"Plaža u Bretanji", 1910. Nadežda Petrović
Sto godina od smrti Nadežde Petrović (Čačak, 1873 – Valjevo, 1915) - jedan pogled na djelo i život najznačajnije srpske slikarke s kraja XIX i početka XX vijeka
Predvečerje rata u Bosni pamtim i po dugim razgovorima sa prijateljima. Mi, gubitnici u periodu “demokratskih promjena” sa etničkim predznakom, razmjenjivali smo filmove, knjige, časopise – kao nikad prije. I, tako, kad sam svratio kod jednog mog prijatelja, on mi je, umjesto pozdrava, tutnuo u ruke jednu knjigu. Već neko vrijeme on se vraćao toj knjizi - o slikarki Nadeždi Petrović. Ne, razlog mu nije bio posve jasan. Ako želiš, rekao je, pročitaj je!
Nadežda, “luda plava četka”
I tako, koji dan kasnije, naš razgovor se odužio duboko u noć. Ona knjiga, studija Katarine Ambrozić[1] Nadežda Petrović 1873-1915, zanimljiv je bunar pogleda na slikarstvo, estetička ubjeđenja i život ove slikarke. Bilo je i polemičkih iskrica. Nisu vrcale samo zato što sam ja bio (i ostao) samo izletnik u “oblast” a on je izuzetan poznavalac umjetnosti južnoslovenskih naroda. One davne večeri moj prijatelj je tvrdio da bez Minhena i Pariza ne bi bilo ni djela ove pionirke novih slikarskih tendencija. Tvrdoglavo sam branio moje ubjeđenje: veliki centri nisu sve – važni su i korijeni svakog umjetnika, i ambijent iz kojeg odlazi u te iste centre.
Zamisli, rekao sam, da Nadeždin otac nije bio Mita Petrović. A da Mileva, njena majka, nije bila kao mnoge druge žene? On se tome začudio. Eto, ja potežem, odnekud, slikarkine roditelje. Jeste, prijatelju, baš tako – jer bolje oslonce nije mogla imati. Godine 1884, po dolasku iz varošice Čačak u Beograd, svakom od devetoro djece u porodici Petrović bio je omogućen slobodan životni izbor. Ko zna, rekao sam, da li bi, u suprotnom, i njen brat Rastko zaista postao pjesnik književne avangarde? Ali, mog prijatelja je više zanimala Nadeždina prva samostalna izložba, 1900. Onih 37 slika, tvrdio je, pokazale su razliku između prvih djela mlade nastavnice crtanja, učenice u ateljeima Đorđa Krstića i Cirila Kutljika, i minhenske Nadežde. On lista onu knjigu, pokazuje mi reprodukcije slika. Zar nije, prvo u ateljeu Antona Ažbea u Minhenu, kasnije kod Julijusa Ekstera, osjetila dah novih slikarskih tendencija? Tamo, u Minhenu, dragi moj, započinje njen umjetnički preokret. Onaj potpuni doživjeće u u Parizu. U to vrijeme malo ko kao Nadežda bio je jedno traganje za sobom i svijetom u pleneru! Pročitaj, čovječe, još jednom njena razmišljanja o slikarstvu! Ona je modernist i u likovnoj kritici. Ima li jasnijeg znaka na mapi cijele slikarske prekretnice kod nas! Nadežda je impresionizam, ekspresionizam i fovizam u periodu u kojem se, i kod nas, cijenila samo tačnost kao istina. Govorimo, dakle, o Parizu i Minhenu, ostavimo nebitne detalje po strani!
Nebitne! A da je Mita Petrović bio od onih “uzornih” građana svog doba, koji su udarali šakom o stol i određivali šta njihova djeca treba da rade u životu? A da Nadeždina majka, kad je saznala o raskidu vjeridbe, nije odobrila njenu odluku? Onaj kojem se Nadežda obećala zanimao se više za miraz nego za buduću suprugu. Ah, ovo posljednje ga je zagolicalo – to mu je u knjizi promaklo. Njemu je interesantnija stvar što se ona nije rastajala od fotografskog aparata. Ima o tom raskidu, rekao sam, i detaljnije - u drugim izvorima o slikarki. Napisala je majci pismo, iz Minhena: "Ja se zaista osećam srećna što se ne udadoh, jer da to učinih, bila bih samo jedna obična žena, kao Lina i druge moje druge i prijateljice, koje odužuju samo dug prirodi. Ja ću gledati na drugi način da odužim svoje dugove”.
