Organski sektor u Crnoj Gori i dalje nerazvijen

Uprkos naporima, informativnim kampanjama i radu pojedinih nevladinih organizacija, organski sektor u Crnoj Gori se i dalje bori da uspješno zaživi. Nedovoljna kompetentnost i nedostatak javne podrške smanjuju izglede za razvoj. Peti dio istraživanja o organskom sektoru u Jugoistočnoj Evropi

Ustav iz 1991.godine definiše Crnu Goru kao “demokratsku, socijalnu i ekološku zemlju.” Čak ni vladini predstavnici ne propuštaju priliku da naglase te vrijednosti u svojim zvaničnim govorima: premijer Milo Đukanović, na primjer, u nekoliko svojih posljednjih javnih nastupa nije zaboravio da ukaže na turizam, infrastrukturu, energetiku, organsku poljoprivredu i stočarstvo kao prioritetne sektore u oblasti međunarodnih ugovora i sporazuma. 

Istina je da prehrambena industrija u Crnoj Gori ima određena strukturalna ograničenja, pošto je ova zemlja bruto uvoznik poljoprivrednih proizvoda, ali s obzirom na mediteransku klimu prisutnu u većem dijelu zemlje i značaju turizma, uslovi bi mogli biti povoljniji za razvoj strategije koja ima za cilj investiranje u organski sektor. Uprkos ovim pretpostavkama, stvarnost je takva da se i nakon prvih koraka prije 10 godina organski sektor nalazi na početku. Razgovarali smo o tome sa Jovom Radulovićem, direktorom nevladine organizacije Proizvodnja zdrave hrane , koja se već godinama bavi promocijom organskog sektora u Crnoj Gori.

Istorija razvoja organskog sektora u Crnoj Gori je tijesno povezana sa istorijom razvoja NGO Proizvodnja organske hrane. Kada je osnovana vaša organizacija?

NGO Proizvodnja zdrave hrane je osnovana 2002. godine s ciljem promovisanja održivog razvoja ruralnih područja Crne Gore, zaštite lokalne kulture i tradicije kroz promociju organske poljoprivrede.

Koje su vaše glavne aktivnosti? S kojim akterima u okviru lanca organske proizvodnje sarađujete?

Aktivnosti organizacije Proizvodnja zdrave hrane imaju za cilj promovisanje vrijednosti organskog sektora putem podizanja svijesti potrošača, kao i kroz podršku proizvođačima u svim fazama proizvodnje. Kao dio našeg integrisanog pristupa organskoj proizvodnji takođe smo uključeni u aktivnosti vezane za zaštitu životne sredine i promociju seoskog turizma.

Među mnogobrojnim vašim aktivnostima je i izdavanje časopisa EcoFood. Možete li da nam kažete nešto više o tome?

U decembru 2002.godine, kada je pokrenut časopis, jedan od glavnih problema crnogorske poljoprivredne proizvodnje je bio nedostatak informacija o modernim tehnikama proizvodnje, o novim trendovima u organskom sektoru i ulozi koju su, naročito u budućnosti, mogle garantovati nevladine organizacije i udruženja. Nedostatak informacija je pogađao i potrošače, koji u većini slučajeva nisu bili svjesni prednosti organske poljoprivrede kao ni gdje mogu kupiti organske proizvode. Razlog tome je i što je mali broj nevladinih organizacija koje se bave primarnim sektorom bio u stanju da obezbjedi adekvatnu medijsku pokrivenost. EcoFood se uklapa u ovaj kontekst obzirom da ima za cilj da ispuni, barem djelimično, ove praznine u informisanju i da ukaže na rastuću debatu o važnim pitanjima vezanim za životnu sredinu kao što su organska poljoprivreda, ekoturizam, održivi razvoj i promocija zdravog života. Časopis, koji postoji skoro deceniju, objavljuje se mjesečno i dostupan je na web stranici Proizvodnja zdrave hrane.

Još jedan interesantan projekat je “Eko torba, moj eko doprinos”

Kampanja “Eko torba, moj eko doprinos” ima za cilj da promoviše zamjenu plastičnih kesa “za jednokratnu upotrebu” sa platnenim torbama koje se mogu koristiti više puta. Na Balkanu se često mogu vidjeti čitava polja razbacanih ostataka plastičnih kesa korišćenih za kupovinu. Organizacija Proizvodnja zdrave hrane želi da ojača ovu inicijativu u saradnji sa drugim nevladinim organizacijama i lokalnim institucijama kako bi uspjela da privuče i podigne svijest što više potrošača. U početnoj fazi projekat je podržan od strane Regionalnog centra za životnu sredinu (REC)  i finansiran od strane Švedske agencije za međunarodni razvoj  (SIDA).

A sada da se vratimo organskom sektoru. Kada su načinjeni prvi koraci u Crnoj Gori?

