Parlament Bosne i Hercegovine (© BalkansCat/Shutterstock)
Zemlja koje sve više tone u kritičnu situaciju. Etnonacionalističke stanke vladaju, ali upravo one uništavaju sistem i društvo klijentelizmom, korupcijom i nacionalizmom. Dokle?
U Bosni i Hercegovini jednim se okom prati razvoj događaja nakon upravo završenih izbora u Hrvatskoj: velika pobjeda HDZ-a, uz malu izlaznost birača, u budućnosti ne nudi drugačiju perspektivu hrvatsko-bosanskih odnosa. Hrvatska će se odnositi manje-više isto prema Bosni i Hercegovini, državi čije postojanje legitimira samo administrativni aparat, generiran iz tri nacionalističke oligarhije. Sve ostalo je u dubokoj i permanentnoj krizi, pa se o bliskoj budućnosti skoro i ne može misliti.
Krajem prošle i početkom ove godine pompezno najavljivana, reforma pravosuđa u ovom trenutku izgleda sasvim nerealno. Baš kao što kaže predsjednik istražne komisije Parlamentarne skupštine Damir Arnaut, zadužen da istraži stanje i dâ mišljenje.
Pravni ekspert, iskusni sudija Milan Blagojević iz Banje Luke, nedvosmisleno je poručio da je „sa ovakvim sastavom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća u Bosni i Hercegovini, reforma pravosuđa nemoguća, niti ga ja moguće uključiti u međunarodne tokove“.
Redovni profesor i autor tridesetak knjiga iz oblasti pravne struke svakako zna što govori. Model (ne)funkcionisanja zemlje koja se dosad, eto, nije raspala, ali se nikada nije ni sastavila ni u kojem smislu, na ovim primjerima je očigledan. Zakon o prestanku mandata Visokog sudskog i tužilačkog vijeća predložio je bivši ministar sigurnosti, jedan od rijetkih konzistentnih boraca protiv kriminala, Dragan Mektić, inače policajac starog, jugoslovenskog kova, sklon pravdoljublju.
U takvim slučajevima, scenario obično izgleda tako da se određeni zakon protiv kriminala i korupcije predloži na Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Ako i prođe, uz ogroman pritisak međunarodne zajednice i određeni stepen konsenzusa opozicije, prijedlog ide na Dom naroda, gdje, kao u ovom slučaju – biva oboren. To je isti onaj Dom naroda koji je izglasao da ratni zločinci mogu biti kandidati na izborima.
Zakon o pravosuđu ovoga puta je oboren glasovima srpskog SNSD-a i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Te dvije stranke ignoriraju rad parlamentarne komisije i dobile su kontrolni paket glasova, jer im je muslimanska Stranka Demokratske Akcije (SDA) prepustila po jednog delegata. Dakle, javno se zalaže za vladavinu prava, a praktično pljačka i dijeli zemlju zajedno sa partijama koje tu istu državu opstruiraju.
Razlika je, dakle, samo u tome što SDA nominalno zastupa državotvornost, dok suštinski rastura društvo. Tako su građani Bosne i Hercegovine, osim što su prepušteni sudbini krda, praktično - dvostruki taoci. S jedne strane su pritisnuti općim mrakom: sloboda medija je skoro ukinuta, korupcija je u svakom segmentu društva, a svakovrsno nasilje postaje prihvaćen model. Moguća građanska opozicija je iscjepkana na nekoliko partija: nacionalne partije su jedini pravi izvor moći, i idealan su teren za formiranje paravojski. Nije teško zamisliti šta se može dogoditi kad se isprazne državne kase. One se pune kreditima MMF-a, i iznimno velikim dažbinama u odnosu na životni standard. Kozmetički „dogovori“ između lidera pojedinih nacionalnih zajednica – kao u nedavnom slučaju, kad su dogovoreni izbori u Mostaru – zapravo održavaju status quo.
Ono što lideri triju stranaka priželjkuju u najvećoj mjeri im obezbjeđuju predstavnici međunarodne zajednice, koji, praktično, nisu razvili nijedan instrument izgradnje građanskog društva. Tromošću i jezikom općih mjesta, i vječitim uzmicanjem pred kršenjem svih vrsta prava, predstavnici međunarodne administracije misle da su si kupili jednu vrstu političke „hladovine“: izgleda da je Bosna i Hercegovina, nekažnjavanjem političkih mafija, suštinski, ostavljena da potone u vlastitim problemima. Za to vrijeme, te mafije pljačkaju ono što je ostalo u kasama zajedničkih institucija i samo se čeka da poput srednjovijekovnih sjecikesa počnu oduzimati od građana, da bi zadovoljili svoju pohlepu.
Takvom ostanku u mraku su se svakako ponadali i Izetbegović, Čović i Dodik, prva dvojica čine sve da odlože lokalne izbore i da sačuvaju status quo. No, za očekivati je da bi se i to moglo promijeniti. Lider Stranke Narod i pravda i bivši predsjednik Vlade Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković, najavljuje proteste, i tvrdi: „Nema izbora u njihovom scenariju. Nakon što su ukrali od naroda i građana sve što su mogli, sad kradu osnovno pravo da ljudi sebi biraju vlast. Iz poštovanja prema žrtvama genocida u Srebrenici sačekaćemo da prođe ovaj tužni vikend. Od naredne sedmice mijenjamo hashtag.Umjesto #izbori2020 krećemo sa #protesti2020. Na ovu se bahatost mora adekvatno odgovoriti!”
Vikend obilježavanja zločina genocida u Srebrenici je prošao, i sad su na redu građani Bosne i Hercegovine. Izetbegović je već odgovorio nervozno, rekavši da Konaković želi vidjeti beogradski scenarij, i da se nada da se tome niko neće odazvati.
Ne podržati promjene u Bosni i Hercegovini na dugi rok bi značilo ostaviti prostor za razvoj svih vrsta radikalizama, i mogući bliskoistočni scenarij. Možda i gore.
Pitanje opstanka demokratije u Bosni i Hercegovini više nije političko.
Ono je pitanje održanja života.
