treba ostati samo jedna ružna uspomene, a mi mladi, koji smo, kad je trajao rat, imali tek godinu ili dvije, moramo se družiti i živjeti normalnim životom. Za prošlost mi nismo niti možemo biti krivi", kaže Nenad Čekić, učenik srpske nacionalnosti.

"Meni uopće nije problem ići u istu školu u koju idu i učenici hrvatske nacionalnosti, kaže Dejan Kraguljac, učenik trećeg razreda. "Imam prijateljicu Hrvaticu s kojom sam, i dok nismo išli u istu školu, do pola puta išao zajedno, no onda smo se odvojili na jednoj raskrsnici i svatko je dalje išao u svoju školu. Sada je bolje i lakše kada svi idemo zajedno. Mislim da griješe oni koji misle kako bi i dalje trebali ići u odvojene škole.

Ivana Biljan, mlada pedagoginja u vukovarskoj Gimnaziji kaže kako je posve u redu da učenici obje nacionalnosti nastavu pohađaju u istoj školskoj zgradi. "Oni žive u istom gradu i logično je da idu u istu školsku zgradu bez obzira što jedni pohađaju nastavu na hrvatskom a drugi na srpskom jeziku. Oni će sutra zajedno negdje raditi i sasvim je normalno da se njihova socijalizacija odvija u školi. Želimo im pružiti odgoj u duhu humanizma i interkulturalizma, jer to su zadaće moralnog odgoja."

Mlada pedagoginja za koju je ovo veliki izazov kaže kako posebnu pažnju obraća na djecu koja su u ratu izgubila nekog od roditelja ili bližeg rođaka i kod kojih su ratne traume najizraženije. "Razgovaram s njima, objašnjavam im de je rat bio strašan, ali da su oni u to vrijeme bili djeca koji ni za štio nisu kriva. Znam da će nekima od njih možda smetati nečiji govor ili činjenica što jedni pišu latinicom, a drugi ćirilicom. No, za sada sve je u redu i mi ćemo učiniti sve da tako i ostane", kaže Ivana Biljan.

Prvog oktobra u Bosni i Hercegovini se održavaju redovni Opšti izbori. Na tim izborima birat će se novo tročlano Predsjedništvo BiH (svaki od tri konstitutivna naroda po jednog člana), potom predsjednik i dva potpredsjednika jednog od dva postojeća entiteta - Republike Srpske (RS), zastupnički dom u državnom i u dva entitetska parlamenta (Federacije BiH i RS), te deset kantonalnih skupština u drugom entitetu, Federaciji. Za sva ova mjesta kandidovalo se 7.245 kandidata iz 36 stranaka i osam stranačkih koalicija, uz 12 nezavisnih kandidata. Za izbore je ukupno registrovano 2.736.886 birača.

U Bosni i Hercegovini - čini se ljudima koji redovno gledaju tv i čitaju novine - kao da nema ništa više značajno bitno u ovdašnjem životu sem pitanja, ko će pobijediti na tim ko zna već kojim "sudbinskim" izborima. Pritisak predizborne propagande već sada opterećuje građane ove države do mjere koja je još malo pa nepodnošljiva. U medijima, na raznim promotivnim nastupima i tribinama, tim smiješno kompjuterski uljepšanim portretima kandidata na džambo plakatama i posterima, u radio i tv spotovima, debatama, polemikama, saopštenjima, u kućne poštanske sandučiće ubačenim propagandnim pozivima i ko zna čime sve još, hoće se kazati da je sva sudbina stanovnika Bosne i Hercegovine u rukama izbornih spasitelja.

Kod jednog dijela stanovništva, reklo bi se onog trezvenijeg, linija na kojoj će cijela stvar postati kontraproduktivna izazivajući do sada nezabilježenu izbornu apstinenciju, približava se dramatičnom brzinom. Kod drugih, nervoza raste pred činjenicom da je ukupna kakofonija kampanje potpuno pobrisala sve one, čak i minimalne stvarne razlike koje se u normalnim društvima mogu podrazumijevati među različitim političkim strankama i pojedincima i u vrijeme izbora i mimo njih. Svi, doslovce svi, zalažu se za sladunjavo definisane parole opšteg tipa - za pravdu, sigurnost, prosperitet, Evropu, penzije, investicije kako domaće tako inozemne, za razvoj i stotine hiljada novih radnih mjesta, za hvatanje ratnih zločinaca i izvođenje pred sudove, za ukinute vize i slobodna putovanja gdje ko hoće itd... Pa ako se prije desetak godina moglo i naslutiti "koji su naši a koji njihovi" u kampanjama pred izbore, onome koji sluša, gleda i koliko toliko vjeruje danas ovako ponuđenom postizbornom raju, ništa više nije jasno. Sluđenost prosječnog, malog čovjeka koji je oduvijek na ovim prostorima ipak nekako vjerovao medijima, komandantima i političarima, popovima i hodžama, ogromna je.

