Foto © Jiri Hera/Shutterstock
Afera o podmićivanju predsjednika Visokog tužilačkog i sudskog vijeća Milana Tegeltije. Svi paradoksi pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini kao da su se skupili u ovom slučaju, i on, definitivno, ne bi smio ostati nerazjašnjen
Pogrešno bi bilo reći da Bosnu i Hercegovinu potresa afera o podmićivanju predsjednika Visokog tužilačkog i sudskog vijeća Milana Tegeltije. Jer, da bi neka sredina zaista bila potresena ona treba imati (senzibiliziranu) javnost, odnosno Nešto što bi se trebalo dogoditi kad se predsjednik najviše pravne instance u državi nađe u videu u kojem preko posrednika, policijskog inspektora, pregovara sa klijentom da mu se predmet na sudu ubrza, odnosno riješi.
Dakle, u videu koji je objavio portal «Žurnal» nalaze se biznismen Nermin Alešević i policijski inspektor Marko Pandža. Policajac odvodi biznismena do sudije iz Banja Luke Milana Tegeltije, koji sasluša biznismena, čiji predmet već dugo stoji na sudu u Sarajevu. Sudija sasluša biznismena, zatraži broj predmeta i zatraži da se broj predmeta javi policajcu koji je ugovorio sastanak. Nakon što se rastanu sa sudijom, biznismen izbroji 2000 maraka, dâ ih policajcu, koji mu obeća da će mu sudija, preko svoje koleginice u Sarajevu, to «srediti».
Tek devet dana nakon što je video objavljen, Državna agencija za zaštitu i istrage (SIPA) suspendirala je, privremeno, do okončanja istrage, jednog od tri glavna aktera ove afere nazvane «Potkivanje». Dan kasnije, Ured disciplinskog tužioca podigao je disciplinsku tužbu protiv Tegeltije.
Sudija je sutradan objavio da «odlazi na godišnji odmor», i da smatra da nije učinio nijedan disciplinski prekršaj, i da se ni na koji način ne osjeća odgovornim. Prethodno je na vanrednoj sjednici pred svoje kolege, njih 13, iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća postavio ovaj predmet.
Nakon što je dobio jednoglasnu podršku nije poduzeo nikakav korak, niti stavio predmet u proceduru. Tužilaštvo je, shodno svojoj ulozi saučesnika u ismijavanju prava u BiH, nastavilo odugovlačiti i čini(lo) se sve da se afera zataška, i da sve prođe kao mnogo puta do sada.
Kao skoro uvijek do sada: da se zažmiri na očigledan kriminal, i da se nastavi praksa u kojoj se očekuje da sudije, praktično, optuže same sebe.
Svi paradoksi pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini kao da su se skupili u ovom slučaju, i on, definitivno, ne bi smio ostati nerazjašnjen. Bez obzira na to što se radi o vrhu ledenog brijega.
Cijela afera nije zataškana jer su tri glavne međunarodne organizacije u BiH – Misija OSCE, Ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Delegacija EU – poslale pismo na adresu predsjednika VSTV. U njemu, između ostalog, stoji «da se stvara dojam da postoje politički ili drugi razlozi kojima se Vijeće rukovodi u svom odlučivanju».
Takav diplomatski ton skoro uvijek nosi nepodnošljiv nivo eufemizma, ali budući da su sve tri organizacije potpisale pismo, može se i očekivati da predsjednik VSTV-a optužen za korupciju sa «godišnjeg odmora» na koji je otišao ne dođe na (preplaćeni) posao, nego u istražni postupak.
Ali, samo ukoliko na tome bude insistirao međunarodni faktor. Jer, domaće pravosuđe, ulijenjeno idealnom pozicijom maksimuma vlastitih prava, uz minimum obaveza, samo od sebe neće riješiti nijedan značajniji slučaj. Sve dok «radi» korupcija, koja je u ovom trenutku puno funkcionalnija od države. Jer je instalirana u njezine najviše instance.
Baš kao što kaže Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke SDA, od čije je zatupljenosti veći jedino njegov cinizam. Baš kao da ništa nije doprinio situaciji, i baš kao da ga se ta stvar ništa ne tiče, on veli: «Svi u BiH se slažu da pravosuđe nije u dobrom stanju te zbog toga slijedi akcija Evropske unije”.
Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Predsjednik najveće stranke u zemlji govori kako ona ne funkcionira, a on s time nema ništa.
Za to vrijeme, entitet Republika Srpska uz pomoć Rusije i Srbije čini predradnje kako bi postao država. U tome im na ruku idu globalne permutacije u kojima ono što je danas bilo sutra ne važi (čitaj suluda Trumpova vanjska politika), te činjenica da bi sadašnje bošnjačko vodstvo stavljeno pred izazov raspada zemlje spašavalo sebe, a ne državu. Odnosno, pozivali bi na odbranu države, a grčevito čuvali kapital koji su stekli (poslije)ratnom pljačkom.
U tom smislu valja čitati ključ današnje Bosne i Hercegovine: očekuje se da međunarodni faktor riješi sve unutrašnje suprotnosti.
To se nikada i nigdje u povijesti civilizacije nije dogodilo. Pa neće ni sada u Bosni.
