Kostadinka Kuneva: borba za inkluzivno europsko društvo

Sektor rada i njege u kućanstvu, koji zapošljava uglavnom žene, jedan je od najlošije reguliranih na europskoj razini, postavši sinonim za prekarizaciju i izrabljivanje. Zastupnica Europskog parlamenta Kostadinka Kuneva, u prošlosti žrtva teškog nasilja zbog svog sindikalnog aktivizma, ne odustaje od borbe za prava najnezaštićenijih kategorija radnica

Kostadinka Kuneva, pedesetdvogodišnja zastupnica Europskog parlamenta ispred grčke Koalicije radikalne ljevice (Syriza), osjetila je na sopstvenoj koži svu surovost migrantske egzistencije, kao žrtva izrabljivanja a potom i nasilja zbog svoje odluke da ustane protiv robovskih uvjeta rada u jednoj tvrtki za čišćenje angažiranoj od strane grčke vlade na održavanju postaja najstarije linije atenske podzemne željeznice, Kifisija-Pirej.

Kada kažemo na sopstvenoj koži, mislimo to doslovno. Naime, 23. prosinca 2008. godine Kostadinka je napadnuta od strane nepoznatih osoba ispred svoje kuće u atenskom predgrađu Petralona. Napadači su joj posuli vitriol po licu i ramenima, čak je primoravši i da ga popije ne bi li joj onemogućili da više ikada progovori. Bio je to promišljen napad na ženu koja je postala simbol “Sve-atičkog sindikata čistačica i radnica u kućanstvu“ (PECOP), isuviše velika prijetnja interesima grupa koje, ne samo u Ateni, nego i u čitavoj Grčkoj, iskorištavaju jeftinu, obespravljenu radnu snagu.

Kostadinka je došla u Grčku 2001. godine iz Bugarske. Unatoč završenim akademskim studijama istorije, bila je primorana zadovoljiti se poslom čistačice. No to je nije sputalo da ide naprijed. Uz podršku sina, s kojim je kao četvorogodišnjakom oboljelim od srčane insuficijencije stigla u Atenu, i stare majke koju je također povela sa sobom u emigraciju. Danas gospođa Kuneva promatra svijet sa sjedišta u Europskom parlamentu onim jednim preostalim okom morsko zelene boje. Tijelo i lice su joj prekriveni ožiljcima tek djelimično zaraslim nakon godina provedenih na kirurškom liječenju, prvo u Grčkoj a potom u Francuskoj, gdje je otišla zahvaljujući jednoj crowdfunding kampanji pokrenutoj od strane francuskog dnevnog lista Libération.

I čim joj se ukazala prilika, počela je realizovati obećanje sebi dato nakon one strašne predbožićne večeri 2008: boriti se na sve načine za prava najobespravljenijih kategorija radnica – čistačice, njegovateljice u kućanstvu, baby-sitterke. U travnju 2016, Kuneva je, kao izvjestiteljica ispred Odbora Europskog parlamenta za prava žena i jednakost spolova, predstavila jedno oštro izvješće o situaciji radnica i njegovateljica u kućanstvu u EU, iznoseći niz prijedloga za poboljšanje njihovog statusa.

U izvješću se navodi da je samo u Europskoj uniji u tom sektoru zaposleno oko 2,5 milijuna radnika, od kojih 90% čine žene, uglavnom migrantice. One su često primorane raditi “na crno“ jer u najvećem broju zemalja uvjeti i način njihovog upošljavanja nisu jasno zakonski definirani. A tko ne “postoji“ ne uživa nikakvu zaštitu. Ove žene često doživljavaju povrede na radu, rade noćne smjene za koje ne bivaju plaćene, čak trpe maltretiranja i ucjene, pod prijetnjom odmazde nad članovima njihovih obitelji ukoliko ne pristanu na seksualne odnose. A upravo njima, mi Europljani, povjeravamo na brigu ono što nam je najdragocjenije: naše stare i našu djecu.

Rješenja koja je predložila Kuneva – usmjerena izvlačenju ove kategorije radnika iz sive zone, ne bi li im se vratilo dostojanstvo i pružila puna pravna i socijalna zaštita – usvojena su od strane Europskog parlamenta 28. travnja 2016, ali još uvijek se čeka da budu odobrena od strane Europske komisije, koja bi potom mogla uputiti preporuke pojedinim državama članicama ili predložiti donošenje obvezujućih direktiva.

