Gotovina i Markac (foto ICTY)
Dvojica hrvatskih generala, Ante Gotovina i Mladen Markač, nakon što ih je Haaški sud oslobodio krivnje za ratne zločine, sada su i službeno postali ono što su za veliki dio hrvatskih građana bili i prije toga: heroji, a ne zločinci. Ali, kad se euforija bude stišala, pred Hrvatsku će se postaviti novi ozbiljan problem. Zločini u akciji Oluj počinjeni su i ne mogu se negirati
Dvojica hrvatskih generala, Ante Gotovina i Mladen Markač, nakon što ih je Haaški sud prošlog petka oslobodio krivnje za ratne zločine, sada su i službeno postali ono što su za veliki dio hrvatskih građana bili i prije toga: heroji, a ne zločinci. Vijest o oslobađanju dvojice generala, koji su u Haaškom pritvoru proveli osam i pol (Markač), odnosno sedam godina (Gotovina), izazvala je u Hrvatskoj salve oduševljenja. Prije svega zbog oslobađajuće presude, ali i zbog njenog obrazloženja: nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata, nije bilo protjerivanja srpskog stanovništva, nije bilo prekomjernog granatiranja Knina.
Središnji zagrebački Trg bana Jelačića ispunili su deseci tisuća oduševljenih ljudi, slično je bilo i u drugim gradovima, vladala je prava euforija. Malo se tko nadao da bi dvojica generala, Gotovina i Markač, koje je isti taj Haaški sud prije godinu i pol osudio na 24, odnosno 18 godina zatvora, mogli biti oslobođeni. Euforija je bila razumljiva, nalik onoj kakva se priređuje sportašima nakon nekog velikog svjetskog trijumfa.
Ali, kad se euforija bude stišala, pred Hrvatsku će se postaviti novi ozbiljan problem. Zločini u akciji Oluja, za što je sve do prošlog petka odgovornost bila pripisivana dvojici generala, počinjeni su i ne mogu se negirati. Gotovina i Markač za njih nisu krivi, utvrdio je Haaški sud. No, netko jest. Tko – pitanje je na koje odgovor mora dati hrvatski pravosudni sustav.
Rekao je to i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, netom nakon izricanja oslobađajuće presude Gotovini i Markaču. On je ustvrdio kako na hrvatskoj državi ostaje odgovornost da se brine za sve žrtve rata, ali i da kazni svaki pojedinačni zločin. „Hrvatska država nije odgovorna za zločine pojedinaca, ali jest odgovorna da se svaki počinitelj zločina kazni, bez obzira o kome se radi", rekao je Josipović. O onome što sada stoji pred Hrvatskom u sličnom je tonu govorio i premijer Zoran Milanović. „Očito je da su ovo [Gotovina i Markač] dvojica nedužnih ljudi, no to ne znači da rat nije bio krvav i da nije bilo pogrešaka. Prema onima o koje se ogriješila, Hrvatska će svoj dug ispuniti“, obećao je Milanović.
Nevladina organizacija Documenta na to je upozorila odmah nakon izrečene presude: „Ne smije se dopustiti da zločini počinjeni tijekom i nakon Oluje ostanu tragedija bez epiloga“.
Hoće li, međutim, hrvatska politika – unatoč najava s najviših mjesta - za to imati volje, a hrvatsko pravosuđe snage? Upravo pomanjkanje političke volje i nespremnost hrvatskog pravosuđa da se uhvati ukoštac s počinjenim ratnim zločinima, prema mnogim mišljenima, i doveli su Gotovinu u Haag. Kad su krajem devedesetih haaški istražitelji željeli razgovarati s generalom Gotovinom, s najvišeg mjesta u državi to mu nije bilo dopušteno. Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, vjerojatno u strahu da i sam bude optužen pred Haaškim sudom, nije Gotovini dopustio kontakt s istražiteljima. Da se tada postupilo drugačije, optužnica protiv Gotovine možda i ne bi bila podignuta.
No, povratak generala Gotovine i Markača u Hrvatsku imat će zanimljive političke implikacije. Podjednako na unutrašnjopolitičkom, kao i na vanjsko političkom planu. Kad je o prvom riječ, svatko će od Gotovinine slobode nastojati izvući maksimalnu političku korist. Premijeru Milanoviću to je poklon kakvom se nije nadao i u dramatičnim ekonomskim prilikama u kojima se zemlja nalazi, njegovoj socijaldemokratskoj partiji i koaliciju lijevog centra koju predvodi, oslobođenje generala veliki je plus.
Glavna oporbena stranka, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), pak, teško da će naći načina da profitira na oslobađajućoj presudi generalima. Upravo je ta stranka bila na vlasti u vrijeme kada je Gotovina – i uz pomoć hrvatskih tajnih službi – uhićen na Kanarskim otocima početkom prosinca/decembra 2005. i transferiran u Haag. Sadašnji predsjednik te stranke, Tomislav Karamarko, u to je vrijeme bio na čelu tajnih službi. Jedan od osnivača HDZ i čovjek koji je 20 godina na čelnim pozicijama u toj stranci i državi, Vladimir Šeks, autor je slogana „locirati, identificirati, uhititi, transferirati“, kojom je prije više od sedam godina najavljeno Gotovinino hapšenje i prebacivanje u Haag. HDZ oslobađanjem generala Gotovine zbog toga neće profitirati.
Najveće nade u politički profit od presude generalima gajila je kranja desnica: danima prije presude u tome je vidjela svoju šansu: da radikalizira javnost bude li presuda osuđujuća, odnosno da Gotovinu istakne kao svoju ikonu, budu li on i Markač oslobođeni. No, kako ta desnica, bez podrške HDZ-a, sama može malo učiniti, ni ona neće imati veće političke koristi od generala na slobodi.
General Gotovina u više je navrata, dok se nalazio u pritvoru Haaškog suda, putem svojih odvjetnika tražio da se njegovo ime ne koristi u političke svrhe, osobito ne one kada su najavljivani prosvjedi i mogući neredi. U tome je bio dosljedan. Tu dosljednost pokazao je i kad se nakon povratka iz Haaga na središnjem zagrebačkom trgu obratio tisućama ljudi, rekavši: „Rat pripada povijesti, krenimo se svi zajedno budućnosti". Zato je vrlo je vjerojatno da se, sad kad je na slobodi, neće politički angažirati, osobito ne na strani krajnje desnce, već da će uživati u statusu nacionalnog heroja, čemu nakon haške oslobađajuće presude više ništa ne stoji na putu.
Što se pak odnosa u regiji tiče, oslobađajuća presuda Gotovi i Markaču, sudeći prema oštrim reakcijama službenog Beograda, mogla bi na neko vrijeme usporiti proces poboljšanja političkih odnosa, koji su od odlaska Borisa Tadića s predsjedničke funkcije u Srbiji ionako u silaznoj putanji. No, treba vjerovati kako ljutite reakcije iz Srbije ipak biti samo privremeni trend. Jer, Beogradu je jasno da odluka o oslobađanju hrvatskih generala nije donesena u Zagrebu, već u Haagu.
