Filip David
Dobitnik NIN-ove nagrade za roman „Kuća sećanja i zaborava“ (Laguna, Beograd) objavljen 2014. godine, Filip David je jedan od najpoznatijih pisaca u inostranstvu. Naš intervju
Srpski i jugoslovenski pisac Filip David (Kragujevac, 1940) objavio je knjige pripovijedaka: „Bunar u tamnoj šumi“, „Zapisi o stvarnom i nestvarnom“, „Princ vatre“ (Zandonai editore, 2009), „Sabrane i nove priče“; romane: „Hodočasnici neba i zemlje“ i „San o ljubavi i smrti“; knjige eseja: „Fragmenti iz mračnih vremena“, „Jesmo li čudovišta“, „Svetovi u haosu“. Zajedno sa Mirkom Kovačem objavio je „Knjigu pisama 1992–1995.“
Kao dramaturg, koscenarista ili scenarista radio je, između ostalog, i na filmovima: „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“, „Ko to tamo peva“, „Bure baruta“ (nagrada kritike u Veneciji 1998, nagrada Feliks za najbolji evropski film godine), „Poseban tretman“ (nagrada u Kanu), „Paviljon 6“, „San zimske noći“ (Gran pri filmskog festivala u San Sebastijanu), „Optimisti“ (Gran pri u Valjadoidu i Ženevi).
Knjige su mu prevedene na švedski, francuski, poljski, mađarski, italijanski, albanski, esperanto, makedonski, slovenački, a pripovijetke se nalaze u dvadesetak antologija.
Jedan je od osnivača „Nezavisnih pisaca“, udruženja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo značajne pisce iz svih dijelova bivše Jugoslavije, osnivač „Beogradskog kruga“ (1990), udruženja nezavisnih intelektualaca, „Foruma pisaca“ i član međunarodne književne asocijacije „Grupa 99“ osnovane na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu.
Roman „Kuća sećanja i zaborava“ (Laguna, Beograd) objavio je 2014. godine. Za ovo djelo nagrađen je Ninovom nagradom, nekad najuglednijom nagradom za jugoslovenski a od 1992. za roman godine na srpskom jeziku. Nakon mnogo godina u Srbiji i Regionu desilo se jedno izdavačko čudo: Davidov roman je tokom prva dva mjeseca 2015. prodat u 15.000 primjeraka, a Laguna priprema novo izdanje u 30.000 primjeraka.
Vjerujem da je i vama prihvatljivo ako ovaj razgovor o “Kući sećanja i zaborava” započnemo od jedne vaše namjere… Na kraju ste, ipak, odustali od podnaslova “Roman o zlu”.
Zapravo, prva namera je bila da kroz niz ljudskih sudbina prikažem istoriju Holokausta u Srbiji, o kojem se ne zna dovoljno, ali sam odustao jer je to ipak zadatak za istoričare. Potom sam, u jednom trenutku, kao podnaslov romana stavio “roman o zlu”, ali mi se to učinilo ipak pretenciozno. Na kraju, preko ljudskih sudbina dotičem i Holokaust i zlo koje je posejao, ali pre svega tragediju, nesreću onih koji su živeli i žive u mračnim vremenima.Takve priče su naizgled slične jedna drugoj, ali u suštini različite, kao što se ljudi međusobno razlikuju.
Ovo djelo sam doživio i kao sintezu cijelog vašeg narativnog i esejističkog opusa, ali primarno kao neku vrstu “nastavka” prethodnog romana “San o ljubavi i smrti”. Koliko čitalac griješi ako ovu vašu “kuću” vidi na istoj značenjskoj vertikali, prije svega kao odgovor na jedno od ključnih pitanja o apsurdu zaborava iz kojeg, ipak-ipak lakše, rađa se sjeme zla?
Kritika je, sa pravom, istakla nešto čega nisam bio svestan, da se u mojim zbirkama priča i u romanima kao neki lajt motiv provlači motiv zla koje ima svoju teološku, mističnu, egzistencijalnu stranu, zla koje je sveprisutno, moćno, često odnosi prevagu ali nikada ta pobeda nije konačna, niti sveobuhvatna.
Iako je vaš roman prvenstveno jedna ubjedljiva priča, i ovo djelo je i svojevrsna rasprava o zlu, njegovoj moći i privlačnosti. U toj raspravi, vjerujem, mnogima će izgledati da je neočekivan odgovor dobila misao Hane Arent o “banalnosti zla”.
Ja se suprotstavljam toj tezi kako je zlo “nešto plitko, površno, banalno” kako se institucije sistema mogu obračunati sa zlom. Hana Arent je do ovog zaključka došla prisustvujući suđenju Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu, o čemu je napisala i knjigu. Nju je užasavala mogućnost “radikalnog zla” što bi značilo da se zlo poput Holokausta može u raznim oblicima ponoviti. Teza o “banalnosti zla” omogućila je Hani Arent kako je samo izjavila “da mirno spava”. Ali, evo, posle toliko godina od suđenja Ajhmanu genocidi se i dalje događaju, podstaknuti političkim, etničkim, rasnim razlozima. A i sam Ajhman, kako se naknadno dokazalo, nije bio samo “birokrata smrti”, neko ko je samo izvršavao tuđa narešenja, nego i onaj koji je itekako učestvovao u pripremama zločina i nadgledanju izvršenja zločina. Ljudska istorija dobrim delom zasnovama je na zločinima i istrebljenjima čitavih naroda. A od suđenja Ajhmanu mnogo se novih genocida dogodilo i događa širom naše planete.