Treća je grupa ljudi, nažalost ponajmanja, koja za izbore od samog početka nikada nije ni marila a ne mari ni danas. Njima, mahom mladim, niko nikada nije suvislo ni objasnio šta izbori suštinski mogu donijeti u pristojno organiziranim društvima i državama, o čemu se tu radi, koji je to mehanizam demokacije itd. Toga nema u školama, malo u porodici a potpuno neprikladno u medijima. Njima se, uz sve drugo, naprosto gade svi ti vještački nasmijani i našminkani populisti sa velikih i malih plakata. Oni nisu ni organizovani, ni spremni ni vaspitani da rješenje i otpor ovom propagandističkom nasilju traže u vlastitom organizovanju, istiicanju svog kandidata ili podršci tuđem u kojem ipak vide nekakvu budućnost.

U ovakvom okruženju, predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini svakim danom i svakim satom dobija sve više i sve očiglednije na brutalnosti koja nerijetko ide do primitivizma. Nešto što je već do sada viđeno u okvirima te kampanje, sasvim slobodno kazano nije zabilježeno ni uoči prvih i drugih poslijeratnih izbora održavanih u sjeni zločina, krvi i mržnje. Pri tome, jedna dimenzija tog haosa postaje posebno zanimljiva: Ratovi unutar očišćenih i ustavom zakovanih nacionalnih plemena u nekim svojim dimenzijama čak su žešći, podložni goroj mržnji i besramnim smicalicama nego što su sukobi između različitih izbornih torova! Odgovor na ovu samo na prvi pogled paradoksalnu činjenicu zapravo je jednostavan: Teritorije su u Bosni i Hercegovini prvo ratom a onda politikom međunarodne zajednice podijeljene i ne mogu se ni na kakav način konkurentski narušavati. One u jednom entitetu skoro više i ne interesuje šta se dešava u drugom. Otud je pravo "bojno polje" za vlast prije svega unutar podijeljenih teritorijalnih cjelina a ne na prostoru samo administrativno jedinstvene države Bosne i Hercegovine. Policija, grunt, novac, privatizacija i kriminal omeđeni su entitetskim, kantonalnim i drugim granicama unutar kojih treba ugrabiti vlast da bi se svim tim vladalo. Ni religijski, ni nacionalni ni bilo koji drugi monolit nije više kao tokom rata i neposredno iza njega važniji od Vlasti u svom dvorištu. Jer samo je vlast unutar rascjepkane Bosne ta koja može sve što hoće. Zato je i predizborna kampanja postala poprište čak bukvalnih primitivnih političkih odstrela i među onima koji su se do juče, mimo kampanje, zaklinjali u istog boga. Mjere minimalnijih civilizacijskih standarda tu nema. Tako, recimo, novina koja stalno samoreklamerski pretenduje na to da je legitimni predstavnik cijelog jednog naroda u BiH do te mjere brutalno vrijeđa člana Predsjedništva BiH iz tog istog naroda, da bi to - i mimo svakog razgovora o ukusu - bilo zakonski sankcionirano u svakoj državi koja iole drži do sebe i svojih najznačajnijih institucija, među kojima je svakako i predsjednik države. U ovom slučaju, međutim, svi nebrojeni dubiozni interesi raznih vrsta iz sprege dotičnog medija i preferiranog kandidata jači su i važniji od toliko pominjane Nacije, Boga i "Naše države".

