Danilo Kiš
Na današnji dan, prije trideset godina, u Parizu je preminuo Danilo Kiš (1935-1989), jedan od posljednjih velikih svjetskih pisaca. Komentar našeg saradnika Božidara Stanišića
Prije trideset godina u Parizu se ugasio život Danila Kiša. Umro je u predvečerju pada Zida i, posljedično, istočnoevropskog i jugoslavenskog komunizma. On je otišao, mi smo ostali da slušamo velika obećanja o sretnijoj i pravednijoj Evropi i, uopšte, boljem svijetu, koja su nam stizala sa ruševina Zida. Tada još uvijek nismo mogli ni zamisliti da komadi betona mogu da lete (kud bi drugo nego do Balkana), još manje da posjeduju moć volšebnog pretvaranja u bodljikavu, antimigrantsku žicu. U svoje vrijeme osjećao je najavu jugoslavenskih ratova u suludim polemikama hrvatskih i srpskih lingvista. Ali, i pored svih svojih tamnih slutnji, da li je u predsmrtnim danima uistinu zamišljao barem fragmente enormne scene našeg bratoubilačkog rata?
To, naravno, ne znam. Biće da uzalud šaram po pijesku hipoteza.
Istina, malo manje nagađam kad se pitam šta bi pisac trilogije Bašta, pepeo, Rani jadi, Peščanik pomislio da je imao priliku da sazna šta su seljaci u mađarskom selu Kerkabarabaš, rekli njegovom biografu Marku Tompsonu. To je ono selo na jugozapadu Mađarske u kojem je, nakon Novosadskih hladnih dana 1942, Kišova porodica našla utočište. Tompson navodi njihovu izjavu prema kojoj Jevreji i nisu bili toliko loši, bolje bi bilo da je u logorima završilo malo više Roma.
Ima nas, vjerujem, prilično koji smo se onih tragičnih i apsurdnih devedesetih pitali šta bi rekao Kiš. On, posljednji pisac nestajućeg jugo-svijeta koji je tvrdio da je Jugosloven i da piše na jedinom, njemu do savršenstva poznatom jeziku, srpskohrvatskom. To je jezik na kojem mislim i dišem, na kojem sanjam, kojeg imam u malom prstu. Pitajući se šta bi rekao Kiš, kao da smo zaboravljali da je on taj problem već davno riješio u Post scriptumu pisma svog oca, na kraju romana Peščanik: “Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima”.
Gdje bi živio? U Parizu, iznenađen “sposobnošću” pomicanja granica podnošljivog u opštem bratoubilaštvu, ne bi se vraćao u Beograd u kojem je, i pored neprijatelja, oduvijek imao i ima svojih iskrenih poštovalaca? Pisao bi i dalje, ali ponajviše na svoje teme kopkajući i dalje po gorkom talogu iskustva? Ali, kakvi bi to bili romani, priče, eseji? To ne možemo znati, ali malo je mjesta sumnji da u njima ne bi mjesta našli naši bratski narodi i provincijaliziranje kultura svih novonastalih država. Bratski narodi, koji su se u najnovijem pospremanju historije ponajviše oslonili na nacionalizam, fašizam i reviziju istorije, a te štake im itekako još služe! Ne vjerujem da bi on – Danilo Kiš, koji nije prikrivao svoj antikomunizam i antinacionalizam, izdržao a da ne progovori o tome. Da ne pominjemo logore i zatvore u kojim je propatilo tako mnogo lica, masovne grobnice, progone i nasilja svake vrste. Uživo bi glasno rekao, kao pola godine pred smrt, na jednom kongresu u francuskom gradu Albiju. U času potpisivanja na Jalti, bila su tri čoveka koja nisu imala nikakvu filozofiju u glavi, pitam se čak da li su imala neke veze sa religijom, sa moralomi… Postojala su samo tri nacionalizma, tri sile sa svojim praktičnim idejama…, rekao je onomad pitajući i sebe i prisutne gdje je tu filozofija. Ali, i to su samo nagađanja autora ovog prigodnog zapisa.
