Početkom studenoga ove godine na prvostupanjskim sudovima u Hrvatskoj bilo je 99 sudskih predmeta u kojima se sudilo za ratne zločine, u njima je optuženo 519 osoba. Kad se za ratni zločin sudi Hrvatima, kazne su neusporedivo blaže od onih kada se, za podjednako težak zločin, sudi Srbima.
Oslobađajuća presuda Haškog suda kojom su dvojica hrvatskih generala, Ante Gotovina i Mladen Markač, proglašeni nedužnima za zločine počinjene u vojnoj akciji Oluja 1995,, kada je Hrvatska vojska vratila teritorij najvećeg dijela tzv. Republike Srpske Krajine (koju su pobunjeni hrvatski Srbi formirali početkom rata 1991. godine), postavila je pitanje tko je za te zločine kriv.
Podaci o broju ubijenih civila tijekom i nakon akcije Oluja dramatično se razlikuju ovisno o izvoru. Dok nevladina udruga Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava navodi brojku od 667 civila, srpski Veritas tu brojku gotovo utrostručuje tvrdnjom da su u Oluji poginule 1.934 osobe, od kojih su 1.196 civili. Haški sud, pak, tijekom istrage i suđenja, navodio je brojku od oko 170 ubijenih. Iako su brojke bitno različite, nesporno je da broj ubijenih nipošto nije zanemariv i da krivci za tolike žrtve ne smiju ostati nekažnjeni.
Najavu da se moraju pronaći odgovorni za smrt tolikog brojka ljudi istaknuli su i hrvatski predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović i to onoga dana čim je Haški dud oslobodio dvojicu generala. Nekoliko dana kasnije državno je tužilaštvo objavilo kako će istraživanje tih zločina imati apsolutni prioritet. I nije se ostalo samo na riječima: u manje od dva tjedna nakon što su Gotovina i Markač oslobođeni, na groblju u Šibeniku, nedaleko Knina ("glavnog grada" nekadašnje Republike Srpske Krajine), ekshumirani su posmrtni ostatci 31 osobe ubijene u operaciji Oluja.
Početkom studenoga ove godine na prvostupanjskim sudovima u Hrvatskoj bilo je 99 sudskih predmeta u kojima se sudilo za ratne zločine, u njima je optuženo 519 osoba. To su zbirni podaci, pa nije poznato koliko je među optuženicima Hrvata, a koliko Srba, odnosno na koliko se od tih 99 slučajeva sudi za zločine koje s počinili Hrvatim a koliko za one u kojima su optuženi Srbi.
Civilne udruge koje se bave monitoringom suđenja za ratne zločine, poput Documente, upozoravaju kako hrvatski sudovi nemaju iste kriterije kada se za ratne zločine sudi Hrvatima i Srbima. Nedavni primjer na kojeg su reagirali, odnosio se na presude izrečene krajem listopada na Županijskom sudu u Zagrebu, za suđenje zbog mučenja 34 srpska vojna i civilna zarobljenika, od kraja 1991. do sredine 1992. u Kerestincu, nadomak Zagreba, u bivšoj raketnoj bazi Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Iako se po hrvatskim zakonima kazna za ratne zločine kreće u rasponu od pet do 20 godina, Zagrebački je sud petorici optuženih Hrvata izrekao kazne značajno ispod minimalnih: prvooptuženi, bivši zapovjednik zatvora u Kerestincu, dobio je tri i pol godina zatvora; njemu podređeni pripadnik vojne policije dvije, a ostala trojica policajaca po godinu dana zavora.
Sud je nedvojbeno utvrdio da je Kerestinec bio mučilište za iživljavanje u kojem su ratni zarobljenici i civili premlaćivani, zlostavljani, mučeni elektrošokovima i prisiljavani na oralni seks.
"Nema nikakve dvojbe o tome da su ratni zarobljenici u Kerestincu u više navrata seksualno zlostavljani", rekao je sudac čitajući presudu i naveo samo neke od strahota kojima su bili izloženi. Naveo je i kako su dvojica zatočenika bila natjerana da se boksaju, a čuvari su jednog od njih – na kojeg su se kladili u pobjedu – tukli letvama.
Ako je sud povjerovao svjedocima, žrtvama zlostavljanja, i ako je nedvojbeno utvrdio da su svi optuženici krivi, logično je pitanje: zašto su kazne ne samo blage, već i niže od minimalnih?
Za vrlo sličan slučaj onom u Kerestincu, u Vukovaru je 2005. presuđeno pripadnicima srpske paramilicije koji su u zatvoru u Borovu držali zarobljene hrvatske vojnike. Šestorici Srba za zlostavljanje Hrvata izrečena je ukupna kazna od 49 godina zatvora. Prvooptuženi, zapovjednik zatvora, dobio je kaznu od 14 godina, a najblaža kazna jednom od čuvara bila je šest godina zatvora.
Presude kakvu je u slučaju zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika u Kerestincu donio zagrebački Županijski sud potvrđuju opravdanost skepse u spremnost hrvatskog pravosuđa da se odlučno uhvati u koštac s počiniteljima zločina u Oluji. Ta presuda, naime, kao i mnoge ranije kad su u pitanju suđenja za ratne zločine, pokazuju krajnje neujednačenu praksu u težini izrečenih kazni. Kad se za ratni zločin sudi Hrvatima, kazne su neusporedivo blaže od onih kada se, za podjednako težak zločin, sudi Srbima. Hrvatska, kao zemlja koja 1. srpnja sljedeće godine postaje 28. članicom Europske Unije, takvu si sudsku praksu više ne bi smjela dopustiti.