U cijeloj ovoj priči malo upućenijem promatraču sa strane nameću se najmanje dva pitanja i dva odgovora: Zašto do sada, na prethodnim izborima, kampanja uoči glasanja nije bila tako gruba i čak tako zastrašujuća kao što je sad? I drugo, kako i zašto tzv. narod sve ovo krotko prihvata bez ikakve naznake o dizanju glasa protiv uvreda i poniženja doživljenih kroz ovakav predizborni marketing?
Bitka za vlast u vrijeme minulih izbora u BiH bila je relativno mirnija naprosto zato što je opseg vlasti koji je nuđen poslije izbora bio mnogo manji. Sanjani kolač bio je manji i manje sladak. Nad državom je postojao kišobran protektorata pa baš i nije bilo moguće, uprkos nevjerovatnoj snalažljivosti i lukavosti lokalnih vlastodržaca, vladati onako kako se to ovdje vjekovima naviklo. Ovaj put novoizabrane strukture neće imati nad sobom Visokog predstavnika pa ni kakve-takve kočnice nametane sa strane a protiv lokalnih političkih bahanalija. Vrata raja za vladanje na balkanski način opet se otvaraju.

Za ovu vrstu igre tzv. narod dobro je prepariran kroz minulih desetak godina. Istinska bosanska "supstanca" uglavnom je ili protjerana ili obespravljena. Mnogi normalni politički refleksi su umrtvljeni a javno mnjenje više uopšte ne postoji. Država nije izgrađena, demokratske institucije najčešće samo fiktivno postoje, društvo i sistem vrijednosti na kojima je ono počivalo urušeni su do zatiranja, a tzv. međunarodna zajednica puno toga nije shvatila. Neki zato što nisu mogli da shvate, a neki zato što nisu htjeli. U svakom slučaju, ni jedni ni drugi nisu imali dovoljno interesa.

Floskula o "demokratskim izborima" koja se ovdje stalno nudi nakon rata i kojom se uporno legitimira nenormalno stanje, u situaciji kada ni institucije ni sistem nisu demokratski, cinična je i uvredljiva. Tačno je da glasove birača vjerovatno niko neće krasti ni falsificirati, ali je način na koji se do tih glasova dolazi i građani "uče" kako i za koga da glasaju te ko ih tome uči, sve je prije nego demokratski. U takvom okruženju skoro pa je i normalno da se izborna kampanja pretvorila u brutalni lov na ljude i njihov glas - po svaku cijenu ! A cijena će biti ogromna.

Jedan kardiokirurg u Kliničkoj bolnici u Rijeci, trećem po veličinu gradu u Hrvatskoj, uhićen je sredinom prošlog mjeseca pod optužbom da je za operaciju jednog pacijenta, koji je na zahvat morao čekati nekoliko mjeseci, tražio pet tisuća eura mita, te ga potom hitno primio u bolnicu. Događaj je za čas preplavio naslovne stranice novina i potvrdio široko rašireno mišljenje građana da je korupcija u zdravstvu svakodnevna pojava s kojom se susreću brojni pacijenti. Pokrenuta istraga protiv riječkog kardiokirurga već je pokazala da događaj zbog kojeg je uhapšen nije bio i jedini slučaj mita kojeg je primio: javilo se još pet građana koji su mu, za liječničku uslugu, također morali dati nekoliko tisuća eura.

Iako je slučaj tek vrh ledenoga brijega kad je u pitanju korupcija, građani su sa zadovoljstvom primili vijest da će zbog te široko rasprostranjene pojave netko i odgovarati. Nevladina organizacija Transparency International Hrvatska, koja je otvorila telefon za prijavu korupcije s kojom se suočavaju građani, nedavno je objavila kako hrvatski građani upravo zdravstvo, odmah nakon pravosuđa, smatraju najkorumpiranijim dijelom sustava. Anketa koju je u veljači ove godine proveo Novi list, dnevnik koji izlazi u istom gradu u kojem je sredinom kolovoza, zbog primanja mira uhićen tamošnji kirurg, pokazuje kako svaki peti pacijent podmićuje svoje liječnike.

Temeljem pritužbi građana koje ovi upućuje na otvoreni telefon Transparency Inetarnationala, čak 41 posto prijava odnosi se na korupcije u pravosuđu, a odmah iza toga je zdravstvo. No, poražavajuće je što građani misle kako su najkorumpiranije u Hrvatskoj političke stranke. Prema rezultatima koje je u prosincu prošle godine objavio Transparency, na ljestvici od jedan (bez korupcije) do pet (potpuna korupcija) političke stranke u Hrvatskoj dobile su ocjenu četiri. Građani smatraju kako je netransparentno financiranje izbornih kampanja i donacija koje pojedinci i tvrtke daju političkim strankama, vrlo raširen oblik korupcije, jer se stranke, kasnije, svojim donatorima odužuju na razne načine - od ustupanja poslova u kojima je naručilac država, do lobiranja za njihove interese i pogodovanja prilikom donošenja zakona.

