Meša Selimović
Komentar Božidara Stanišića o italijanskom (i prvom evropskom) izdanju romana autora Derviša i smrti, Tvrđave i Ostrva
Roman Krug nastajao je u periodu 1973-76, u dužim i kraćim periodima u kojim se Selimović (1910-1982), već oslabljenog zdravlja, osjećao bolje. Rad na tom, posljednjem djelu obilježen je i autorovim učestalim nezadovoljstvom verzijama i konačnim redakcijama svakog poglavlja. Posthumno izdanje Selimovićevog Kruga na srpskom priredio je Nikola Vujčić1. Ovo djelo objavio je beogradski izdavač BIGZ (1983), u 6000 primjeraka. Drugo izdanje objavljeno je u 10.000 primjeraka, a zanimanje za ovaj roman ni do danas nije opalo u cijeloj ex Jugoslaviji. Rukopis je ostao sačuvan u sedam svesaka. Krug je nedovršen, ali svojom strukturom i značenjskom kompaktnošću funkcioniše kao cjelovita proza. Vjerujem da će italijanski čitalac Kruga autoru oprostiti određene nedosljednosti u situiranju radnje (Meša se lomio između izbora Beograd ili Sarajevo), te neke druge koje se tiču preplitanja istorijskih događaja šezdesetih i sedamdesetih godina. Izdavač Bottega Errante objavio je Krug (u prevodu Elise Copetti)svjestan da je riječ o romanu aktuelne važnosti, kojim dominiraju pitanja odnosa slobode volje i etike, individualnog morala i kolektivnih normi, sredstva i cilja, ideologije i društvene realnosti, apsurda zatvorenog svijeta i ljubavi u njenom aspektu otvaranja prema drugom.
Mešin savremenik
Vladimir Rađenović, mladi protagonista Kruga, autorov je savremenik. Očito je da je Selimović radeći sedamdesetih godina na romanima Ostrvo i Krug, te Sjećanjima, djelu autobiografskog karaktera
, iz sebe potisnuo i posljednju primisao da svoj odnos prema sebi i drugima maskira pomakom radnje u daleku prošlost. (Bol za bratom Šefkijom, partizanom streljanim 1944. od partizanske ruke, bio je još uvijek svjež. Imaginarnim pomakom Derviša i smrti u period otomanske uprave u Bosni kao da je tražio jasniji pogled na dogmu i njene pogubne posljedice. Isto je postupio i u romanu Tvrđava, djelu impresivne vjere u mogućnost ljubavi u svijetu ispunjenom tvrđavama.)
Krug se otvara Vladimirovim saznanjem istine o Mladenu, starijem bratu, poginulom u oktobru 1944. Mladen je proglašen herojem Revolucije, ali je svojim činom u smrt povukao i oca i majku. Međutim, bio je vidljiv samo Mladen. Vladimir, iako herojev brat i jedini preživjeli član porodice, nije pozvan na svečanost otvaranja spomen-muzeja u njihovoj rodnoj kući. Iznerviran tim potezom partijskih drugova, on samovoljno napušta radnu akciju. Od tog momenta pa do (uslovno rečeno) kraja romana pisac ostvaruje cijelu galeriju likova u pretežno kontrastnim odnosima. Ali ti, selimovićevski kontrasti određeni su nijansama autorovog pogleda na političke, socijalne i kulturne razlike svakog lika ponaosob.
Svaki lik Kruga, bio mlad ili star, nosi teret vlastite prošlosti. Vladimirov teret ipak je najdramatičniji i najslojevitiji. Osjećanje bola i praznine prisiljava ga da neprestano gradi lik poginulog brata i zamišlja slike tragedije koja je pogodila i njihove roditelje. Svečanost otvaranja spomen-muzeja neposredno utiče na jačanje njegovog kritičkog pogleda na stvarnost. U svojoj percepciji nepomirljivih razlika generacije partizana i generacije njihovih sinova on postaje svjesniji sam sebe i shvata da niti jednoj ideologiji, pa tako ni komunističkoj, ne treba dozvoliti da ga oblikuje prema svojoj doktrini. To u njemu definitivno rađa sumnju u dotad čvrstu vjeru u neprikosnovenost Partije i Revolucije.
Usamljeni putnik - između vjere i sumnje
Vladimir, kojeg na početku romana nalazimo u vozu, usamljeni je putnik koji polaže sebi račun zbog drugih i zbog sebe. Ta rečenica zapravo se nalazi na dnu romana, bez nje ne bi ni bilo ovog djela pisanog u autorovom nadmetanju sa bolesti i fizičkom nemoći.
Teško je reći koji Selimovićev roman je bespoštedniji od ostalih. Dubina i preciznost refleksija u dijalozima, dostojnih poređenja sa onim najubjedljivim iz antologijskih filmskih djela (autor je imao i bogatog filmskog iskustva), može u nama pobuditi misao da Krug u tom aspektu nimalo ne zaostaje za njegovim drugim djelima.
