© Kostenko Maxim/Shutterstock
Vijest da će građanima Bosne i Hercegovine biti omogućeno da 2021. besplatno razgovaraju telefonom sa drugim zemljama regije spada u onu vrstu za koju čovjek nikada ne zna da li je treba prihvatiti s dozom optimizma za budućnost ili ostati trajno rezigniran zbog činjenice da je količina namagarčenosti ljudi koji žive u toj zemlji trajno nepopravljiva.
Predsjedavajući predsjedništva Milorad Dodik neki dan je izjavio da će “BiH voljom Predsjedništva potpisati Regionalni sporazum o roamingu koji omogućava da sa svim zemljama u regionu imamo 80 posto jeftiniji roaming, a da se od 1. januara 2021. godine roaming prema zemljama članicama Evropske unije smanji za 80 posto. To znači da će BiH i zemlje regiona za dvije godine biti u poziciji roaminga kao što je to danas u okviru zemalja EU“, kaže sve 'kooperativniji' vođa Republike Srpske, koji je, istina drugom prilikom, ali ovih dana, poručio i ovo: “Nemam vremena za dangubu. Ako zajedno s drugim kolegama u Predsjedništvu, najduže za godinu, ne uspijem vratiti Bosnu i Hercegovinu sa sadašnjeg puta samouništenja na pravi put, ja napuštam Predsjedništvo, vraćam se u Banja Luku pa neka sve propadne”.
Čudna, možda i najčudnija zemlja u Evropi je Bosna i Hercegovina. To je zemlja u kojoj, statistički, potrošačka korpa za mjesec dana košta oko 1000 eura, a prosječna plaća ispod petsto. To je zemlja u kojoj se uvijek iznova možete iznenaditi: cijene plina su veće i do 30 posto nego u evropskim zemljama, a cijene dućana u Sarajevu su u prosjeku iste kao, recimo, u Trstu ili Berlinu. Famozni telefonski računi, također, prestižu evropski prosjek, a o tome ne odlučuju specijalizirane agencije ili operateri nego kako vidimo – Predsjedništvo države. Dodamo li tome, recimo, činjenicu da jedan dio kablovskih i internet operatera svoje usluge naplaćuje isključivo u kešu, i da taj dio ne podliježe nikakvom fiskalnom ili poreskom sistemu, onda možete zamisliti i načine protoka novca, i mjesto gdje on završava. U džepovima onih koji to omogućuju, ili daleko van zemlje.
No, barem su, u vrijeme maskara, pale maske: telekom operateri su jedna od glavnih finansijskih i kadrovskih poluga stranaka na vlasti. Pri postavljanju kadrova na vodeća mjesta ne igraju nikakvi stručni ili profesionalni kriteriji, nego se to radi isključivo političkim diktatom, a ne postoje nikakvi građanski, odnosno civilni instrumenti koji građane mogu zaštititi od reketa koji im se naplaćuje. Plan da se Regionalni sporazum o cijeni roaminga potpiše na Drugom digitalnom samitu u Beogradu 4. i 5. aprila 2019. još uvijek nije izvjestan, ali nada, eto, postoji.
Jer, potpisivanje tog Sporazuma pokazalo bi nedvojbenu podršku implementaciji digitalne agende i otvorilo bi vrata za pregovore o smanjenju roaminga između zemalja EU i Zapadnog Balkana. Kako operativno, obzirom da u zemljama EU roaming već duže vrijeme ne postoji. Što se, pak, tiče građana - tako barem tvrdi viša ekspertica Vijeća za regionalnu saradnju Pranvera Kastrati - “oni će korist sporazuma osjetiti vrlo brzo. Jednostavno rečeno, građani Zapadnog Balkana će pričati više, surfati više i slati više SMS poruka, a plaćati manje”.
I taman kad je izgledalo da su se stekli uvjeti za potpis sporazuma, objavljeno je da će on biti potpisan uvjetno, bez obrazloženja šta bi to tačno trebalo značiti. No, poznavajući bosanskohercegovačku praksu, nema sumnje da će se smanjenje troškova odužiti. Jer, građani su navikli trpjeti da im država naplaćuje sve ono što je u EU besplatno ili puno jeftinije.
Vlast ionako ne mora brinuti o tome da će se desiti bilo kakvi socijalni nemiri, ili organiziran otpor onome što im se čini. Oni će, uglavnom, istrajati na gubitničkom, identitarnom poimanju političkog miljea u kojem je važnije kako se ko zove, nego po kojoj će se cijeni zvati.
I Evropa će za njih još dugo biti “halo” destinacija.
O kojoj, bez obzira na cijenu razgovora, mogu pričati sa svojim prijateljima i rođacima koji su, u stotinama hiljada, već otišli u posljednjih nekoliko godina. I još uvijek odlaze.
