Između čekića i nakovnja: analiza Deklaracija triju dominantnih bosanskohercegovačkih stranaka – SDA, SNSD-a i HDZ-a

Komparacijom Deklaracija vodećih bosanskohercegovačkih stranaka (SDA, SNSD-a i HDZ-a) moguće je objasniti tegobnu paralizu postojećega političkog sustava, ali i političke i medijske borbe koje će uslijediti za njegovu promjenu

Političke deklaracije su izrazi načelne volje subjekta koji ih kreiraju i nude javnosti. One imaju dvojaku ulogu: vrijednosnu i pragmatičnu. Pomoću njih subjekti izlažu vrijednosna usmjerenja i normativni okvir vlastitoga djelovanja, ali i zahtijevaju konkretno i usklađeno djelovanje ka ispunjenju političkih i ideoloških ciljeva. Svaka deklaracija nosi komunikacijski potencijal jer zainteresiranim javnostima omogućava uvid u specifično viđenje političke realnosti, dok oponentima predstavlja pozicije prema kojima se mogu ravnati tijekom različitih političkih procesa. Sadržaj deklaracija nudi javnosti dozu izvjesnosti, tj. pojednostavljivanja složene stvarnosti na lako shvatljive elemente za koje se subjekti nastoje izboriti u političkim procesima. Ne treba čuditi da aktualne političke deklaracije ključnih aktera uvijek dižu ogromnu medijsku prašinu te zaokupljaju svekoliku pozornost javnosti. Na njihovu analizu, apologijsko zagovaranje ili diskreditaciju troše se litre tinte, sati televizijskoga programa i najrazličitija interpretativna imaginacija dovitljivih analitičara. Komparacijom Deklaracija vodećih bosanskohercegovačkih stranaka (SDA, SNSD-a i HDZ-a) moguće je objasniti tegobnu paralizu postojećega političkog sustava, ali i političke i medijske borbe koje će uslijediti za njegovu promjenu. Neprikosnoveni politički cilj koji tri stranke u vlastitim Deklaracijama posebno ističu je europski put BiH, s time da HDZ i SDA upotpunjuju taj cilj euroatlantskom komponentom, tj. pristupanjem NATO-u. Za SNSD članstvo u NATO-u je degradacija RS-a te mu se oštro protive. Pored folklorne kurtoazije spominjanja kulturne različitosti i pluralizma, te demokratskoga uređenja i socijalne osjetljivosti, europski put ostaje jedina dodirna točka spomenutih Deklaracija.

Njihovom usporedbom može se neosporno zaključiti da postoje tri vektorske silnice unutar bosanskohercegovačke političke arene koje se u ovom trenutku čine potpuno isključivima bez mogućnosti kreiranja kompromisnih modela. Prva centrifugalna silnica je separatistička tendencija prisutna u Deklaraciji SNSD-a koji Republiku Srpsku percipira u državnim kategorijama i traži povod da se narodnim plebiscitom potvrdi njezina samobitnost te eventualno odlukom Narodne skupštine započne ponovni proces pridruživanja Federaciji BiH kroz stvaranje konfederalističkoga državnog uređenja. Deklaracija donosi radikalnu ideju raspisivanja referenduma o samostalnosti Republike Srpske te istodobnoga predlaganja Federaciji BiH „mirno razdvajanje i međusobno priznavanje.“¹ Rezultat cijeloga procesa bio bi novoformirani Savez država BiH, dakle, konfederalni oblik administrativno-teritorijalne reorganizacije. Postavljeni rok je bila 2017. godina kada je Narodna skupština Republike Srpske trebala procijeniti razmjere kršenja daytonskih ustavnih elemenata i odlučiti o raspisivanju referenduma. Međutim, u Deklaraciji nisu navedeni pravni temelji takve odluke niti kriteriji prema kojima bi se procijenili razmjeri narušavanja daytonskoga poretka. Time se negira pravni okvir iz kojeg bi referendum crpio vlastitu legalnost te se za sada svodi na razinu populističke retorike ili pripremanja pregovaračkih pozicija koje će se u različitim procesima približavati prema mnogo blažem kompromisnom rješenju. Ova silnica u potpunosti negira i konstelaciju međunarodne zajednice koja nipošto ne bi dopustila proces razdruživanja i time otvorila Pandorinu kutiju iz koje nitko ne bi mogao kontrolirati procese koji bi se pokrenuli u regiji, a moguće i šire. Dakle, negira političku realnost trenutka u kojem je nastala, služi za ideološku upotrebu 'zbijanja redova' unutar Republike Srpske te u pragmatičnom smislu za pregovore sa strankama iz Federacije kako bi se isposlovali što povoljniji uvjeti za političke predstavnike i institucije Republike Srpske u odnosu na državnu razinu vlasti. Pored toga, SNSD-a snažan fokus stavlja na DMS i njime definiran Ustav BiH kao temelj postojećeg ustavnog poretka BiH i RS-a, dok gotovo u cijelosti zanemaruje konstitutivne narode i sam koncept konstitutivnosti.

