Tomislav Karamarko
Prvi potpredsjednik hrvatske vlade Tomislav Karamarko izazvao je aferu koja je službeno srušila Vladu i koja će označiti kraj njegove političke karijere
„Priopćavam vam da podnosim ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a. Razlozi su jasni i višeslojni, ali završno, možemo reći da sam obećao stranci da ću uspjeti kreirati saborsku većinu, to nisam uspio, i mislim da je normalno u civiliziranom svijetu da se snosi odgovornost. Smatram se odgovoronom osobom, smatram da stranka mora ići dalje,“ rekao je Tomislav Karamarko napuštajući čelno mjesto, još samo trenutno, vodeće hrvatske stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).
Njegova ostavka označila je sami kraj mjesec dana duge političke krize u Hrvatskoj, koji je rezultirao prvim padom Vlade u dosadašnjoj kratkoj hrvatskoj demokratskoj povijesti. Koalicijska Vlada je bila svojevrsni politički eksperiment, tako što je uključila HDZ, labavi savez nezavisnih kandidata – MOST i čitav niz manjih stranaka i kandidata od centra prema desnici. Uza sve to, na inzistiranje MOST-a, za premijera je morao biti izabran nestranački stručnjak, kako ta vlada ne bi bila taoc HDZ-ovih partikularnih interesa i kako bi taj navodni stručnjak mogao u miru provoditi reforme, prvenstveno u sferi ekonomije.
S obzirom na to, za premijera je izabran Tihomir Orešković, relativno nepoznati menadžer iz farmaceutske industrije, koji je gotovo čitav život proveo u Kanadi i drugdje u inozemstvu. Orešković je predložen za mandatara za premijera od HDZ-a i njegovog predsjednika Tomislava Karamarka – čovjeka za kojeg su se svi prije izbora kladili kako će sam postati premijer. Bez obzira što je Karamarko, čovjek velikom utjecaja i ega, postao prvi potpredsjednik Vlade, nominalno ispred drugog potpredsjednika Bože Petrova (predsjednik MOST-a) i iza Oreškovića, uvriježilo je uvjerenje kako će zapravo sve konce vući Karamarko, jer Orešković nema potporu bez njega, a Petrov nema iskustvo u visokoj politici.
Međutim od početka Karamarku stvari nisu krenule kako su bile planirale, pa je uspio samo na prvoj stepenici, uz pomoć ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, zavladati medijima i pogotovo Hrvatskom radio-televizijom. Međutim, već na drugoj stepenici, represivnom i obavještajnom aparatu, je Karamarko zapeo. Osim što je morao prepustiti ministarstvo unutarnjih poslova MOST-u, nije uspio postaviti svojeg čovjeka niti na čelno mjesto u Sigurnosno obavještajnoj agenciji (SOA), funkciju koju je i sam nekada izvršavao. Iako je Karamarku pomogla predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tako što je izazvala pravu malu sigurnosnu krizu, tako što je uskratila podršku ravnatelju SOA-e Draganu Loznačiću – spominjajući kako je bio privatan špijun bivšeg premijera Zorana Milanovića – Karamarkov plan nije uspio. Tu su uskočili MOST i, pogotovo, Orešković i njegov plan je osujećen te je postavljen Daniel Markić, kojega je sam Lozančić predložio.
Slučaj INA-MOL
I onda je došla treća stepenica na kojoj se Karamarko poskliznuo i pao – INA. Naime i ranije u oporbi i od početka stupanja na mjesto potpredsjednika vlade, Karamarko se zalagao za povlačenje ili dogovor s mađarskom energetskom kompanijom MOL u međunarodnim arbitražama vezanim uz hrvatsku energetsku kompaniju INA. INA, u kojoj MOL drži oko 49, a hrvatska država oko 46 % dionica, predmet je spora između dvije strane. Naročito je zanimljiv proces međunarodne arbitraže koji se vodi u Londonu i koji se tiče upravljačkih prava nad INA-om. Hrvatska je pokrenula ovu arbitražu 2014, pod vodstvom bivše Vlade lijevog centra, pod tvrdnjom da je upravljački ugovor kojim se vodi MOL nastao kao posljedica koruptivnih aktivnosti između nekadašnjeg hrvatskog premijera Ive Sanadera i menandžmenta MOL-a. Hrvatska je u trenutku pokretanja arbitraže imala jake argumente, jer je Sanader bio osuđen za primanje mita od strane MOL-ovih predstavnika, da bi u srpnju 2015 ustavni sud poništio obje presude (prvostupanjsku i drugostupanjsku).