Ali, koga onda Selimović “štedi”? Prema kome je, uslovno rečeno, blag? U Dervišu i smrti ispoljio je blagost prema Hasanu, jedinom prijatelju Ahmeda Nurudina. U mladosti, Hasan je imao vjeru tvrđu od derviševe, ali je poslušao savjet jednog mudrog čovjeka iz Smirne: Određen si da živiš ovdje – e pa živi. I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: Zašto si to učinio?2 A živjeti ovdje prema Selimoviću ima svoju cijenu, koja se plaća prezirom porodice ali cijelog društva. Njegov Hasan skita širokim drumovima, na kojim susreće dobre i rđave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male sreće, kao i svugdje3. Svi likovi koji u njegovim djelima prihvataju i žive dogmu postaju stanovnici vlastite tvrđave, bila ona ideologija, religija, vlast ili težnja za materijalnim bogaćenjem, a tvrđava je nerijetko i porodica.
U svojim Sjećanjima Selimović je blag i prema jednom stvarnom liku iz njegovog tuzlanskog djetinjstva; i on se zove Hasan. Bio je rudar, i čovjek drugačiji od ostalih. Nije se stidio da pred drugima pokaže ljubav prema svojoj supruzi, Ruskinji, koju je, kao austrougarski zarobljenik, upoznao u Rusiji. Zauzdala ga Ruskinja!, govorili su, ali su mu i zavidjeli na njegovoj bezazlenoj sreći4.
U Krugu Selimović ispoljava blagost prema svima koji ulaze u njegov credo, koji nam se otvara implicitno: autentično je prirodno, prirodno je lijepo, a lijepo je samo ono što je istinito. Zato je lijep, naravno na svoj način, Marin i ujakov život; lijepo i istinito izbija iz ljubavi Nine i Ismeta; ima ljepote i u Čizmićevoj kritici svega (jer je bolja od svakog ćutanja pred činjenicama i pred svim izrazima dogme); istinit je život ljudi koji žive pored rijeke, takvi kakvi jesu – nisu bez mana i slabosti, ali su srdačni i u neimaštini. Ti ljudi imaju ono što mnogi drugi nemaju: filozofiju života koja im je otvorila vrata istine o “posjedovanju”: čovjek ima sve ono što vidi. A tom i takvom “imanju” Selimović postepeno približava i Vladimira. Koji je jedan od dva autorova dvojnika u Krugu – drugi je Vladimirov ujak, umjetnik koji slika do posljednjeg daha, kao što je činio i Selimović, jer treba izdržati sve, pa i krajnju nemoć. Makar i sa kistom privezanim za nemoćnu ruku.
Mešin Krug danas
Skoro četiri decenije od objavljivanja Kruga i četvrt stoljeća od raspada Jugoslavije, ovaj roman nam se otvara mogućnostima recepcije kojih vjerovatno ima onoliko koliko ima njegovih čitalaca, prije svega onih “direktno zainteresovanih” - dakle ex Jugoslovena. Ali, evidentne su mogućnosti situiranja ovog romana u evropski i, uopšte, svjetski prezent. Jednostavno, Krug je neporecivo aktuelan i u eposi globalizacije. Dovoljno je da dogmatski monopol komunizma zamijenimo istim takvim monopolom finansija i kapitala koji danas neskriveno utiču na demokratske sisteme i ne zažmirimo pred činjenicom da su ovim sistemima potrebne političke, militarne i medijske sluge. Svaki dogmatski monopol vodi u dekadansu, to je Selimović profetski naslutio u jugoslavenskom slučaju.
PS - Hanina i Vladimirova djeca danas bi se vjerovatno pitala zašto je osamdesetih i devedesetih godina izgubljena kulturna i socijalna šansa za tranziciju iz komunizma u demokratiju sa ljudskim licem i zašto je otpor dominantnoj ideologiji poludivljeg balkanskog kapitalizma ograničen na djelovanje užih kulturnih i političkih formacija. U nekom drugom, nenapisanom romanu barem jedno od njih bilo bi neki Vladimir 2, koji bi imao neku drugu Ninu i nekog drugog Čizmića, buntovnika… Usamljenog, naravno.
………………………………… Fragmenti iz Kruga ----------------------------------------------------------
Njegovo strašno hrvanje sa satanom sumnje obično je počinjalo pitanjem:
–Jesi li ipak postupio najbolje?
To je bio oprezan i obazriv pristup idolu: uza sve poštovanje koje osećam prema tebi i tvome delu, da li si izabrao baš najidealniju mogućnost?
Mladenova imaginarna odbrana, koja se sastojala od njegovih vlastitih argumenata, iz drugog vremena, doduše, vukla ga je u sve žešću raspru i u sve gnevnije osporavanje. Bila je to borba protiv samoga sebe, huljenje protiv najčišćih načela do kojih je njegovo srce moglo da dođe, zavirivanje u onu drugu stranu u koju se obično ne gleda: šta je u tami koju krijem od sebe?
–Postupio sam kako sam morao – odgovarala je senka bratovljeva.
–A je li to i dobro? Nisi hteo da se predaš živ, to je u redu, poklonio si partiji život, više nisi mogao. Ali ti nisi bio sam. Jesi li imao pravo da žrtvuješ druge? Oca, majku, mene. Da, i mene. I ja sam bio žrtva tvoga uverenja, kao i roditelji. Ja, doduše, s najmanje vlastite volje, i najmanje gubitka. Ali otac i majka su tvoje izravne žrtve.
