Zagreb demonstracija nakon presude Gotovini (David Ozkoidi/flickr)
Demonstracija gnjeva iskazana ritualnim kidanjem i pljuvanjem po zastavi Europske koja s dogodila na središnjem trgu hrvatske metropole, Zagreba, nedugo nakon što je sudac Alphonse Orie u Haagu pročitao presudu kojom su dvojica hrvatskih generala, Ante Gotovina i Mladen Markač dobili ukupno 42 godine zatvora, postalo je prevladavajuće raspoloženje Hrvata
Samo dan nakon presude Haškog suda kojom su dvojica hrvatskih generala, Ante Gotovina i Mladen Markač dobili ukupno 42 godine zatvora (Gotovina 24, Markač 18), potpora hrvatskih građana ulasku zemlje u Europsku Uniju dramatično se strmoglavila na tek 23 posto onih koji zemlju žele vidjeti u ujedinjenoj Europi. Šok i nevjerica presudom, posebno visinom kazne, a možda ponajviše obrazloženjem koji vojnu akciju Oluja smatra produktom udruženog zločinačkog poduhvata, radikalno su utjecali na porast antieuropskog raspoloženja.
Demonstracija gnjeva iskazana ritualnim kidanjem i pljuvanjem po zastavi Europske koja s dogodila na središnjem trgu hrvatske metropole, Zagreba, nedugo nakon što je sudac Alphonse Orie u Haagu pročitao presudu, postalo je prevladavajuće raspoloženje Hrvata. Većina njih, kao i oni okupljeni na trgovima drugih hrvatskih gradova, gdje su došli izraziti svoje nezadovoljstvo, presudu smatraju duboko nepravednom. Kazne koje su dobili Gotovina i Markač, kompariraju s onima izrečenim Veselinu Šljivančaninu, Miletu Mrkšiću i Miroslavu Radiću, oficirima JNA odgovornim za zločin na Ovčari pored Vukovara. Ondje je u studenom 1991. ubijeno više od 200 hrvatskih zarobljenika i ranjenika, a u prvostupanjskoj presudi Šljivančanin je dobio pet godina zatvora, Mrkšić 20, dok je Radić bio oslobođen.
Akcija Oluja, kojom je zapovijedao general Ante Gotovina i kojom je početkom kolovoza 1995. oslobođeno okupirano područje samoproglašene Republike Srpske Krajine, u Hrvatskoj se smatrala legitimnom vojnom akcijom. Dan kada je započela vojna akcija, 5. kolovoza, proglašen je Danom domovinske zahvalnosti i slavi se kao državni praznik. Haška presuda Gotovini, osobi koja je tu akciju vodila, te stavljanje cijele te vojne operacije u kontekst udruženog zločinačkog poduhvata, većini je ljudi neprihvatljivo i nerazumljivo, a njihov bijes okrenuo se prema Europi koju smatraju nepravednom i hladnom na činjenicu da je Hrvatska u krvavom raspadu Jugoslavije vodila obrambeni rat.
Nakon što su prvotne burne emocije (koje su prošle bez rušilačkih izljeva i tek s manjim incidentima) zamijenjene racionalne ponašanjem i ukazivanjem kako sada napore valja usmjeriti na pobijanje presude pred žalbenim vijećem suda u Haagu, analitičari upozoravaju da je drastična kazna Gotovini i Markaču, kao i kvalifikacija vojne akcije Oluja kao udruženog zločinačkog poduhvata, cijena koju sada Hrvatska plaća zbog nerazumne politike svog prvog predsjednika, Franje Tuđmana.
Činjenica da su dvojica od trojice generala kojima se u Haagu sudilo zbog Oluje, Ante Gotovina i Mladena Markač, za razliku od oslobođenog Ivana Čermaka, prisustvovala na sastanku Franje Tuđmana i političkog i vojnog vrha Hrvatske na kojem se, u srpnju 1995. dogovarala akcija Oluja, svjedoči kako je sudsko vijeće Haškog suda uvjereno da je ondje dogovoren zločinački poduhvat. Nažalost, Tuđmanove izjave na tom sastanku (nazvanom Brijunski sastanak, po otočju Brijuni, gdje je održan), a naročito one koje su uslijedile iza akcije Oluja, uistinu su bile takve da su kod Haškog suda mogle stvoriti dojam o zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio potpuno prognati Srbe iz tog dijela Hrvatske.
Druga Tuđmanova pogreška koju sada plaća Hrvatske jest njegov stav da Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli počiniti ratni zločin. Doduše, to je izjavio bivši predsjednik Vrhovnog suda, Milan Vuković, a Tuđman je takav stav najvišeg pravnog autoriteta dosljedno provodio. Nije dopustio procesuiranje onih koji su za vrijeme, a naročito nakon završetka vojne akcije Oluja, ubijali srpske civile, palili njihove kuće i pljačkali imovinu. O zločinima se, štoviše, nije smjelo ni govoriti, a oni rijetki glasovi koji su to činili, proglašavani su državnim neprijateljima i izdajnicima.
Da nije bilo sulude Tuđmanove ideje kako sve Srbe s područja koja su zauzeli oružanom pobunom treba protjerati i da se taj nepotrebni egzodus nije uistinu i dogodio; da su bili kažnjeni oni vojnici koji su se oteli kontroli ili njihovi zapovjednici ako su stvarno naredili zločin, prikrivali ga i tolerirali, ne samo da ne bi bilo haške presude Gotovini i Markaču, već oni nikada ne bi završili u Haagu. Jednako tako ne bi bilo ni presude u kojoj bi itko akciju Oluja mogao nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom.
Običnim ljudima, naravno, teško je povezati sve te suptilne točke koje su spojile davni uzrok sa sadašnjim posljedicama. Njima je mnogo jednostavnije svoj gnjev usmjeriti prema Europskoj Uniji. No, trezveni analitičari upozoravaju – i teško se s njima ne složiti – da je presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, ustvari presuda bivšem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i njegovom ministru obrane Gojku Šušku. Obojica su mrtvi, a umjesto njih odgovarali su i cijenu platili živi.
