Zastava Hrvatske i EU
Iako u Banskim dvorima, gdje je u povijesnoj jezgri Zagreba smješteno sjedište hrvatske Vlade, posljednjih dana dominira slavljeničko raspoloženje, zadovoljstvo nije potpuno. Hrvatskoj će naime, sve do ulaska u Uniju, ostati neka vrsta monitoringa
"Dobro jutro, građani Europe", kočio se u subotu, 11. lipnja veliki naslov na prvoj stranici utjecajnog hrvatskog dnevnog lista, dan iza važne vijesti pristigle iz Bruxellesa, da je Hrvatska, napokon, okončala pristupne pregovore za ulazak u Europsku Uniju i da će 1. srpnja 2013. postati punopravnom, 28. članicom velike europske obitelji. "Ovo je veliki dan za Hrvatsku", rekla je ushićeno hrvatska premijerka Jadranka Kosor koja je uvijek isticala da je najvažniji cilj njezine Vlade završiti pregovore s Unijom, započete u listopadu davne 2005. godine.
Njezina Vlada tako se, nakon dugo vremena, može pohvaliti nekim čvrstim, opipljivim uspjehom. Završetak pregovora s Unijom, zacijelo će biti i najjači adut s kojim će nastupiti pred parlamentarne izbore koji će se u Hrvatskoj održati krajem ove godine. Iako premijerka Kosor, u dvije godine vladavine (na čelo Vlade došla je 1. srpnja 2009. nakon ostavke premijera Ive Sanadera) nije uspjela zemlju izvući iz duboke gospodarske krize, njena velika zasluga što je Hrvatska okončala pregovore s Bruxellesom, svakako je u tome što je omogućila borbu protiv korupcije. Ono što je njen prethodnik Sanader učinio na planu uklanjanja prepreka između Zagreba i Den Haaga, dopustivši suđenja za ratne zločine (suđenje članu parlamenta i umirovljenim generalu Hrvatske vojske, Branimiru Glavašu, te aktivna suradnja Zagreba na uhićenju haškog bjegunca, generala Ante Gotovine), to je Kosor učinila na planu borbe protiv korupcije. Osuđen je, zbog korupcije, bivši ministar obrane Tončević, iza rešetaka završio je potpredsjednik Vlade Damir Polančec, nedugo zatim i sam bivši premijer Ivo Sanader (sada u pritvoru u austrijskom Salzburgu čeka izručenje Hrvatskoj). Bez ta dva bitna pomaka – pune suradnje s Haaškim sudom i nesmiljene borbe protiv korupcije, Hrvatska bi i danas čamila u predvorju Europe.
Iako u Banskim dvorima, gdje je u povijesnoj jezgri Zagreba smješteno sjedište hrvatske Vlade, posljednjih dana dominira slavljeničko raspoloženje, zadovoljstvo nije potpuno. Hrvatskoj će naime, sve do ulaska u Uniju, ostati neka vrsta monitoringa koja će budno pratiti kako se nastavlja borba protiv korupcije, kako se ponaša hrvatsko pravosuđe, kako teče procesuiranje preostalih osoba koje se sumnjiči za ratne zločine, te kakav je odnos prema nacionalnim manjinama, osobito onoj najvećoj, srpskoj.
Drugi je problem službenog Zagreba uvjeriti građana da sada, kada je Vlada obavila svoj dio posla i oni na referendumu kažu "DA" Europskoj Uniji. Taj bi se referendum trebao održati najkasnije mjesec dana nakon potpisivanja sporazuma, što će se dogoditi najvjerojatnije u studenom ove godine. No, potpora hrvatskih građana ulasku u EU dramatično je pala nakon haaške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču (prvi dobio 24, drugi 18 godina zatvora) u travnju ove godine. Dan nakon te presude samo 38 posto građana bilo je za ulazak u EU, njih 52 posto protiv, dok ostatak ispitanih o tome nije imao stava. Krajem svibnja, međutim, stanje se bitno popravilo – nakon što je splasnulo nezadovoljstvo haaškom presudom generalima – za ulazak u EU glasovalo bi 56 posto građana, a protiv bi ih bilo 39 posto. Na Vladi je sada da uvjeri građane o svim prednostima ulaska u EU, kako se posljednji korak – izrađena volja građana – ne bi pretvorio u fijasko.
Cijela mukotrpna priča o hrvatskom putu ka Bruxellesu započele je u veljači 2003. kada je službeni Zagreb predao zahtjev za ulazak u Uniju. Bilo je tu u vrijeme Vlade danas pokojnog premijera Ivice Račana, čija je koalicija lijevog centra kratkotrajno prekinula vladavinu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), stranke aktualne premijerke Kosor. Bilo je tada mnogo optimizma i nada, te prognoza političara da će pregovarački proces biti kratak i da bi Hrvatska u Uniju mogla zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, koje su taj cilj ostvarile 2007.
No, stvari nisu išle nimalo jednostavno. Trebat će više od godinu dana od trenutka kada je predan zahtjev za članstvom da Zagreb dobije službeni status zemlje kandidatkinje, a onda još godinu dana da napokon započnu pregovori. Zbog nesuradnje s Haaškim sudom pristupni pregovor koji su trebali početi u proljeće 2005. odgođeni su za kasnu jesen, pa je Hrvatska izgubila još pola godine. Sam pregovarački proces trajao je sporo i uz brojne prepreke - izgubljeno je godinu dana zbog blokade Slovenije, koja je nastavak pregovora Zagreba s Bruxellesom uvjetovala rješavanjem graničnog spora.
Sad kada je taj cijeli posao okončan i kada je Hrvatska na samom pragu Unije, upozoravaju analitičari, nužno je nastaviti reforme koje će hrvatsku društvo učiniti kompatibilnim s onima u zemljama Unije. Da posla itekako ima i da završetak pregovora ne znači da je Hrvatska u svakom pogledu zemlja koja bez problema može stati članicama Unije, govori i ružan događaj koji se zbio samo dan nakon što je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso obznanio da je Hvarska zaključila pristupne pregovore. Slike krvavog nasrtaja netolerantne većine, koja je kamenjem i petardama zasula gay paradu u drugom po veličini gradu u Hrvatskoj, Splitu, pokazale su koliko je hrvatsko društvo nezrelo da prihvati različitosti, što je jedno od elementarnih načela zrelih demokracija.
