Bosna i Hercegovina, nešto se kreće

Rezultat lokalnih izbora održanih u Bosni i Hercegovini 15. novembra djelimično je prekrojio političku vlast u najvećim gradovima, poput Sarajeva i Banje Luke, otvorivši prostor za nadu da će konačno doći do suštinskih promjena

Prvo, statistika, taj u osnovi netačan zbir, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, uglavnom netačnih podataka. Dakle, u centralni birački spisak za ovogodišnje izbore bilo je upisano ukupno 3.283.194 birača. To je prvi nonsens. Prema Svjetskom populacijskom izvještaju u BiH je 2018. godine živjelo oko 3.300.000 stanovnika, što je opet nemoguće, zbog stalnog odliva ljudi. Dakle, već ove dvije brojke potvrđuju veliku misao maštovitog, dugovječnog Argentinca: “Demokratija je zloupotreba statistike“. To bi značilo da je skoro svaki stanovnik Bosne i Hercegovine birač s pravom glasa. Što, vjerovatno, i jeste želja onih koji dobijaju izbore, ali je – nemoguće.

O tome je ovdje već bilo pisano, tako da vas nećemo dalje opterećivati suvišnim lošim vijestima, ali neka ostane zabelježeno da je na lokalne izbore u BiH izašlo nešto preko milion i pol glasača. Što je manje od 50 posto zvaničnog biračkog tijela. No, ukoliko se u igri pojave realnije brojke – prema kojima u BiH u ovom trenutku ne živi više od dva i pol milijuna ljudi - onda ispada da izlaznost i nije mala. I da otkrivanje 'pravih' brojki nikome ne odgovara.

Prije svega Izbornoj komisiji, fundiranoj od evropskih institucija, a onda ostavljenoj da se bori sama kako zna i umije. Jer, neažurirani spiskovi se mogu računati kao njihova greška. Oni su kao svoj posao – u maniru evropske birokracije - prihvatili organizaciju i provođenje izbora. I potpuno zanemarili atmosferu u kojoj se oni održavaju, i njihove konsekvence.

Za šta nisu jedini krivci: pritisnuti su interesima 'velikih' stranaka za što boljim rezultatima. Događale su se i svakakve malverzacije, prijevare, bacanje listića, upisivanje mrtvih u biračke spiskove, tako da su rezultati obično bili takvi da je izlaznost mala, a da su većinu odnosile nacionalističke stranke – prije svega muslimanska SDA, srpska SNSD i hrvatski HDZ.

Poraz SNSD-a u Banja Luci

No, ovoga puta bi moglo ispasti malo drukčije. Nakon početnog oduševljenja gdje je odmah nakon izbora 15. novembra bilo jasno da se u Sarajevu smjenjuju načelnici četiri od pet 'glavnih' općina – Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Ilidža, a da u Banjoj Luci favorizirani kandidat SNSD-a gubi od mladog kandidata opozicije Draška Stanivukovića, koji ima svega dvadeset sedam godina. Što je apsolutno razljutilo Milorada Dodika, koji je sada, u trenutku kad preuzima mjesto predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine na državnom nivou, proglasio sebe šefom gradskog odbora u Banjoj Luci. Takvo vam je ovdašnje “političko“ okruženje. Jer, gubljenje najvećeg gradskog budžeta u Republici Srpskoj može ozbiljno narušiti njegovu apsolutističku vlast.

Dodik je u ovoj fazi svoje vladavine, zapravo, htio kopirati Vučića iz Srbije: potpuno ušutkati opoziciju i zasjesti na sve pozicije na kojima se odlučuje. No, zaboravio je da mu, zbog komplikovanog ustroja države u BiH, fali Vučićeva prohodnost. Predsjednik Srbije je stvorio skoro idealnu atmosferu da sam pravi uslove u kojima će (Srbija) živjeti. Bivšem predsjedniku Republike Srpske, izgleda, još malo fali.

Još uvijek nije jasno koliko, jer su ukupno osvojili najviše glasova u Republici Srpskoj, ali su pored Banjaluke, izgubili i Bijeljinu, drugi grad po veličini. Jedno od prvih mjesta u kojem su srpske paravojne formacije i Jugoslovenska Narodna Armija izazvale rat u BiH, bila je, upravo, Bijeljina, gdje su nenaoružano stanovništvo likvidirale trupe Željka Ražnatovića - Arkana.