S druge strane, centripetalna silnica je unitaristički koncept zastupljen u Deklaraciji SDA. U njihovoj viziji BiH treba organizirati kao republiku sa tri razine vlasti: državnom, regionalnom i lokalnom sa Sarajevom kao političkim, administrativni, kulturnim i ekonomskim centrom države. Cilj je uspostava Republike BiH sa građanima kao nositeljima jedinstvenoga suvereniteta, te regionalna decentralizacija koja ne bi pratila raspored nacionalnih zajednica već stvarala izmaštane multinacionalne regije. Spomenuta regionalizacija odnosila bi se podjednako na oba entiteta čime se propituje današnji status i ustroj Republike Srpske. Nikakve teritorijalne reorganizacije koje bi uključivale samo Federaciju BiH ne dolaze u obzir. DMS se spominje prvenstveno u kontekstu zaustavljanja agresije na BiH, obveza Srbije i Hrvatske, povratka izbjeglih i uređenja Mostara, a ne u kontekstu izvora Ustava BiH. Konstitutivni narodi i konstitutivnost se spominju samo u kontekstu ostvarivanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana na cijelom teritoriju BiH, bez detaljnijeg pojašnjavanja sadržaja nacionalne ravnopravnosti

Iako u stanju dubokoga poricanja, obje su pozicije statocentrične. SDA-ova unitarna republika, s prikačenim partikularnim identitetima kulturno-vjerskoga karaktera, temelji se na divinizaciji 'vjekovne' bosanske državnosti, njezinoj reinkarnaciji za vrijeme ZAVNOBIH-a te konačnoj potvrdi Daytonskim sporazumom. SNSD se u potpunosti veže za institucionalni aranžman Republike Srpske jer svaki oblik političkih prava ili obligacija striktno je entitetskoga karaktera. Time Republika Srpska predstavlja krajnji domet imaginacije i institucionalnoga djelovanja. Dakle, razlika je u opsegu divinizacije, dok je SDA-ova apstraktno-unitarnoga karaktera, SNSD-ova je partikularno-entitetskoga. U poimanju identiteta razlika među dvjema spomenutim Deklaracijama je najvidljivija. Dok se unutar Republike Srpske ne treba posebno isticati ukorijenjenost i dominacija srpskoga nacionalnog identiteta, zauzima se pozicija razvoja entiteta i njegova modernizacija čak i kroz partikularno pristupanje EU. Otrovne strelice se upućuju prema Federaciji BiH gdje se ističu nerazmrsivo tegobni međunacionalni odnosi koji se prelamaju preko leđa malobrojnije nacije. SDA na identitetskom planu igra dvostruku igru. Gdje god je moguće jasno se ističu kulturne različitosti kao bogatstvo, uz posebnu afirmaciju i očuvanje bošnjačkoga identiteta, što je samo po sebi razumljivo. Međutim, zbog zauzete političke forme moraju identitet vezati za cijelo područje BiH jer im to vektorski smjer određuje. Zbog toga inzistiraju na identitetskoj politici kroz proces afirmacije bosanskog identiteta kao zajedničkog identiteta svih građana BiH, uz očuvanje etničkih posebnosti.² Za SDA preduvjet razvoju takve nadetničke vrste patriotskoga identiteta je zaštita i afirmacija bošnjačkoga identiteta.

