Lirski nadrealizam Ivana Kalcine

Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o Ivanu Kalcini, sarajevskom slikaru, gitaristi i arhitekti koji od 1993. živi u Italiji, nedaleko od Torina

“Ivan Kalcina? Evo vam linkovi – da čujete njegove interpretacije čuvenih kompozicija za klasičnu gitaru, da vidite njegove slike. Naravno, ako to želite…” Kad bih to učinio, vjerujem da bi to bio moj ne samo najkraći već možda najbolji prilog ovom portalu.

Ali (uvijek ima neko ali koje oko nas poskakuje, nemirno poput ping-pong loptice pa nam promijeni mišljenje), u našim ljetnim i jesenjim telefonskim razgovorima duge kovid - 2021. godine, Ivan Kalcina mi je ispričao zanimljivih detalja i o svojoj slikarskoj radionici. Zato sam lako odustao od prvobitne namjere. Kalcina se sjetio i svojih prvih muzičkih i slikarskih koraka u rodnom Sarajevu, brojnih izložbi i koncerata u Jugoslaviji i inostranstvu, i onog u Maglaju, davnih osamdesetih, pa tako i mene, krivca njegovom dolasku. Onomad sam mu bio uputio poziv u ime tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva. Sjećam se da ga je odmah prihvatio, i da je stigao vozom, i da sam lako shvatio da razgovaram s umjetnikom kojem su bliže stvari nego riječi. Takođe da je Enica, draga nam prijateljica, mojoj supruzi i meni sutradan rekla: “Bože dragi, ja ljepote! Nemam riječi!” Nje više nema, ali ima uspomena i na nju, i na druge prijatelje, i riječi koje se jave, valjda same od sebe.

Bilo mi je znano da je Ivan Kalcina arhitekturi pretpostavio muziku i skikarstvu, ali ne i da je samouk slikar i muzičar . (Samouk je bio i maestro klasične gitare Jovan Jovičić /1926–2013/). Kalcini je dovoljno bilo da u ranoj mladosti dotakne klasičnu gitaru. “Do 1993, kad sam započeo moj italijanski put, nikad u životu nisam dotakao ni čekić, niti kakav drugi alat… Gitara, zatim kist – bili su moj jedini “alat”. Svakodnevno sam vježbao gitaru – najmanje pet sati… Čim sam stigao u Italiju, prioritet mi je bio da izdržavam porodicu pa sam prihvatao svaki ponuđeni posao, od baštovanstva do restauracije starog nameštaja, ruke su mi bile oštećene, nisam uspijevao da se latim gitare. Ali sretno sam se "bacio" na slikanje. To mi je otvorilo svijet u kome sam konačno, slikajući, uspio da ostvarim svoje snove i fantazije. Kao da sam opet postao dječak... Slikanje me uvelo u avanture, povelo ka začaranim mjestima i cijelim svjetovima. Sve što se u meni nakupilo ovih godina izašlo je na vidjelo, posebno snovi. Mnogo snova… A ti? Slušaj – nemoj ni slučajno da bi me hvalio. Nije meni do pohvala već do kritika…”

Velim mu da mi je jedan moj prijatelj iz Udina, kad je vidio ciklus njegovih slika na internetu , napisao: “Njegov nadrealistički način gledanja na stvari je vrlo blizak i drag oku, smiren, spokojan, daleko od onih nadrealista koji nam svojim slikama donose i tjeskobu…”

Uslijedila je pauza. Nije mu bilo ugodno da sluša afirmativne riječi o svom djelu?

“Moji prijatelji slikari su definisali moje slikarstvo kao lirski nadrealizam... Srećan sam kada izazivam oduševljenje kod ljudi koji posmatraju moje radove, ali moja namera nije unapred smišljena, slikam sa "iskrenošću", ljudi to lako percipiraju... Sjećam se jedne Amerikanke. Vidjevši jednu moju sliku na kolektivnoj izložbi na Svetom Stefanu, izjavila je da slika mora biti njena…” Svoje radove je, u početku, nerado prodavao. Ali materijali za njegovu primarnu tehniku (ulje na platnu) nisu bili jeftini. Tako Kalcininih slika ima u mnogim evropskim zemljama, Americi, Kanadi, Indiji… Dosad je, veli, uradio više odd dvjesto slika. Sve ulja na platnu, samo jedno ulje na drvetu – Ikar još uvijek leti.