Građani su sve osjetljiviji i na neizravnu korupciju, zamaskiranu kojekakvim poklonima u vidu plaćenih putovanja, o čemu svjedoči i slučaj predsjednika Hrvatske stranke prava, Ante Đapića, koji je nedavno, o trošku nogometnog tima Dinamo iz Zagreba, putovao na utakmicu koju je taj klub igrao u sklopu europskog klupskog natjecanja u Londonu. Troškovi toga puta nikako nisu mogli biti manji od tisuću eura, što je poklon kojeg političari ne bi smjeli primiti.

Da se taj političar našao u svojevrsnom sukobu interesa, svjedoči i nedavno doneseni zakon u Hrvatskom saboru, za kojeg je glasao i Đapić i zastupnici iz njegove stranke, kojim je omogućeno da se nogometnim klubovima otpišu porezna dugovanja prema državi. Četirima najvećim nogometnim klubovima u Hrvatskoj (među kojima je najveći dug imao upravo zagrebački Dinamo) tako je odlukom Sabora otpisano 700 milijuna kuna duga (oko 96 milijuna eura). Putovanje u London o trošku Dinama, zato mnogi vide kao malu nagradu za ono što je Đapić kao političar učinio za taj klub.

Hapšenje riječkog kirurga, uhvaćenog u primanju mita, mnogi u Hrvatskoj doživljavaju kao napor vlasti da pokaže svoju odlučnost u suzbijanju korupcije. Uskoro bi u sklopu pregovora s Europskom Unijom trebao započeti (jednom već odgođeni) screening pravosuđa. Naime, Hrvatskoj se zamjera visok stupanj korumpiranosti, ali jednako tako i nevoljkost vlasti da se odlučno uhvate ukoštac s tim problemom. Vlada je u ožujku ove godine donijela Antikorupcijski program u 15 točaka, a premijer Sanader tada je rekao: "U borbu protiv korupcije ne krećemo od nule ni zato što od nas to traži Europska Unija, već zbog nas samih. Javnost očekuje čvrst i neodložan obračun s korupcijom. Glavni je cilj atikorupcijskog programa smanjiti korupciju na najmanju moguću mjeru uz pomoć svih snaga u društvu".

No, upravo je Transparency International upozorio kako se ne poštuju rokovi za donošenje potrebnih zakona koji bi trebali spriječiti i onemogućiti korupciju. Tako bi tek u rujnu trebala započeti parlamentarna rasprava o novom zakonu koji će strogo precizirati financiranje stranaka, dakle upravo onih koje hrvatski građani doživljavaju kao najkorumpiraniji dio društva. Građani međutim nisu optimistični da će se korupcija riješiti samo novim zakonima. Oni smatraju da je za njeno smanjenje potrebna odlučna politička volja, koje međutim nema, jer je korumpiranost prisutna i u samoj politici.

Čak 66 posto Hrvata, prema istraživanjima koje je provedeno na uzorku od tisuću ljudi, smatra kako korupcija neće biti smanjena u razdoblju od sljedećih pet godina, a čak 72 posto njih misli kako se ona povećala nakon pada komunizma. Istraživanje, koje je obuhvatilo i stanovnike budućih zemalja članica EU, Bugarske i Rumunjske, provedeno je na inicijativu "Australian Society for European Policies" i "Paul Lazarsfeld Social Research Society", a objavio ga je u ožujku ove godine Der Standard.

Dr. Josip Kregar, redovni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu i jedan od tvoraca nacionalne strategije za borbu protiv korupcije, ne bez cinizma, kaže kako je korupcija u Hrvatskoj postala sveopća pojava: "Postoji izreka da 'riba smrdi od glave, a čisti se od repa'. Hrvatska je napravila velik korak u izmjeni te poslovice. Riba je već davno nejestiva, korupcija je podjednako raširena u svim dijelovima društva".

No, analitičari hrvatskih prilika smatraju da je u borbi protiv korupcije ipak potrebno krenuti od glave, tj. od politike i političara i da će korupcija dobiti ozbiljan udarac tek onda kada umjesto liječnika koji je primio mito, bude uhapšen netko od političara.

"Nemamo drugog izlaza", kaže Josip Kušanić, iz sela Cerić, 20 kilometara udaljenog od Vukovara. "Zemlja je sve što imamo i moramo je obrađivati". Razminiranje je ne samo opasan već i iznimno skup posao, a država nema novca da ga ubrza. Ondje gradjani sami to rade