U iščekivanju pomaka u tom pravcu, postavili smo nekoliko pitanja Kostadinki Kunevoj.

U kojim zemljama Starog kontinenta ove žene žive najbolje, a u kojima najgore?

Država koja s te točke gledišta zasigurno predstavlja model jeste Francuska, gdje obitelj koja regularno zaposli tzv. nounou, dadilju na puno ili polovično radno vrijeme, ima pravo na porezne olakšice. To je dobar način da se suzbije rad na crno. I ne samo to: time se tisućama nekadašnjih “ropkinja“ omogućuje pristup zdravstvenoj skrbi i obrazovanju. Ali bilo je potrebno 15-20 godina građanske i psihološke edukacije ne bi li Francuzi shvatili da borba protiv izrabljivanja donosi korist svima.

Gdje ove radnice žive najgore? U svim onim zemljama Europske unije gdje ne postoje zakonske odredbe tog tipa, uključujući Njemačku, Španjolsku i Italiju, koje su doduše načinile izvjesne pomake u tom pravcu. Italija, na primjer, jedina je zemlja koja je dosada pokazala interesovanje za rezoluciju Europskog parlamenta o radnicama i njegovateljicama u kućanstvu u EU (tokom unutarnje političke debate o kontroverznom pitanju vaučera za povremeni rad).

Kad već pominjemo Italiju, nedavno je britanski dnevni list The Guardian objavio jednu reportažu o izrabljivačkim uvjetima rada na sicilijanskim poljima, tačnije u staklenicima u provinciji Ragusa, gdje tisuće rumunjskih sezonskih radnica bivaju primorane ne samo da rade na crno nego i da imaju seksualne odnose sa poslodavcima, pod prijetnjom otpuštanja. “Unižavanje do ropstva“ migrantskih radnica prisutno je dakle i u drugim sektorima, ne samo u onom njege, da i ne govorimo o sudbini žena koje dolaze u Italiju pod obećanjem da ih tu čeka regularan posao a potom završe u lancu prostitucije...

Taj slučaj je zaista strašan, tim više što je Rumunjska članica Europske unije od 2007. godine, dakle te žene su punopravne europske državljanke. Uostalom, i kada sam ja bila napadnuta u Grčkoj, 2008. godine, Bugarska je već godinu dana bila članica Unije. Jedini spas za te migrantice, barem za sada, jeste da se ujedine u sindikat, ili da kontaktiraju neki već postojeći. Ja sam to uradila, doduše skupo plativši cijenu. Ali sindikat u kojem sam se borila u Grčkoj ne samo da još uvijek postoji nego su mnoge od mojih bivših koleginica, unatoč krizi, uspjele dobiti regularan ugovor o radu!

Gospođo Kuneva, Tsiprasova vlada, koja je podržala vašu kandidaturu za učešće na izborima za Europski parlament, suočava se s ozbiljnim teškoćama. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da, kada bi se sada održali izbori, u Ateni bi stranka desnog centra Nova demokracija odnijela ubjedljivu pobjedu nad Syrizom, sa nekih 15% više dobijenih glasova. U slučaju da ne budete reizabrani za zastupnicu u Europskom parlamentu, koji su vaši planovi? Rođeni ste i odrasli u Bugarskoj, potom ste emigrirali u Grčku, a onda ste se godinama liječili u Francuskoj gdje vaš sin završava srednju školu. Gdje biste se najradije “vratili“?

Vjerojatno u Grčku. Kao i moj sin, koji iduće godine odlazi na studij u Englesku, gdje je primljen na jedan biotehnološki fakultet. Njegov san je da pomaže ljudima koji su, poput mene, izgubili moć korišćenja jednog dijela tijela, doprinoseći osmišljavanju novih proteza i avangardnih aparata. U jedno sam, pak, sigurna: gdje god da odem, nastaviću se boriti za inkluzivno društvo utemeljeno na solidarnosti, za Europu u kojoj se ne diskutuje samo o ekonomiji i financijama nego i o ljudskim pravima. A Balkan je regija u kojoj postoji prijeka potreba za borbom.