Zakonodavstvo i upravljanje sektorom

Zakonodavstva, europski propisi, reforme

Početna tačka za sve zemlje je propis CE 834/2007 (naknadno dopunjen propisom CE 889/2008), koji je stupio na snagu 1. januara 2009. (čime se ukinuo prethodni propis CEE 2092/91). Uvođenje novih propisa predstavlja pokušaj pojednostavljenja situacije kako za proizvođače tako i za potrošače. Po novom propisu organska oznaka (bio markica) može se koristiti samo za prehrambene proizvode koji u sebi sadrže najmanje 95% sertifikovanih sastojaka, dok će za ostale prizvode koji nisu organski biti moguće navesti eventualno prisustvo sertifikovanih organskih sastojaka u sveukupnom sadržaju. Osim pojednostavljenja propisa, spisak dozvoljenih supstanci se ne mijenja, te je potvrđena zabrana upotrebe genetski modifikovanih organizama.

U okviru regiona jedina zemlja u kojoj još uvijek nedostaje nacionalno zakonodavstvo je Bosna i Hercegovina, koju karakteriše neusaglašena situacija: u Republici Srpskoj postoji zakon, no nije usklađen sa propisom CE 834/2007, dok u Federaciji postoji samo prijedlog zakona koji već duže vrijeme čeka da bude razmatran od strane parlamenta. Ostale zemlje su uspjele da usvoje neophodne zakonske okvire, osim Kosova gdje je potpuno provođenje propisa još uvijek daleko.

Slabi zakonski okviri ili njihova djelimična implementacija se odražavaju i na pravila o označavanju (etiketiranju) proizvoda, što predstavlja glavne aspekte koji garantuju potrošačima kompletne informacije, jasnost i transparentnost. Na nivou regiona situacija se veoma razlikuje: Hrvatska, Makedonija i Srbija imaju svoj nacionalni logo za organske proizvode; u Albaniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori se koristi logo lokalnih tijela za sertifikaciju (Albinspekt, Organska Kontrola, Monteorganica), često podržanih na međunarodnom nivou, dok na Kosovu nedostatak nacionalnog loga i lokalnih tijela za sertifikaciju djelimično pokriva prisutnost Albinspekt.

Prilično slična situacija postoji kada je u pitanju razvijanje strategije organskog sektora, sa Bosnom i Hercegovinom koja i dalje podliježe institucionalnim slabostima i poteškoćama u koordinaciji između dva entiteta. Generalno gledajući, definisanje akcionih planova (kao što je to slučaj u Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji) te dobijanje na značaju prilikom programiranja poljoprivrednog sektora (kao što je to slučaj u Crnoj Gori) daju mogućnost organskoj poljoprivredi da zauzme sve značajnije mjesto, što je dovelo i do prepoznavanja mjera namjenjenih razvoju sektora. Riječ je o subvencijama koje su vrlo ograničene, kako u apsolutnom, tako i u relativnom odnosu na nacionalni poljoprivredni budžet, no koje ipak mogu biti značajne u stvaranju osnova za jačanje dijaloga među institucijama, profesionalcima iz sektora i svim ostalim zainteresovanim stranama. Unutar relevantnih ministarstava poljoprivrede, koja su odgovorna za zakonodavstvo i za vođenje sektora, polako se povećava broj stručnjaka specijalizovanih za organski sektor. Intervencije na državnom nivou su veoma važne naročito ako se uzme u obzir situacija na lokalnom tržištu koja, izuzev Hrvatske, i dalje ima teškoća, kako zbog niske kupovne moći potrošača, tako i zbog nedostatka kanala za efikasniju distribuciju proizvoda.

Tabela 12. Zakonski i institucionalni okviri

Izvor: obrada autora putem intervjua i službenih dokumenata ministarstava i javne administracije

Osim nadležnih organa, važnu ulogu za upravljenje organskim sektorom imaju udruženja i organizacije koje su vezane kako za sektor poljoprivrede uopšte, tako i one specifično vezane za organski sektor. Udruženja iz organskog sektora imaju složeniju strukturu u Hrvatskoj i Srbiji, gdje je prisutan najveći broj sudionika, za razliku od manje razrađenih struktura u ostalim zemljama, gdje su mnoga udruženja povezana sa organskim sektorom nastala zahvaljujući inostranim projektima i međunarodnoj saradnji.

Tabela 13. Glavna udruženja i organizacije iz sektora