Promjene iz Sarajeva

Znači li to, dakle, da se demokratske promjene moraju desiti tamo gdje su se nekad trebale dogoditi, ali su spriječene silom? Sudeći po Sarajevu, odgovor je pozitivan. No, najbolja vijest izbora u Sarajevu je da je kandidaturu za gradonačlnika (jer se to mjesto ne bira direktno, nego ga određuje stranka ili koalicija s najvećim brojem glasova) prihvatio Bogić Bogićević. Čovjek koji je još 1991. godine, kao član Predsjedništva SFRJ, uskratio svoj glas za zavođenje vanrednog stanja, kojim bi na vlast u tada već razjedinjenoj zemlji došao vojni vrh, dok bi 'civilni' dio te vlasti bio – Slobodan Milošević. Sve maske su tada bile pale, a bosanski Srbin Bogićević nije krenuo za zovom nacije, nego za interesom građana koje je predstavljao. To je bilo shvaćeno kao izdaja srpstva, a Bogićević je u ratu podržao bosansku stranu, kupivši vrijeme i Hrvatskoj i Sloveniji da bolje pripreme odbranu. I sada, skoro trideset godina, nakon tog ljudskog poteza, dolazi na čelo grada koji je bio jednom od najvećih žrtava rata koji je on htio spriječiti. I kao čovjek i politički, ponio se krajnje ljudski u njemu. To imenovanje, osim jakog simboličkog potencijala, moglo bi biti početak povratka vjere u ljudske geste u politici. I povratak ljudi s formatom. No, da bi se otvorili putevi da dođu drugi, moraju otići 'prvi'. A to su, u ukupnom zbiru, SNSD koji ima ukupno 45 načelničkih mjesta (42 u Republici Srpskoj), i SDA koja ima 26 mjesta načelnika, sve u Federaciji. Ah, opet ta matematika.

U Opštini Stari Grad Stranka Demokratske Akcije je osvojila oko 4 posto manje glasova u odnosu na prošle izbore. Već u Centru, općini gdje tradicionalno pobjeđuju lijeve ili snage centra izgubili su skoro deset posto. U novim dijelovima Sarajeva pali su za 12-13 posto, i to bi već mogao biti pokazatelj da će za sljedeće opće izbore 2022. godine ili morati potpuno promijeniti strategiju (koju, inače, nemaju) ili ljude koji ih vode. To je stara, okoštala politička struktura, kompromitirana bahaćenjem predvođenim njima dvoma – predsjednikom Stranke Bakirom Izetbegovićem i njegovom suprugom Sebijom, direktoricom Kliničkog centra. O čemu smo također pisali na stranicama ovoga portala. No, SDA će u velikom broju općina i nakon ovih izbora ostati na vlasti. Ali je, sa stanovišta kontinuiteta demokratskih praksi, zasad neprocjenjivo važno da su, barem u Sarajevu, morali “sjahati“.

Jer su ga učinili tužnim, skoro nepodnošljivim za život. Na tom fonu, i zbog te činjenice izrastao je i najveći pobjednik ovih lokalnih izbora. Stranka Narod i Pravda, nastala kao derivat Stranke Demokratske Akcije. Ta snaga u ovom trenutku, čini se, predstavlja glavni tok nezadovoljstva u bošnjačkom korpusu: pravosuđe, konačno, mora optužiti nekog od “patriota“ koji su se nelegalno obogatili. Nezadovoljstvo postojećim snagama dovelo je do stvaranja nove, kojoj ne smeta to što je bez tradicije. Narod i Pravda je nova konzervativna partija desnog centra, s kojom se mora računati. I koja će u naredne dvije godine ići da preuzme primat SDA-u, kojem je vrijeme prošlo. I koji se neće predati bez borbe.

No, do primata se, barem ovdje, ne dolazi bez klera: što je, opet, direktno povezano s onim koliko će Bosna i Hercegovina uspjeti. Onoliko koliko u njoj o političkoj sudbini ne budu odlučivali vrhovi nacionalnih zajednica, zaštićenih klerikalno-patriotskom retorikom.

Koji danas, zapravo, produbljuju strahove. I drže političke snage u nekoj vrsti smrtonosnog zagrljaja.

Otimanje je, nadamo se, počelo. Nadajmo se da će se već 20. decembra, kad su nakon 12 godina zakazani izbori u Mostaru, taj trend samo nastaviti.

Za izlazak iz mraka i prestanak zloupotrebe statistike. Dugovječni maštar iz Argentine koji nas je tome poučio se dakako zvao Jorge Luis Borges (1899-1969). Kad je, konačno, shvatio da njegova domovina dolaskom Perona neće biti onakva kakvom je želio, on je otišao iz nje. Ispalo je – zauvijek.

Kao i više od milion i po Bosanaca i Hercegovaca. Bilo bi vrijeme da se taj trend, barem nakratko, prekine.