Dakle, cilj SDA se može svesti pod formulu: rada na očuvanju tradicije, kulture i identiteta Bošnjaka plus afirmacije bosanskoga identiteta kao zajedničkoga identiteta svih građana BiH. Etničke posebnosti bi se očuvale kao kulturološki artefakt, ali bez preslikavanja tih posebnosti na političku sferu jer bi tu funkciju imao zajednički patriotski identitet. To predstavlja dvostruki mač jer se odricanjem od konstitutivnoga načela i vezanja nacionalnih identiteta za konstitutivne narode otvara realna mogućnost vezivanja nacionalnoga identiteta za nadetnički bosanski (i hercegovački) identitet. Politička i društvena dominacija kroz natkriljujući identitet za SDA bila bi sasvim izgledna, ali onda se dovodi u pitanje postojeći nacionalni identitet Bošnjaka. Kako bi izmaknuli postavljenoj identitetskoj zamci u SDA-u pokušavaju afirmirati ono što je u teoriji poznato kao titularna etnija. Dakle, očuvala bi se kulturna, vjerska i politička dimenzija bošnjačkoga identiteta, ali bi se on transformirao u generator zajedničkoga državnog identiteta kojega bi od tada nazivali bosanskohercegovačkom nacijom (Bosanci i Hercegovci). Takvom identitetu, reteritorijalizirana država s regijama bez etničkih većina savršeno odgovara. Jedini problem ove koncepcije je u činjenici što ne postoji niti najmanji promil mogućnosti niti želje da druga dva konstitutivna naroda takvu identitetsku i teritorijalnu koncepciju prihvate.

Između čekića separatizma i nakovanja kvazigrađanskoga unitarizma nalaze se politički stavovi predstavnika Hrvata u BiH. Deklaracije HDZ-a i HNS-a nude federalistički balans između centripetalnih i centrifugalnih političkih silnica. Potonje negiraju Ustavna i daytonska načela konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda (unitarizam) te relativiziraju i negiraju neovisnost i cjelovitost BiH (separatizam). Ističe se da je održiva BiH jedino moguća kao zajednica ravnopravnih konstitutivnih naroda uz jamčenje prava svakome građaninu ove države i pripadnicima nacionalnih manjina. Jasno je podcrtano fundamentalno načelo konstitutivnosti na kojem se zasniva BiH koje nužno mora rezultirati političkom jednakopravnošću triju naroda. To znači da se putem političkoga priznavanja različitosti, a ne samo vjersko-kulturološkoga, ispoštuju načela legitimnoga predstavljanja za one institucije i funkcije koje je Ustav takvima predvidio. Deklaracije HDZ-a i HNS-a ne kriju da u svojim ishodištima imaju zaštitu opstojnosti i ravnopravnosti Hrvata u BiH, ali su njihovi kreatori potpuno uvjereni da će pomoću navedenih načela osigurati ne samo ravnopravnost Hrvata, već i ostalih naroda i građana te osigurati stabilnost, teritorijalni integritet i funkcionalnost cijele države. Njihov cilj nije očuvanje statusa quo niti produbljivanje konsocijacijskih mehanizama s ciljem povećanja mogućnosti opstrukcija i blokada, već sprječavanje zloupotreba izbornih pravila čime se direktno negira izborna volja konstitutivnih naroda. U praktičnom smislu to znači da se konfuzan ustroj i nefunkcionalnost institucija više ne može prevladavati ovisnošću o međunarodnim akterima već se mora uspostaviti zajedničko kompromisno rješenje koje će rezultirati stabilnim i održivim političkim sustavom. Zbog svoje kompleksnosti i ustavne kompozicije ona nužno mora biti decentralizirana država, u kojoj će svaka razina vlasti biti usklađena i komplementarna s ostalima kako ne bi dolazilo do preklapanja nadležnosti i disperzije odgovornosti.

Nije nevažna činjenica da se u vrijednosnim i praktičnim načelima političke vizije BiH obje Deklaracije referiraju na europsku stečevinu i već dokazane modele međunacionalnoga uvažavanja. U Deklaraciji HNS-a stvaranje funkcionalne i jednakopravne države izraženo je kroz formulu: povratka Daytonu plus njegove briselske nadogradnje, što je izvedivo „promjenama na načelima federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti i legitimnog političkog predstavljanja, kako je navedeno u rezolucijama Europskoga parlamenta iz 2014. i 2017 godine.”³ U trenutku kada BiH zaista postane relevantna kandidatkinja za pristupanje EU, tek tada će se pokazati je li inzistiranje na federalističkoj ravnoteži ispravan (jedini) put prema održivoj i funkcionalnoj BiH.

---

1 Republika Srpska – slobodna i samostalna, budućnost i odgovornost, Savez nezavisnih socijaldemokrata, Istočno Sarajevo, 25. travnja 2015., str. 6.

2 Usp. Programska deklaracija Sedmog kongresa SDA, Stranka demokratske akcije, Sarajevo, 14. rujna 2019., str. 8.

3 Declaration of the Eight CNA BiH session, Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, Mostar, 26. siječnja 2019.