Tvrdio sam i da su u njenom karakteru bili sjedinjeni svijest o rođenju u zemlji u kojoj se onomad školovala svaka deseta djevojčica, bunt protiv patrijarhalnog morala, ubjeđenje u smisao vlastitih izbora. Samo takav karakter mogao je podnijeti mišljenje jednog uglednog likovnog kritičara. Napisao je da su Nadeždine slike produkt jedne “lude plave četke”. Jetka aluzija bila je zapravo parafraza termina “plave čarape” (bluestockings), kojim su, u Engleskoj 18. stoljeća, bila označena književna udruženja obrazovanih žena iz viših društvenih slojeva. Ne vjerujem da je njoj bilo lako čuti ni mišljenje Ivana Cankara, velikog slovenačkog pisca. To, da “gospođica nema dara”. Ali je zato hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš napisao: „Te su slike nervozne, apokaliptične, crvena boja tu gospodari kao krv i crvena vatra, što sagorijeva život bilja i mesa…”
Pogledaj te oči, rekao sam pokazujući mu “Portret Ksenije Atanasijević”, nastao u zimu 1912. U tom odlučnom pogledu i tvrdim crtama lica nije samo doživljaj lica buduće profesorice filozofije i jedne od prvih zagovornica feminizma. U njemu se ogleda i ona, Nadežda – slikarka u svojoj pariskoj fazi i borac za prava žena.
Lik za roman Istorije
Moj prijatelj je mislio da bi bilo bolje da je Nadežda više slikala nego što se, doslovno, puštala niz rijeku Istorije. I sada ja mislim suprotno: ne, nije se puštala niz rijeku, već je barku svojih ideja i nastojanja usmjeravala uzvodno. I nije bila kao ovi sadašnji “patrioti”, profiteri, do juče komunisti. Njeno srpstvo je bilo i solidarnost sa stradalnicima Ilindenskog ustanka u Makedoniji, takođe i vjera u ujedinjenje južnoslavenskih naroda. U tome je vidjela i ulogu umjetnika. Zato je osnovala prvu koloniju jugoslovenakog slikarstva, u Sićevu. Njenom zaslugom je ostvarena ideja o Prvoj jugoslovenskoj izložbi, godine 1904. Umjetnike hrvatske, slovenačke, bugarske i drugih naroda smatrala je braćom. U Parizu, 1908, stanovala je u ateljeu kipara Ivana Meštrovića, na Monparnasu. (Tada je upoznala Matisa i Rodena.) Njen najbolji prijatelj bio je Slovenac, Rihard Jakopič.
To su protekle vode, mislio je on. Raspad je posvuda, dovoljno je da prošetamo ulicom. Možda bi ipak bilo bolje da je slikala. I da, kao bolničarka, nije bila u dva balkanska i Prvom svjetskom ratu. Zašto 1915. nije prihvatila da se sa prvih linija fronta povuče u Beograd ili u Niš? Mogla je, kažu, i da ode na neku konferenciju u Italiji. Bio sam uporan: Bila je takva je bila. I, kao takva, Nadežda i dalje slikala, i crtala, i fotografisala. (Bila je prva žena ratni fotograf.) Neprestano, do svog posljednjeg dana, u Valjevu, u tifusnoj groznici.
“Kao da smo nešto odgodili…”, rekao mi je dok sam one daleke večeri izlazio iz njegove kuće.
Nešto preporuka, pomalo turističkih
Djela Nadežde Petrović, na motive iz Srbije, Pariza, obala Sene, Bulonjske šume, Bretanje, Venecije, Prizrena, srpskih manastira i ratišta, nalaze se u beogradskim muzejima: Narodnom, Gradskom, Savremene umetnosti i Memorijalnom - Nadežde i Rastka Petrovića , u novosadskoj Spomen-zbirci „Pavle Beljanski” i u Umjetničkoj galeriji „Nadežda Petrović” u Čačku. Da li ćete se odlučiti na posjetu prije ili poslije ćevapčića sa užičkim kajmakom i lukom i krigle jelen-piva, vama na volju. Imaćete na raspolaganju, u svakom slučaju, kustose koji će vam pomoći u prolasku kroz magiju djela one “lude plave četke”. Ne, neće vam biti nimalo važno da je jedinu evropsku izložbu njenih djela ostvarila Pinakoteka u Minhenu, već daleke 1985. Ne brinite se za taj nemar, evropski - uživajte.
[1] Katarina Ambrozić (Mostar, 1925 – Beograd, 2003). Školovala se u Beogradu na Filozofskom fakultetu, na odsjeku za istoriju umjetnosti 1948. godine, da bi potom nastavila studije na Ecole du Louvre u Parizu. Bila je prvi domaći istoričar umjetnosti koji je doktorirao na modernoj umjetnosti. Doktorsku tezu o Nadeždi Petrović i počecima moderne umjetnosti u Jugoslaviji odbranila je u Ljubljani. Bila je kustos, naučni savjetnik i šef Odeljenja strane umjetnosti Narodnog muzeja u Beogradu (1948- 1985). Sarađivala je sa mnogim dnevnim listovima i stručnim časopisima, držala javna predavanja i učestvovala na međunarodnim kongresima. Bila je prvi sekretar Udruženja Jugoslavija - Francuska, kustos, predsjednik jugoslovenske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, član Evropskog udruženja kulture i redovni profesor istorije umetnosti novog vijeka i moderne umetnosti na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Pored brojnih priznanja za njenu djelatnost u domovini, nosilac je francuskog ordena za kulturu La Croix de Chevalier des Arts et Lettres (1984), kao i španskog Izabella Catolica - Oficial (1986).