Diskusije i početni razvoj su počeli 2002., iste godine kada je osnovana Proizvodnja zdrave hrane i EcoFood koji su postali ne samo glavno sredstvo informisanja o organskom sektoru, već i sredstvo da bi se izvršio pritisak na institucije da se uvede Zakon o organskoj poljoprivredi. Takođe, u 2002.godine je organizovana prva eksperimentalna stanica u Nikšićkoj Župi u podnožju planine Lukavice. Dvije godine kasnije su sertifikovani prvi organski farmeri od strane švajcarske kompanije BioSuisse. U 2008.godine proizvođača je bilo 26, što predstavlja skoro dvostruko povećanje u odnosu na 2007.godinu, dok je poljoprivredno zemljište posvećeno organskom uzgoju iznosilo 75 hektara obradive površine stalnih usjeva i preko 1.000 hektara pašnjaka. Na to treba dodati oko 100.000 hektara namjenjenih berbi samoniklih plodova.

Kada je usvojen Zakon o organskoj poljoprivredi?

Ministarstvo je usvojilo Zakon o organskoj poljoprivredi 2004. ( Zakon br. 01-1006/2), u skladu sa uredbom CEE 2092/91 i naknadnim izmjenama i dopunama. Zakon o organskoj poljoprivredi, koji se trenutno revidira, ima za cilj da reguliše nekoliko specifičnih aspekata vezanih za organski sektor:

- Poljoprivredna proizvodnja i berba samoniklih plodova;

- Stočarska proizvodnja;

- Prerada, skladištenje i transport organskih proizvoda;

- Zahtjevi sistema za kontrolu i sertifikaciju;

- Upravljanje zahtjevima proizvođača;

- Korišćenje lotipa.

Koja sertifikaciona tijela su akreditovana od strane Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede?

Ministarstvo je 2006. osnovalo Monteorganiku, Nacionalnu agenciju za sertfikaciju i kontrolu organske proizvodnje, koja do danas ostaje jedino priznato tijelo.

Koliko je razvijeno tržište organskih proizvoda? Koji su glavni proizvodi?

Konvencionalni proizvodi i dalje dominiraju prije svega zbog problema u organskom sektoru kako po pitanju potražnje tako i po pitanju ponude, kao i zbog još uvijek visokih cijena koje čine organske proizvode nepristupačnim većini potrošača. Kada je u pitanju ponuda, osnovni proizvodi su samoniklo bilje, voće (šljive i jabuke) i mliječni proizvodi.

Kakvu ulogu ima organska poljoprivreda u okviru nacionalne poljoprivredne politike?

Razvoj organske poljoprivrede je jedan od prioriteta poljoprivredne politike u Crnoj Gori i u proteklih deset godina organski sektor je uvijek bio smatran izuzetno važnim resursom za ekonomski razvoj i borbu protiv ruralnog siromaštva. Neke aktivnosti kao što je stvaranje zakonskog okvira i razvoj adekvatnog institucionalnog okvira su provedene, ali je vjerovatno nedostajala značajna javna podrška proizvođačima.

Kada su u pitanju imidž i vidljivost, kako prepoznati organske proizvode?

Lotip “Organska poljoprivreda” je kreiran 2005., ali uprkos tome što postoji već više od 5 godina je malo poznat među potrošačima.

Da li postoje specijalizovane prodavnice ili se organski proizvodi, uglavnom, mogu naći u supermarketima? A kada su u pitanju restorani ili hoteli?

Prva specijalizovana prodavnica (Biomontenegro) otvorena je 2008. u Podgorici od strane Proizvodnje zdrave hrane i postala je važna referentna tačka kako za potrošače tako i za proizvođače. Pored Biomontenegra, pojedini organski proizvodi se mogu naći i u trgovačkom lancu Maxi. Što se tiče ponude organskih proizvoda u ugostiteljskim objektima još uvijek se nalazimo na početku bez znakova dinamičnosti i razvitka.

Dakle teško je vidjeti organski sektor kao priliku za proizvođače?

Uprkos toj statičnoj situaciji, naša NGO će nastaviti da gleda na organski sektor kao na mogućnost, ali bez adekvatne podrške javnosti izgledi će vjerovatno biti izuzetno mali.

U regionalnom kontekstu da li su u toku neki značajniji projekti?

Posljednjih godina jedan od najvažnijih projekata je Bioadria , razvijen uz pomoć italijanskih partnera i koordinisan od strane asocijacije Terre dell’Adriatico  iz Senigalije. Projekat je imao za cilj konsolidaciju trans-jadranske saradnje proizvođača i asocijacija, kao i identifikaciju komercijalne mreže na osnovu koje će bazirati buduća strategija razvoja.

Na kraju, koje su glavne prepreke za razvoj ovog sektora? I kakva su očekivanja u budućnosti?

Glavne prepreke su nedostatak adekvatne javne podrške, posebno u pogledu finansijskih sredstava kao i potreba za modernizacijom primarnog sektora. Među mogućnostima treba svakako pomenuti klimatske uslove i dobro očuvane prirodne resurse.