–Svako odlučuje o sebi. Da sam bio vezan obzirima, ništa ne bih učinio, pokorio bih se. Moja sloboda odlučivanja bila bi ograničena. Moja dužnost je bila da nestanem kad je moje postojanje postalo opasno za partiju, i trebalo je da se sklonim.
–Druge si povukao u smrt. Jesi li to smeo?
–Mogu samo da žalim radi toga. Ali njima se desila nesreća, kao da ih je pogodio grom ili spržio požar.
–Ti si potpalio požar, ti si privukao grom. Nisi mislio na njih, a trebalo je, morao si da misliš.
–Mislio sam na ono što je bilo jače od mene. Važnije od mene. Važnije od pojedinaca.
–Vredi li jedna ideja tolikih žrtava?
–Ideja, ako zahteva promenu, zahteva i borbu. A borba traži žrtve.
–Koja borba vredi tolike žrtve?
–Ona s kojom se slože naš um i srce.
–Zar i po cenu svojih najbližih?
–Mogao sam ih spasti samo da nisam bio ono što sam bio. A samo to ne bih mogao. Osuđeni su zajedno sa mnom. I ti s nama. Zato što smo rekli ne neljudskom nasilju, što smo hteli pravedniji svet.
–Oni nisu hteli, pristali su uz tebe.
–Ja sam bio nosilac ideje a ne sin.
–Njima si bio samo sin. Koristio si se njihovom ljubavlju. Žrtvovao si ih bez potrebe.
–Ljubav je prijatna, ali može da bude i smetnja, naročito u vreme koje nije naklonjeno ljubavi. Revolucionar sme da prihvati ljubav samo ako je spreman da je žrtvuje. Ako želi da je sačuva po svaku cenu, prestaće da bude revolucionar.
(…)
Pa opet o ocu, smejući se: otac se vratio u pilanu, ceo život je tu proveo, bio je najstariji radnik, i najpreduzimljiviji, verovao je da je prošlo vreme gladovanja i teške radničke neimaštine, izabran je za predsednika radničkog saveta, uveren da su radnici postali gospodari svoga rada, nije izlazio iz preduzeća, u sve se mešao, više nego u svojoj vlastitoj kući, nemilosrdno gonio radnike da rade, kad su izdirali za kapitaliste mogu i za sebe, celu drugu smenu provodio je u fabrici, objašnjavao radnicima da su plate male zato što je produktivnost niska, zapravo i nisu plate već dohodak (a oni su govorili da je svejedno da li je dohodak ili plata, ne može se živeti ni od jednoga), i on je video da se ne može živeti, pa otišao direktoru, moj ludi otac, kako to, kaže, druže direktore, radnici baš potežu kô stoka, imamo i poslova, a dohodak tako nizak. Objasnio mu direktor strukturu finansijskog poslovanja, lična primanja, proizvodni i režijski poslovi, fond opšte potrošnje, investicioni fond, ali on zapeo pa traži da mu se objasni tačka po tačka, dok nisu došli do „davanja“. To su razna davanja zajednici, opštini, republici, federaciji, u obliku poreza i nameta, a služe za finansiranje uprave, vojske, školstva, zdravstva, komunalnih potreba, moderna država je složena ustanova. – Mnogo, brate, uzimaju – rekao je otac. – Zar se ne bi mogli uzdržati dok se radnici malo ne pothrane. Neka smanje upravu, mnogo je rukovodilaca i činovnika, neka smanje vojsku, ko će nas napasti i od koga ćemo se mi odbraniti. – I krene moj šašavi otac od direktora do predsednika Socijalističkog saveza, od Saveza boraca do sekretara partijske organizacije, od sekretara Mesnog partijskog komiteta do predsednika opštine, sve sa istim pitanjima. U početku su mu objašnjavali, pa su počeli da se čude, pa da se mršte, pa da se ljute, pa da prete. A on je odgovarao: mi smo vlasnici svoga rada, jedino radnici mogu da vrše raspodelu dohotka, to drug Tito kaže a piše i u partijskoj rezoluciji, a ko je nas dosad pitao i zašto? Preporučivali su mu da se smiri, rekli da unosi nemir među radnike, pokušavali da mu objasne ono što nikako nije mogao da prihvati, a onda su ga isključili iz partije i smenili s funkcije predsednika radničkog saveta. Neprijatelji! Reakcija! – kaže moj zadrti sluga Jernej i sad se sprema da piše pismo drugu Titu, da ga upozori šta rade s njegovim radnicima.
1 Savremeni srpski pjesnik. Samo uz prva izdanja Kruga objavljivan je Vujčićev zanimljivi i detaljima bogati tekst napomena o njegovoj pripremi romana za štampu.
2 Meša Selimović: Derviš i smrt, Prosveta, Beograd 1996, str. 143
3Isto, str. 143
4 Meša Selimović, Sjećanja, Book & Marso, Beograd 2002, str. 35