Upravo je ta arbitraža „presudila“ Karamarku. Kada se u travnju na sudu kao svjedok MOL-a pojavio lobist Josip Petrović, nekadašnji član uprave INA-e, mediji i političari počeli su ga dovoditi u vezu s Karamarkom. MOST-ovi zastupnici, pa i sam Petrov tražili su od Karamarka da javno objasni svoj odnos s Petrovićem. Karamarko je na kraju nevoljko priznao prijateljske veze, ali zanijekao ikakve poslovne veze ili da je to moglo utjecati na INA-MOL arbitražu. Međutim, ona su mediji uskočili i tjednik Nacional je objavio kako je Karamarkova supruga, Ana Šarić Karamarko, primila preko 60,000 eura upravo od Petrovića.
Naime u razdoblju od skoro dvije godine, trvrtka Drimia od Šarić Karamarko primala je oko 2,500 eura mjesečno od Petrovićeve tvrtke Peritus savjetovanje za medijsko istraživanje energetskog tržišta i sektora u regiji. Osim što su ti bili značajni prihodi za samu Drimiu, koja je bila netom osnovana kao tvrtkama, bez impresivnih referenci u poznavanju energetskog tržišta, ukupni iznosi koji su uplaćivani od Peritus savjetovanja su odobreni od strane MOL-a. Peritus savjetovanje, iako konzultantska tvrtka, većinu je svojih prihoda ostvarivala preko MOL-a, što opravdava da se Petrovića naziva lobistom te tvrtke. Osim toga, u kasnijem broju Nacionala objavljeno je kako Karamarkova bivša tvrtka Soboli d.o.o. također 2003. i 2004. godine surađivala s Petrovićem, kada je bila još u vlasništvu Karamarka, kad je on bio član uprave INA-e, što potvrđuje i poslovne veze između njih dvojice.
Sukob interesa
Sve ovo uputilo je na moguću korupciju i svojevrsni sukob privatnih Karamarkovih interesa i nacionalnih interesa u izrazito strateški važnom energetskom sektoru. Nakon što je sve izašlo u javnost MOST, opozicijska Socialdemokratska partija Hrvatske (SDP), a na kraju i sam Orešković zatražili su da odstupi s mjesta potpredsjednika. SDP-ovi motivi su bili jasni, slamanje Vlade i prijevremeni izbori, dok su MOST i Orešković pokušavali spasiti ono malo javne potpore koju su imali, tako što će se probati riješiti Karamarka.
Kako Karamarko nije mogao zamisliti Vladu u kojoj on ne vrši jednu od najviših dužnosti i kako ne bi priznao ikakvu krivicu za sukob interesa, koji mu je na kraju i utvrdilo parlamentarno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, Karamarko je pokrenuo mehanizam kojim će srušiti Vladu, a na kraju, i samoga sebe. Karamarko i HDZ su tako pokrenuli proceduri za izglasavanje povjerenja Oreškoviću i uspješno srušili Vladu. Uz to su uporno ponavljali kako će složiti novu parlamentarnu većinu bez MOST-a i formirati novu Vladu, iako to nije bilo matematički moguće u trenutnoj konstelaciji u Saboru. Uporno su ponavljali kako imaju više nego dovoljnu većinu u Saboru za izglasavanje nove Vlade, sve dok predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije objavila kako nemaju većinu i kako je više od 80 (od ukupno 151) saborskih zastupnika zatražilo raspuštanje Sabora i nove parlamentarne izbore, najvjerojatnije u rujnu.
Ni onda Karamarko nije odustao od svojih pomalo autističnih i tvrdoglavih izjava kako još nije sve gotovo i priznao je poraz tek 4 dana kasnije sa svojom ostavkom. Ovako je napustio čelno mjesto stranke, na sličan naprasit način kako je na to mjesto došao 2012. godine na unutarstranačkim izborima. Ostaje -samo za vidjeti hoće li Karamarko doživjeti istu sudbinu kao i svi dosadašnji predsjednici HDZ-a u posljednjih 16 godina koji su izbačeni iz stranke nakon što su izgubili čelno mjesto.