Potom mi je ispričao o svom prvom slikarskom koraku. Davnom, u ateljeu slikara Ibrahima Ljubovića (1933-1995). “Okupilo se neko društvo, svi slikari osim mene. Godine? Ne sjećam se koje osim da sam bio vrlo mlad. Uto je neko u šali rekao da se latim kista i nešto naslikam. Ne znam šta je iz toga ispalo, ali kist sam, dotad mi dalek, pa i nepoznat, osjetio kao nešto svoje. Nije mi zasmetalo ni kad se, u neka doba, neko našalio: De, Botičeli, dođi sad na piće!”

Uspomeni na svog dobrog prijatelja Ljubovića, sa kojim je rado razmjenjivao poglede na slikarstvo i uopšte umjetnost posvetio je sliku Hommage Ibrahimu Ljuboviću.

Obradovao sam Kalcinu kad sam mu rekao da ovdje, u Friuliju, rado slušam jednu od njegovih predratnih LP na kojim, kao i na ostale tri – kojih se samo sjećam – izvodi djela čuvenih kompozitora: Albeniza, Morena, Tarrege, Malatsa, Laura… Na omotu je reprodukcija njegove slike Nostalgija (1975).

“To je moja prva slika!”

Potom je, ne prigovarajući mi što sam naveo imena autora samo sa B strane longplejke, rekao da mu je Bachova Chaconne, komponovana isključivo za solo violinu, bila najveći muzički izazov. Zato se rado sjeća podsticajnih dijaloga sa Kurtom Hauserom (1916-2003), profesorom Muzičke škole i prvom violinom Sarajevske filharmonije, o tom Bachovom komadu. (O tom djelu Brahms je u pismu jednoj svojoj prijateljici napisao da je to jedno od najdivnijih, neshvatljivih muzičkih komada, napisanih za jedan mali instrument, a sadrži svijet najdubljih misli i najmoćnijih osjećanja.)

Muzika i slikarstvo?

“Naravno da je kod mene simbioza između slikarstva i muzike bila neizbježna... Miješaju se, ujedinjuju se. Muzički instrumenti postaju moji subjekti, lete nebom, plove morima... Sve postaje moguće… Zato nisam dopustio mom Ikaru da tresne na tlo. Nije mi važno što su neki slikari radije slikali palog Ikara. On, na mojoj slici, još uvijek leti… Hoće da dosegne svoj cilj… ”

Potom, jedna njegova digresija. Epizoda iz sportske karijere u onomad republičkom ligašu, FK Pofalićki. “Ne pitaj me koje godine je to bilo… Gubili smo u prvom poluvremenu 3:0. Protiv Romanije sa Pala. Na kraju, 7:3 za nas. Postigao sam tri gola, dva škarama. Na utakmici je bio i moj otac, pa me je upitao kad sam to naučio. Na moru, na plaži – bezbroj puta sam se bacao na pijesak dok nisam naučio prave pokrete. Ako hoćeš, možeš…”

Imao je još nešto da doda: “Tako je bilo i za moje članstvo, prijeratno, u Udruženju likovnih umjetnik BiH. Odbili me nekoliko puta, a ja sam im svaki put zahvalio! Neko drugi bi, znam, ispuhao kao dušica. Ja nisam. Čudili se neki tome, a ja nisam. Zašto da drugi nemaju pravo da sude o našim djelima? A djelo, kad započnemo, treba ga i završiti.”

Potom mi veli da nikad nije istovremeno radio na dvije-tri slike. Tako ni sada, kad je, veli, zagazio u devetu deceniju života. To mi je rekao vedro, kao kroz samo njemu vidljiv osmijeh prema svemu što je proživio i ostvario. “Čuj, meni je, bolan ne bio, svaki dan praznik. I ne samo kad se nađem s kistom i paletom, pored štafelaja…”

Ivane, budućnost slikarstva?

“Mislim da je važno da se svako izrazi kako želi... U tome je budućnost umjetnosti… ”