Goran Hadžić poslje hapšenje
Hadžićevo uhićenje u Hrvatskoj je primljeno s velikim olakšanjem. Naročito u Vukovaru, gdje obitelji žrtava zločina na Ovčari i dalje čekaju da svi krivci za taj zločin odgovaraju. A Hadžić je jedan od najvećih
Gorana Hadžića, posljednjeg haškog optuženika za ratne zločine, koji je od ruke pravde bježao punih sedam godina i sedam dana, pripadnici srbijanske tajne službe BIA uhitili su 20. srpnja u blizini vojvođanskog sela Krušedol. Hadžić je uhićen samo dvadesetak kilometara od njegove kuće u Novom Sadu, odakle je 13. srpnja 2004., nakon što je Haški sud objavio optužnicu kojom ga tereti za teške ratne zločine, netragom pobjegao. Hrvatski mediji Hadžićevo su lišavanje slobode označili kao "konačni kraj rata" na prostorima bivše Jugoslavije. Iako "sitna riba" – nipošto po zločinima, već po političkoj i vojnoj snazi, u odnosu na Radovana Karadžića i Ratka Mladića – Hadžić je, paradoksalno, ostao posljednji osumnjičenik za ratne zločine i bježao je pred pravdom duže od svih.
Hadžićevo uhićenje, samo 55 dana nakon što su srbijanske vlasti pronašle i u Haag otpremile Ratka Mladića, bivšeg zapovjednika vojske bosanskih srba, odgovornog za masakr u Srebrenici, u Hrvatskoj je primljeno s velikim olakšanjem. Naročito u Vukovaru, gdje obitelji žrtava zločina na Ovčari (poljoprivrednom dobru kraj tog grada gdje je u studenome 1991. ubijeno više od 200 hrvatskih ranjenika i zarobljenika) i dalje čekaju da svi krivci za taj zločin odgovaraju. A Hadžić je jedan od najvećih.
- Bilo bi strašno da je Hadžić ostao na slobodi. Nakon one sramne presude Veselinu Šljivančaninu, majoru JNA koji je zapovijedao napadima na Vukovar i koji je, eto, već na slobodi, vukovarske žrtve bile bi još jednom ponižene da Hadžić nije uhićen. Ovako, nadamo se da će Haaški sud Hadžiću odmjeriti zasluženu kaznu – kaže žena čiji je sin izgubio život nakon pada tog grada, kada je 18. studenoga 1991. slomljena obrana Vukovara.
Hadžića haška optužnica tereti za zločine protiv čovječnosti, te kršenje zakona i običaja ratovanja. Haag ga tereti i za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj na čijem čelu je bio Slobodan Milošević. Cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene Republike Srpske Krajine, (uspostavljene na gotovo trećini okupiranih hrvatskih područja) što se činilo progonima i ubojstvima Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva na području Vukovaru i okolnih mjesta.
Do početka rata u bivšoj Jugoslaviji Goran Hadžić bio je potpuno nepoznata osoba. Radio je kao skladištar u lokalnom poljoprivrednom kombinatu u mjestu Pačetin, kraj Vukovara, gdje je i odrastao. Imao je završenu gimnaziju, na Ekonomski fakultet u Osijeku upisao se 1977., ali je studij prekinuo već na prvoj godini. U turbulentnim vremenima raspada Jugoslavije, 1991. isplivao je na čelo srpske pobune u Hrvatskoj. Bez intelektualnih potencijala i bilo kakvog političkog iskustva, tada 33-godišnji Hadžić bio je idealna osoba za bespogovorno obavljanje Miloševićevih ciljeva stvaranja velike Srbije. Hadžić je bio jedan od tipičnih proizvoda krvavog rata na području Jugoslavije: vidio ga je kao svoju veliku, jedinstvenu priliku, svjestan da bez rata nikada ne bi dogurao dalje od mjesta skladištara u lokalnom poljoprivrednom kombinatu.
Kao i mnogi takvi likovi i Hadžić se u ratu obogatio. Stajao je na čelu mafijaške skupine koja je iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) švercala žito, naftu i hrastove trupce. Područje hrvatskog Podunavlja najplodnije je u Hrvatskoj, a ondje se nalazi i naftonosno polje Đeletovci, te stoljetne šume iznimno cijenjenog slavonskog hrasta. Prodaja te tražene robe Hadžiću i kriminalnom krugu oko njega (kamo je spadao i Željko Ražnjatović Arkan, kojeg je smrt u mafijaškom obračunu u Beogradu spasila od Haškog suda) pribavila je veliko bogatstvo. Upravo zahvaljujući tako stečenom novcu, Hadžić se i mogao tako dugo skrivati, te financirati svoj bijeg u Rusiji i Bjelorusiji. Srbijanskim istražiteljima, naime, poznato je – a isto je ovom novinaru potvrdio i poznati beogradski odvjetnik Toma Fila, koji je s Hadžićem bio tijekom saslušanja neposredno nakon uhićenja – da je Hadžić dio svog sedmogodišnjeg skrivanja proveo u te dvije zemlje.
Uhićenje Hadžića i njegov transfer u Haag iznimno je važan događaj, ne samo za Srbiju, kojoj to otvara europske perspektive i vjerojatno stjecanje statusa zemlje kandidatkinje za ulazak u Europsku Uniju, već i za Hrvatsku koja je završila pregovore s Unijom i u nju ulazi sredinom 2013. Hrvatskoj je uhićenje posljednjeg haškog optuženika važno jer potvrđuje vjerodostojnost politike srbijanskog predsjednika Tadića i njegovih izjava da će svi odgovorni za ratne zločine morati pred lice pravde. Upravo je Tadić bio glavna spona građenje prijateljskih odnosa između Hrvatske i Srbije, a njegovi brojni susreti s hrvatskim predsjednikom Josipovićem, okosnica bolje bilateralne suradnje.
No, građenje istinskog povjerenja i uspostava pomirenja među narodima Hrvatske i Srbije, bez Hadžićeva privođenje pravdi, bila bi nemoguća. Zato je vijest o Hadžićevu uhićenju i njegovo prebacivanje u Haag jedna od najboljih vijesti u regiji, nakon one o hapšenju Ratka Mladića.
