Mještani Cerića sami razminiraju svoja polja

"Nemamo drugog izlaza", kaže Josip Kušanić, iz sela Cerić, 20 kilometara udaljenog od Vukovara. "Zemlja je sve što imamo i moramo je obrađivati". Razminiranje je ne samo opasan već i iznimno skup posao, a država nema novca da ga ubrza. Ondje gradjani sami to rade

Svakih nekoliko mjeseci, Josip Kušanić iz sela Cerić, dvadesetak kilometara udaljenog od Vukovara, u istočnoj Hrvatskoj, nazove policijske pirotehničare i kaže im da mogu doći po mine. Čini to kada na njegovu traktorsku prikolicu, smještenu između kuće u kojoj živi i polja koja obrađuje, više ne može stati ni jedna tenkovska mina. Sve mine iz okolnih je polja izvadio sam, uredno im odstranio detonatore i odložio na prikolicu. Kaže da ih je, otkako se 1997. nakon prognanstva vratio u svoje selo, pronašao više od dvije tisuće i da je sam razminirao više od 60 posto okolnih njiva. "Nemamo drugog izlaza", kaže Kušanić. "Zemlja je sve što imamo i moramo je obrađivati. Nemamo drugih sredstava za život. A da bismo zemlju mogli obrađivati, moramo ukloniti mine koje su ostale iza rata".

I doista, kad dođete u Cerić vidjet ćete da najčešći znakovi koji se nalaze uz cestu nisu oni koji reguliraju promet, već oni koji upozoravaju na opasnost od mina. Mrtvačka glava nacrtana na tabli s upozoravajućim napisom: "Oprez mine! Zabranjen pristup" dio je svakodnevice ovoga sela.

Na početku ove godine u Hrvatskoj se pod minama nalazilo još 1.147 četvornih kilometra. O kolikoj se površini radi najbolje ilustrira podatak da je ukupna kopnena površina države 56.542 kilometara kvadratnih. U Hrvatskom centru za razminiravanje kažu da će za uklanjanje mina s preostalih površina biti potrebno još najmanje četiri do pet godina. Posao bi naravno mogao biti obavljen i brže kada bi bilo dovoljno novca. Razminiranje je ne samo opasan već i iznimno skup posao, a država nema novca da ga ubrza.

Za razliku od pirotehničara koji imaju svu potrebnu tehničku opremu i liječnički tim u pripravnosti, koji se nalazi u blizini polja koje razminiravaju, Josip Kušanić u minska polja ulazi u patikama i običnoj odjeći. Jedino pomagalo s kojim radi jest drveni štap. Do sada imao je sreće. No, sreća nije pratila dvojicu njegovih sumještana koji su proteklih godina poginuli od mina. Nekoliko Cerićana ostali su invalidi, poput Branka Nedoklana, koji je 21. ožujka (marta) prošle godine krenuo poorati svoje polje. Polje je zakupio u najam od susjedne općine Nuštar. Tvrdili su da je razminirano i sigurno, ali kad je sjeo na traktor i zaorao uz rub susjednog polja, eksplodirala je protutenkovska mina. Ostao je bez noge i umalo je iskrvario, jer kad je došla hitna liječnička pomoć nitko se nije usudio prići mu zbog straha da uokolo nema još mina. Tada ga je iz minskog polja izvukao brat.

Od 1998. kada je u Hrvatskoj počelo razminiravanje površina zagađenih minama, pa do srpnja prošle godine, u minskim je poljima stradalo 269 osoba od čega 101 smrtno. Istodobno, na poslu razminiranja, stradalo je 46 pirotehničara, njih 19 smrtno, a 23 s teškim tjelesnim ozljedama i trajnim invaliditetom. Podaci ne uključuju i ratno razdoblje. Ako bi se računao broj stradalih od mina od 1991. kada je u Hrvatskoj započeo rat, njihov bi broj bio neusporedivo već: od mina su ukupno u Hrvatskoj stradale 1.843 osobe, od čega 414 smrtno.

Prosječna cijena razminiranja jednog četvornog metra iznosi 9,23 kune (oko 1,26 eura), što znači da bi za razminiranje preostalih površina trebalo više od 1,4 milijarde eura. Hrvatska taj novac nije u stanju osigurati sama. Donacije koje su pristizale iz inozemstva znatno su pomogle da se posao ubrza, no one su ipak bile nedovoljne, pa se razminiranje vremenski oteglo. Cerić je jedno od mjesta koje tek čeka razminiranje, no kako ljudi ondje moraju obrađivati zemlju da bi ostvarili bilo kakav prihod i od nečega mogli živjeti, sami su se upustili u taj iznimno opasni posao.

- Ljudi idu u svoja polja na vlastitu odgovornost - kaže Marica Barić, mještanka Cerića, iza čijeg se ograđenog vrta nalazi minsko polje. Nije ugodno živjeti pored mina, pogotovo ne obiteljima koja imaju djecu, pa su u vječnom strahu da u igri djeca ne odlutaju u minsko polje.

Josip Kušanić kojeg zatičemo kako između polja zasijanih suncokretom i kukuruzom, razminira zemlju zaraslu u korov, kaže kako ga nije strah od vađenja mina, tog posla kojeg dobrovoljno radi. No strah ga je kada iz zemlje izvadi minu i kada treba skinuti upaljač. Vrijeme je učinilo svoje, mine su već zbog dugotrajnog ležanja pod zemljom počele korodirati, zahvatila ih je hrđa i u takvom stanju puno je teže odvrtjeti upaljač.

- Nalazim se u neobičnoj situaciji - kaže Kušanić. - Ne samo što mi država nije platila ni kune za ovoliko izvađenih mina, već bih mogao biti i kažnjen što neovlašteno ulazim u minsko polje. To je, naime, zabranjeno. No, policija koja zna da ja to radim, ima razumijevanja, jer je i njima jasno da moramo obrađivati naša polja. Za koji dan nazvat ću ih jer je, kao što vidite, moja traktorska prikolica ponovno puna izvađenih mina.