Bosna i Hercegovina 25 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma

Od potpisavanja mirovnog sporazuma do masovnog odlaska iz Bosne i Hercegovine

Zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini prije 25 godina i danas se smatra uspješnom intervencijom međunarodne zajednice. Koliko je Bosna i Hercegovina danas uspješna priča, kompleksna je tema. Stavovi nekada zaraćenih strana po ključnim historijskim i političkim pitanjima nisu se značajno promijenili, a intenzitet i karakter prisustva međunarodnih aktera se smanjio i promijenio, kao što su se promijenile i mnoge okolnosti unutar SAD-a, evropskih država, ali i same Bosne i Hercegovine i njenih susjeda.

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini sklopljen je u vojnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona u američkog saveznoj državi Ohio, 21. novembra 1995. godine, a zvanično potpisan narednog mjeseca u Parizu. Tadašnji predsjednici Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, Hrvatske Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević, uz prisustvo američkog predsjednika Billa Clintona i 50 drugih svjetskih lidera potpisali su dokument koji je značio početak kraja troipogodišnjeg rata.

Još uvijek važan predmet izučavanja, Bosna i Hercegovina je politolozima, sociolozima i drugim naučnicima interesantna na temu konflikta, tranzicijske pravde, međunarodnih odnosa, ali rješenja mnogih pitanja koja koče progres u državi blokirana su na političkom nivou.

Istovremeno, stotinama hiljada njenih građana Bosna i Hercegovina više nije interesantna.

Promjena stavova

Suština stavova današnjih predstavnika potpisnica mirovnog sporazuma ili – prevedeno na unutarnje prilike današnje Bosne i Hercegovine – predstavnika etničkih skupina, nije se mnogo promijenila, samo su se sredstva za ostvarenje ciljeva promijenila. Političke blokade i uslovljavanja, oživljavanje nacionalističke huškačke retorike i potpaljivanje razloga za podjele današnja je municija kojom se koriste izabrani politički predstavnici u BiH.

Kako Bosna i Hercegovina danas funkcioniše i kakav kvalitet života njeni građani mogu da ostvare, većinom nisu u fokusu onih koji upravljaju institucijama države, čak ni na lokalnom nivou. Predizborna kampanja za nedavno održane izbore za opštinske i gradske načelnike obilovala je promovisanjem politika zasnovanih na prošlosti, pozivanjem na nacionalno jedinstvo i zazivanjem ratnih podjela, te podsjećanjem na patriotsko učešće u odbrani svoga naroda.

“BiH je konsocijalna zajednica sa vrlo decentraliziranim sistemom vlasti. Nacionalisti prenebregavaju opšti trend decentralizacije u svijetu i negiraju i neke prednosti diverzifikacije vlasti. Većinu svojih interesa građanin može ostvariti, barem teoretski, u lokalnoj zajednici, ako bi vlast funkcionisala. Italija, Španija, Velika Britanija, iako i dalje formalno unitarne države, prenijele su znatna ovlaštenja na niže nivoe vlasti. U BiH je sva diskusija o ujedinjenju (bošnjački nacionalisti) ili razjedinjenju (srpski nacionalisti uz koje se sve češće svrstavaju hrvatski nacionalisti). Niko ne vodi diskusiju o prednostima decentralizovanja nekih oblika vlasti i neminovnosti recentralizacije drugih. Razumna diskusija nedostaje dok strasti ima previše”, kaže Neven Anđelić, profesor međunarodnih odnosa i ljudskih prava na Regent univerzitetu u Londonu.

Upravo je ono što Anđelić naziva izostankom razumne diskusije na praktičnom nivou ono što je potrebno za osiguranje kvalitetnijeg života za građane BiH gdje i dalje postoji supervizirana normalizacija a izostaje zreo sistem i dijalog na političkom nivou.

“Suprotstavljenost stavova koje su imali naprimjer ‘90-tih godina nije nužno nepromjenjiva. Stavove će oni promijeniti, ali uz mijenjanje stavova, mijenjaju se i teme o kojima se dogovaraju. Dakle, nikako ne postoji kontinuitet principa, kontinuitet ideala koji nadilaze neke interese koje svaka od grupa ima za sebe”, smatra Jasmin Hasić, doktor političkih nauka i jedan od urednika knjige “Vanjska politika Bosne i Hercegovine nakon nezavisnosti”.

“I zbog toga imaju te refleksivne angažmane, zbog toga još ne mogu da dosegnu kvalitetnu dinamiku u institucionalnim reformama, zbog toga ne funkcioniše transgeneracijska solidarnost, pa i mladi koji nisu učestvovali u formiranju tih ideja i stavova devedesetih, i dalje nastavljaju borbu ljudi koji su tad u tome učestvovali”, kaže Hasić.

U poređenju sa vremenom kada je potpisan Daytonski mirovni sporazum, političke i društvene prilike u Hrvatskoj i Srbiji su se umnogome promijenile i tu sada postoje drugi prioriteti. Period od 25 godina u Bosni i Hercegovini donio je generacije odraslih mladih ljudi rođenih u miru, zvanične politike usmjerene ka evro-atlantskim integracijama i naizgled novo lice međunarodnih odnosa zemalja Zapadnog Balkana, ali je sveukupni boljitak spor i mnogi odlučuju da život provedu negdje drugo.