Sada je očito da ste, u vrijeme nastanka filma “Kad svane dan”, rađenog po vašem i scenariju režisera Gorana Paskaljevića, već radili na “Kući sećanja i zaborava”. Deseto poglavlje vašeg romana ima istoimeni naslov, isti glavni lik. (Italijanski gledaoci su mogli vidjeti ovo djelo 2013, na Međunarodnom filmskom festivalu u u Terniju, na kojem je dobio “Grand prix”.) U filmu, kao i u tom poglavlju romana, Miša Brankov, penzionisani profesor muzike neočekivano otkriva svoje pravo porijeklo. Na mjestu gdje je bio Judenlager Semlin, beogradsko stratište za Jevreje, radnici slučajno nalaze limenu kutiju sa dokumentima koju je godine 1941. zakopao Isak Vajs, Mišin pravi otac… U kutiji je i njegova nedovršena muzička partitura pod nazivom ‘Kad svane dan’. Oprostite mi na indiskretnom pitanju: Da li se ljutite ako neko tvrdi da je film značenjski kompleksniji od onog poglavlja iz romana?
Zašto bih se ljutio? Pisac scenarija i pisac romana su, u ovom slučaju, ista ličnost. Naravno, razlike u opisivanju istog događaja postoje i one su razumljive jer se dramaturgija filmskog izraza razlikuje od dramaturgije pripovedanja u prozi. U filmu je opisana jedna sudbina, sudbina profesora muzike koji posle mnogo godina otkriva, saznaje, pravu istinu o svome identitetu, a u romanu se prepliće i prožima više različitih sudbina u okviru složenije pripovedačke strukture. Reč je dakle o dva različita medija, o različitim dramaturgijama. Pored toga na filmu je glavni autor reditelj, a scenarista je u njegovoj službi. Uspeh filma zavisi i od niza drugih saradnika, glumaca, kostimografa, scenografa, muzičkog saradnika, organizatora. Kada je roman u pitanju tu autor stoji sam naspram svoje čitalačke publike, jedini odgovoran za uspeh ili neuspeh svoje tvorevine.
Miša, posvojeno dijete porodice Brankov, nakon saznanja o svom porijeklu i sudbini svojih roditelja, kaže svom “bratu”: “Kole, zašto mi nisi rekao?” A njegov “brat” mu odgovori: “Zato što ti jesi moj brat. Uvek si mi bio brat. Od onog trenutka kada su te tata i mama doveli na salaš i kazali: ‘Kole, ovo je tvoj brat’, ja sam te prihvatio za brata…” Koliko ovaj primjer čovječnosti stoji kao protivteža moći zla?
U svakom, pa i najmračnijem vremenu postoje takozvani “pravednici” to su ljudi spremni da i sebe žrtvuju kako bi spasli i sačuvali druge. Takva je i porodica Brankov koja je prihvatila jevrejskog mališana čiji su roditelji završili u Aušvicu. Sačuvali su ga i odgajili kao rođenog sina. Upravo zahvaljujući postojanju takvih “pravednika”u svetu se održava ravnoteža između dobra i zla. Zlo, ma koliko moćno i sveprisutno bilo, ne odnosi konačnu pobedu.
U jednom razgovoru sa Mirkom Kovačem, neposredno prije njegovog odlaska, došli ste do zaključka da ono što će ostati jesu knjige i da će u knjigama ostati svjedočanstvo o vremenu u kojem ste živjeli. Dakle, u knjigama prvenstveno, uprkos svemu oko nas i u nama?
U knjigama je sačuvana živa istorija sveta. Ono što je bilo pre nas, a verujem i ono što je sada i što će se dogoditi u budućnosti. Knjige su živa istorija pojedinačnih sudbina, sačuvana povest , kako su ljudi živeli, radovali se, patili i stradali, o vlastima dobrim i lošim, o dobrim i lošim politikama, o elementarnim katastrofama i katastrofama izazvanim ljudskom pohlepom, mržnjom, bezdušnošću i glupošću. Sve je to smešteno između korica knjiga. Istoričari pišu o istoriji, a pisci o svakodnevnom životu kakav je bio u takvim istorijskim okvirima. Uprkos mnogim pesimističkim prognozama vezanim za pojavu novih tehnologija, verujem da će knjiga preživeti, u ovom ili onom obliku. Ljudi ne mogu bez pripovedanja, ono postoji od pamtiveka, usmeno, pismeno, u rečima ili slikama.
Za kraj ovog razgovora – nekoliko riječu o zlu u Srbiji, Regionu, Evropi, Svijetu danas? I dobru, i nadama – naravno.
Živimo u nestabilnim, eksplozivnim vremenima. Prisutne su rasne, religiozne, etničke i klasne tenzije. Sve je moguće: od ekonomskih i socijalnih sukoba do “sukoba civilizacija”. Postoje i sve složeniji ekološki problemi i kulturni problemi. A ono što u takvom svetu u kome tenzije između sukobljenih strana postaju sve izrazitije, najviše zabrinjava jeste kako nema jasnih, prihvatljivih alternativa. Svet sa toliko problema, ali bez vidljive alternative, pre svega u društvenim i ekonomskim oblastima, to je ono što izaziva ozbiljnu nelagodu, pa i strepnju, za naš današnji svet ali i za svet sutrašnjice, za život ove generacije ali i generacija koje dolaze.