A sad, ustranu nagađanja - mislim da bi napisao Čas anatomije 2, u odgovor na mnogobrojne napade na njegov lik i djelo, među kojim ne manjka i onih antisemitskih. Između ostalih, jedno ipak strši: Lažni car Šćepan Kiš, ali nemam volje da zapišem ime autora koji Kišom aludira ma mađarsku riječ kiss – mali. Namijenjeno je bijednim provincijalnim duhovima punim predrasuda prema Jevrejima, uopšte – subkulturnim ambijentima u kojima, kao u drevnoj antičkoj mudrosti, niko nije osvetoljubiviji od ljudi koji shvate da su manje vrijedni od drugih. O tome i drugome Kiš je tako mnogo rekao u Času anatomije (1978), polemici u odgovor na optužbu poluinteligenata beogradske književne čaršije da je plagirao svoj roman Grobnica za Borisa Davidoviča. Ta polemika je itekako aktuelna, na svu našu žalost.
U svojim intervjuima, koji su se po pravilu pretvarali u eseje par excellence, Kiš ne bi ćutao ni o izazovima današnjeg svijeta. Protivnik komunizma, sada bi bio protivnik opšteg političkog nereda i ekonomskih nepravdi. Ne vjerujem da ne bi zagrmio: “PIL? O čemu vi to, gospodo, zborite? Planeti preti katastrofa a vi se igrate finansijama, kapitalom i transkontinentalnim projektilima! Gde su u svemu tome čovek, etos i Bog?”
Svejedno, nagađali mi sve i svašta, sa upitnicima i bez ovih, taman do sutra ujutro, nepobitno je: Kišovo djelo preživjelo je hiperprodukciju pseudoliterature; pripada svjetskoj biblioteci; nije ustuknulo ni pred najružnijim izazovima dvadeset prvog vijeka, prije svega pred relativizmom u pogledu na umjetnost uopšte i violentnom dominacijom informatike i društvenih medija. Imam mnoštvo vlastitih iskustava u kojim prosječan Italijan ili stanovnik bilo koje evropske zemlje zna ko je Marina Abramović, znana su mu i mnoga imena iz one ex-jugo plaćeničke fudbalske gomile, a ne zna ko je Danilo Kiš. On, koji još uvijek postoji kao pisac, umjetnik i branilac riječi kao utočišta smisla i pamćenja. Nema slučajnosti kod Kiša: podovom filmova Alena Renea, koji je u svojim filmskim ostvarenjima koristio arhivske materijale, zapisao je da je francuski režiser u tablicu urezao jedanaestu zapoved: ne zaboravi.
Šta bi rekao o dosad neviđenoj književnoj hiperprodukciji? Samo bi odmahnuo rukom? Tako, nemoćan kao i svi oni, rijetki i sve rjeđi koji se pitaju a gdje je u svemu tome literatura? Ponovio bi da je uvjeren da se Gutenbergova galaksija nad našim nebom polako gasi, skoro vidljiva golim okom na zvezdanom nebu, a da se do nas njeno zračenje još nije čestito ni probilo?
Ne znam šta mi se dešava u poslednje vrijeme: kad god mislim Kiša, čiji mi se da stojim kao pred otvorenom piramidom ili kao pred nekim rukopisom izvađenim iz Mrtvog mora, jer slutim da u njegovom djelu treba sve dešifrovati, ispitati značenje svake reči, svake pojave, dočarati sebi floru i faunu vremena o kojem se govori u svakom njegovom djelu. Sve to - samo zato što starim? (To je velika novost!)
Za kraj, da vama i sebi priuštim pitanje Adelphiju, italijanskom izdavaču Kišovih djela: “Kada ćete objaviti Mansardu i Psalam 44, kratke romane? Ako nemate tu namjeru, dajte prava nekom drugom!”