Novi interesi i manjak interesa za BiH

Intenzitet prisustva aktera međunarodne zajednice u BiH tokom godina se smanjivao i mijenjao. Snažnu ulogu SAD u BiH neposredno tokom rata zamijenila je dijelom Evropska unija a dijelom se stvorio prostor i za druge aktere.

“Očito je da je glavni akter međunarodnih odnosa koji treba da se sabere upravo EU, koja je imala određene uspjehe u regiji, ali su je zasjenili mnogi drugi akteri. Imali smo stare i nove aktere pa je tako Rusija bila u određenoj mjeri prisutna, odnedavno i Kina. Imamo onda i SAD koja je bila ključni faktor dugo vremena u BiH. Trenutno se čini ponovno više zainteresovanom, ali ih ne vidim kao ključnog aktera koji bi ukazao put Bosni. Mislim da je dogovor da domaće vlasništvo treba biti prioritet za sve, zato što je Bosna dio Evrope, nalazi se u Evropi, i EU treba da bude ključni igrač koji će da prodrma Bosnu prema pravcu u kojem želi ići. Britanija je također tu, do sada je bilo mnogo konzistentnosti sa EU”, ocjenjuje Jessie Barton Hronešova, doktorkinja političkih nauka i istraživačica na Univerzitetu u Oxfordu.

Bosna i Hercegovina u osnovi više nije sigurnosna prijetnja u smislu ratova i izbjegličkih talasa, što je i najvažnija činjenica za SAD i EU, ocjenjuju analitičari, pa stoga i nema potrebe za intenzivnim učešćem u unutarnjim promjenama u jednoj zapadnobalkanskoj zemlji koja je usmjerena ka reformama i pridruživanju Evropskoj uniji.

Ipak, prisustvo SAD, zemalja EU i Velike Britanije u posljednjih nekoliko godina usmjereno je na napore u unapređenju javnog upravljanja, nametanju određenih principa vezanih za vladavinu prava, u promovisanju ideja o ravnopravnosti, pravima manjina, važnosti fer izbora i borbe protiv korupcije što ukazuje na to da vlasti u BiH nisu prepuštene isključivo domaćim akterima.

Osim vlada različitih država, za Bosnu i Hercegovinu su i dalje zainteresovani i naučnici. Barton Hronešova kaže kako interesovanje postoji najviše zbog toga što je BiH slučaj koji je utabao put ka tome kako završiti ili kako ne završiti rat.

“Bosna se još uvijek koristi kao komparativni slučaj uspješnog procesa izgradnje mira. Znam da zvuči čudno ljudima koji žive u Bosni da je to uspješan slučaj izgradnje mira, ali to je zaista tako. Ako pogledate druge zemlje, kao što su Lebanon, neke postsovjetske zemlje, bosanska priča je bila uspješna iz perspektive održanja mira, čak i uz disfunckionalan mir i demokratiju, zaista je potrajalo i kakva-takva normalnost se održala u zemlji. Ekonomska slika je, očito, druga priča, nivoi korupcije su druga priča ali se i dalje koristi kao uspješan primjer”, kaže ona.

Prisjećajući se devedesetih, Anđelić ocjenjuje kako je nekada postojala potreba za naglim izdavanjem velikog broja radova na temu BiH, Jugoslavije, Balkana, i da je jedno vrijeme rezultat bio haotičan, čak i sa neprimjerenim izdanjima, što se danas na određen način regulisalo jer su institucionalizirani projekti i neki domaći autori su uspostavili prisustvo na svjetskom tržištu.

“BiH kao model uspostave mira, post-konfliktno društvo, međunarodne intervencije sa niskim sigurnosnim prijetnjama, to su teme za koje je BiH izvrsna studija na čijim se iskustvima pokušava naći rješenje u nekim drugim područjima. I Joe Biden je 2007. godine spominjao bosansko-hercegovačko rješenje kao model za Irak”, objašnjava Anđelić.

Odlazak

Statistički podaci pokazali su da je od 2013. do 2019. godine Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 530.000 stanovnika, a različite procjene govore da u BiH trenutno živi i manje od tri miliona stanovnika. Zbog slabe ekonomije, korupcije, etnonacionalnih politika i izostanka društvenog napretka, cijele su porodice odlučile napustiti Bosnu i Hercegovinu, a posebno je to izbor mladih i obrazovanih ljudi.

“Ove migracije mladih su tema o kojoj nerado govorim jer više ne vidim nikakav drecept, nikakav teorijski koncept koji mogu da iskoristim da sebi u glavi objasnim ovu situaciju. Jedino što mogu da kažem je da je tužno, imaće uticaj i na demografiju, na ekonomiju i na ekologiju i na stvari na koje uopšte ne mislimo kad govorimo o odlasku mladih”, kaže Hasić koji već godinama vodi i nevladinu organizaciju posvećenu mladima “Humanity in Action”.

“Neminovno je da će mladi otići, idu ka boljem, i nekako je to prirodno. Odlazilo se uvijek, i tokom Jugoslavije, nije to nova pojava, ali svi ti oblici migracija nisu održivi za našu državu. Mi možemo da sebi priuštimo odlazak mladih ako imamo načina da nadoknadimo, a sada nemamo, jer stopa nataliteta je jako loša, ali možemo raditi naprimjer na cirkularnoj migraciji. Mi govorimo o ekstremima, njih treba zadržati ili pustiti da idu, ali ne gledamo srednja rješenja”, kaže on i zaključuje kako će se tek osjetiti posljedice masovnih odlazaka iz BiH.