Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (foto me5otron CC BY 2.0)
Problem BiH nije kadrovski, nego antropološki: umjesto “organske promjene”, izgleda da smo dobili nerazgradivi otpad
Bez obzira kako završe izbori koji se u Bosni i Hercegovini trebaju održati 7. oktobra ove godine, već sada izgleda da se stvari na političkoj sceni neće bitnije mijenjati. Glavni razlog za to je okoštalost atmosfere u kojoj je zadnjih dvadeset i tri godine - koliko je od rata prošlo – za politički 'uspjeh' stranaka na vlasti bilo dovoljno da se održavaju tenzije. Između naroda, odnosno između glavnih partija koje ih predstavljaju.
Jer, ako samo jednom čujete ili pročitate ono što govore Bakir Izetbegović, Milorad Dodik ili Dragan Čović, bude vam jasno da se oni ne slažu ni oko čega bitnog u Bosni i Hercegovini, ali da u stalnom plašenju ratom i prekrajanjem granica, između njih vlada – «harmonija». Bolje rečeno, kakofonija u kojoj je jedini cilj zadržati kapital koji se stvorio njihovim kontinuiranim bivanjem na vlasti u zadnjih desetak godina. Umjesto političkog društva stvoreno je kastinsko, a državom ne upravljaju institucije nego moćni pojedinci, kojih često i nema na izbornim listama, nego iz pozadine vuku konce zemlje koja spada u najsiromašnije u Evropi.
Otkud opet takav pesimizam, sigurno ćete se zapitati!? Pa, zar je toliko crno, da se između oko 7500 kandidata, koliko će ih na nadolazećim izborima biti, na čak 800 kandidatskih lista, u oko stotinu izbornih jedinica, ne može pronaći barem nekoliko kandidata koji zastupaju minimum interesa građanina, što bi rezultiralo glasanjem za njih!? I jeste i nije, reklo bi se, ali jeste u onom smislu u kojem je više nego jasno da se zaklinjanje u opšte vrijednosti pred predstavnicima Evropske unije, na terenu pretvara u najcrnje izigravanje minimuma građanske svijesti: korupcija, nepotizam, klijentelizam, sve su to bolesti od kojih je oboljela mlada bosanskohercegovačka 'demokracija', ali ni to nije nešto što se ne pojavljuje u drugim zemljama tranzicije.
Najveći problem u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku, u smislu društvene i političke atmosfere, je obezvrijeđivanja kulta rada. Odnosno nemogućnost zapošljavanja bez skoro apsolutnog nadzora i kontrole (nacionalnih) političkih stranaka, koje odlučuju o sudbini zemlje iz koje mladi ljudi više, zapravo, ne odlaze, nego bježe. U tom smislu su se nacionalističke partije pretvorile u svojevrsne kartele, koji glume preduzeća i 'svoje' kadrove zapošljavaju u državnoj administraciji, što im donosi glasove na izborima. Ono što ne osvoje legalno, dobiju na drugi način: tako što, jednostavno, kontrolišu proces. Ili, jednostavno, naštampaju listiće.
Naime, Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA još uvijek nije objavila bilo kakve rezultate u slučaju u kojem je iz Centralne izborne komisije nestalo 10 tona papira na kojima se štampaju glasački listići. Takvu, u osnovi mafijašku operaciju unutar organizacije kojoj je posao bio ne samo da provodi izbore, nego da osigura demokratsku praksu, ne može organizirati niko ko nema duboke, strateške veze unutar Izborne komisije, ali i Ministarstva unutrašnjih poslova. To, svakako, nisu građanske i manje opozicijske stranke. Takve stvari se rade samo uz podršku kriminalnog miljea, duboko ukorijenjenog u državnim, odnosno stranačkim strukturama.
U tom smislu, manje je bitno, iako nije sasvim nevažno, ko će osvojiti neka od najeksponiranijih i protokolarno najvažnijih mjesta u državnoj administraciji. Što se tiče mjesta člana Predsjedništva, skoro je sasvim izvjesno da će Milorad Dodik, trenutni predsjednik Republike Srpske zauzeti mjesto člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda. Naime, Predsjedništvo BiH, kao nominalno najviši nositelj vlasti, sastavljeno je od trojice predstavnika konstitutivnih naroda, a Dodik je taj koji apsolutno negira i samo postojanje Bosne i Hercegovine.
Neki analitičari u tome vide početak potpune disolucije Bosne i Hercegovine i moguće eskaliranje sukoba. Iskreno, Dodik je prešao crtu u kojoj bi ga se moglo zamisliti kao kooperativnog u daljnjoj izgradnji Bosne i Hercegovine. Bitka za hrvatskog člana Predsjedništva, mogla bi biti još zanimljivija: predstavnik nacionalističkog HDZ-a Dragan Čović sebe je već vidio u novom mandatu, ali bi mu račune mogao pomrsiti Željko Komšić, nekada pripadnik Socijaldemokratske partije, koji računa na glasove Bošnjaka.
Relativno vještom kombinacijom populizma i manipulacije barata i vjerovatno najveći favorit od bošnjačkih članova Predsjedništva, lider Stranke za bolju budućnost Fahrudin Radončić. Izašao ispod skuta Izetbegovića, svojom dnevnom novinom Dnevni avaz i konjukturama preko nje stvorio je kapital, a popularnost uzgaja na kombinaciji brige za siromašne i ugrožene i predstavljanjem sebe kao poslovnog giganta. Ovo drugo mu se u jednom smislu ne može odreći, ali njegova hipoteka je, zaista, ogromna. Optuživan za trgovinu utjecajem, ometanje rada pravosuđa, (samo?) svjedok u procesu Kelmendi za ubojstva i trgovinu narkoticima, on je prava slika 'politike' u Bosni i Hercegovini.
Gusti, crni, nepatvoreni, bosanski mrak, bez svjetla na kraju tunela. Nastao u naslagama historijskog neprerađenog materijala i doušničkog mentaliteta, izazvanog pohlepom. U uvijek prvobitnoj akumulacijom kapitala.
Nikada ne treba zaboraviti da je tom mraku, u dobroj mjeri kumovala Međunarodna zajednica, stalnim odgađanjem ozbiljne intervencije u političkom tkivu BiH. Bez aktivnog učešća i ojačavanja pravosuđa, bez skidanja nekoliko desetina ljudi s visokih položaja, koji su davno trebali biti iza rešetaka, skoro da je sasvim irelevantno koliko će osvojiti opozicija u obliku jednog dijela SDP-a koje još uvijek ne kontroliše Zlatko Lagumdžija ili Naše stranke.
Ono što je čekala Međunarodna zajednica bila je, kako službenici evropskih institucija i američkih biroa vole reći - «organska promjena». Umjesto toga smo, izgleda, dobili nerazgradivi otpad. Koji će pokazati pravo lice možda već početkom iduće godine, kad istekne mandat sadašnje američke ambasadorice Maureen Cormack. Ono što se može dogoditi je da sljedeći američki ambasador svoje akreditive preda novom predsjedavajućem Predsjedništva. A to će, najvjerovatnije biti Milorad Dodik. Čovjek sa američke «crne liste».
Tada će demokratija pokazati jedno od svojih najgrotesknijih lica, i to neće biti posljednja grimasa iskeženog čudovišta. Ali, u ovom trenutku nema nikoga ko bi mislio o tome.
Jer, dolaze, ko zna koji po redu, «historijski» izbori. Koji ne mogu puno promijeniti. Jer, problemi nisu kadrovski. Nego antropološki.
